Učite strane jezike

Sjećam se tog lipanjskog dana, te godine što je ostala u prošlom stoljeću. Taj sam dan prestala biti gimnazijalka. Maturirala sam. Baš mi je taj dan bio i moj rođeni. Moj rođendan.    

    I dok se moja školska kolegica pripremala za prijemni na faks za pravdu iliti pravni fakultet, ja sam pakirala kufere. Sutradan sam išla na put. Nije to bio bilo kakav put u ONO VRIJEME . I nisam bila uzbuđena samo ja, ma kakvi, cijela ulica pa i šire "suosjećala" je samnom. Uostalom pa nisam ja išla preko neke tamo bare, gdje je kreketanje žaba ometalo san jer je bila baš uz samu ulicu. A ne, ne. Ja sam išla preko "Velike Bare". Z avijonom. Prvi puta, moj prvi let. Skupile se moje prijateljice kod mene da se pozdravimo i oprostimo. Na lokalnoj radio stanici čula se pjesma "Doviđenja sretan put" uz najbolje želje onih koji su me voljeli. Dali su mi i nekoliko dobrih savjeta, moji susjedi. Jednog od njih se sjetim uvijek kad vidim avion. Jedna me susjeda uputila kako bi mi bilo najbolje sjesti u "rep" avijona, jer ako avijon počne padati, on pada na "kljun" i tako ću spasiti živu glavu. No to mi nije bilo suđeno. Meni je mjesto bilo rezervirano u sredini. Odmah po ulasku u avion provjerila sam čemu sam bliže-kljunu ili repu. Ali sredina je sredina. Sad gdje si, da si, tu si. Na aerodromu su mi rođaci suznih očiju mahali, a točno znam kako su im glavom kružile misli: "Nikad se neće vratiti, Amerika je Amerika" (aha,malo sutra!).

     Neću pisati o svojim doživljajima prvog leta , jer to danas gotovo svi znaju kao vodu piti. Ali ono što moram reći je da je avion bio pun Engleza koji su se vraćali s odmora iz našeg prekrasnog Dubrovnika u njihov sivi London ( bila je to linija Dubrovnik-Zagreb-London).                         Mila majko! Ja sam osam godina učila ruski u školi i tako postala najveći Englez među Englezima. Pravila sam se da ništa ne razumijem. Da bude još gore, zbog pojačanog nebeskog prometa iznad Njemačke morali smo jedan puni sat kružiti nad Švicarskim Alpama, što je meni kasnije dodatno zakompliciralo život. Letjeli smo nisko i pogled prema dolje bio je fascinantan. Gotovo nisam disala. Jedan me gospodin primio za ruku i vodio s jedne na drugu stranu aviona , od prozora do prozora. Tad sam mislila da ćemo srušiti avion. Nismo. Sretno smo sletjeli u London. Pošto smo kasnili jedan sat avion za Miami, kamo sam putovala je otprhnul. A kaj sad? Samo Bog zna kako sam se doklatila do izlaznog terminala stalno pokazujući putnu kartu na kojoj je pisalo Zagreb-Miami. Oni Englezi na šalterima samo su odmahivali glavom i rukama i govorili (to sam razumjela) "A Yugoslav,Yugoslav" (onda smo se tako zvali).  

     Morala sam prenoćiti u Londonu, jer sljedeći avion poljeće tek sutra u 13 sati. Ni danas mi nije jasno kako sam se našla u autobusu (na kat zamislite). Kad sam došla u hotel...svaki korak mogao bi biti priča. Kako nisam razumjela jezik pisat ću onako kako sam čula. Dakle liftboj u smeđoj uniformi uzeo je moju prtljagu i odveo me u sobu 2017. Razmaknuo je dekore na balkonskim vratima i kružnim pokretom desne ruke rekao "Izvolite i uživajte". Nasmiješio se iako mu je bilo jasno da nikad za napojnicu čula nisam. U sobi tv, telefon mali bar...a ja sam imala samo dva pravca kretanja od dva koraka: krevet-wc i obratno. Valjda ne moram posebno napominjati da spavala nisam.

     Rano ujutro izašla sam iz sobe i prvi me puta uhvatila panika. Nisam znala kuda poći. Spasila me grupa Kineza što su išli u restoran, a ja potegnula za njima, misleći negdje ću doći. U restoranu sam sjela za okrugli stol. U istom trenu, jezikom koji ne razumijem, obrati mi se gospodin u uniformi. Naravno pitao me što želim za doručak (sad znam da je to pitao). Ništa. Odmahnula sam glavom. Ali on je nesmiljeno donosio iz kuhinje valjda cijelokupni jelovnik-sok, kavu, tost , maslac, šunku s jajima....i stol je odjednom bio pun. Svi pogledi u restoranu bili su uprti u mene. A meni se odjednom uskomešalo u želucu i sva kiselina najednom navrla u usta. O Bože nedaj da povratim. S tim mislima izjurila sam van. Brzo sam potpisala na recepciji i London je bio predamnom. Ma koga briga za London, sad je devet sati, a meni avion poljeće u 13. Ništa, autobus (onaj na kat) i pravac aerodrom. Ajme kakva gužva, koliko ljudi, a aviona. Kud sad? A evo, policajac. Spas. Pokazat ću mu kartu pa će mi pomoći. Ako i uđem u avion za Japan bit će sve po zakonu. Dobro sam napravila. Odveo me direktno na terminal. Ee, sad provjera putnika. TO ste trebali vidjeti. Mislim da ta žena što je mene pregledavala u životu nije napravila više vježbi, koliko se namahala rukama i nogama. Najbolje mi je bilo kad je digla obje ruke u zrak, ja sam pomislila eto predaje se, ali ni blizu, samo je pokazala što trebam JA učiniti da bi me pretražila. I to sam preživjela. Odahnula sam, a bome i oni, pa mirno krenula prema avionu. Bio je to BOAC 747. Tristo pedeset sjedala. Koja "mrcina" (ma znam da je riječ gruba ,ali kako da vam prikažem dojam ). Tko će to dignuti u zrak? Ušla sam u avion. Avantura napokon može početi!              

     A bilo ih je više od dana u toj jednoj godini koliko sam provela tamo. Kakve su to dogodovštine!!! Znate da sam po dolasku na aerodrom u Miami prijavila nestanak prtljage dok sam uporno cijelo vrijeme gledala u nju?  Znate li da sam zbog neznanja jezika upoznala dva agenta FBI?  Znate da sam........jednom ću vam ispričati sve. A znate što me uvijek spasilo ? Pa moje razvlačenje usta od uha do uha.

     Da i sad vi mislite koliko sam toga tu "nadrobila". Pa što bi tek mislili da sam napisala samo -UČITE STRANE JEZIKE!