Počela sam je dozivati, onu drugu mene, djevojku koja je bila zaljubljena u život, onu koja nije nikada hodati mogla, jer je stalno plesala. Djevojka koja je imala zvijezde u oku, a vatromet u srcu, počela sam opet pjesme pjevati i pisati, nadajući se da je još uvijek ovdje, samo da mi bude sigurna, da se može opet pojaviti, znam da je bila tu unutra. Samo joj trebam pokazati da ću biti dobra prema njoj, ona će izroniti opet na površinu i udahnuti.
Toliko je toga što nas pritiska, da budemo dobro, da smo dobri, da sve što radimo uradimo kako treba, da budemo ispunjeni, sveznajući oko toga gdje se nalazimo u ovom trenutku, ili kuda smo krenuli. Posebno je to izraženo tokom ovih dana, blagdana, kod raznih okupljanja, obitelji ili s prijateljima, svi smo dobro i svi pitaju kako je i što se događa u našim životima. Vrišti sa sviju stranica časopisa, iskače iz ekrana, lijevo, desno i po sredini. Osjeća se čak i u duhovnim krugovima... Ta težnja. Za tim da smo priznati, da smo na vrhu, da konačno budemo netko.. No draga moja, postoji još jedan aspekt, toliko je toga što mi ustvari ne moramo biti, niti učiniti, pa ni ono što se očekuje od nas, ili čak što sama želim, ne moram ni ispravno odgovarati na svoja očekivanja od sebe. Ne moram ni cvjetati iznutra, biti ispunjena i potpuna u ovom dijelu života. Ne moram znati gdje sam krenula, ne moram znati ni zašto se osjećam ovako kako se osjećam, niti se moram opravdavati za to. Ne moram znati ni kako stvari učiniti manje kaotičnima, ne moram ni osjećati ni da sam to u stanju. Ne može se znati, kako će događaji oko nas utjecati na nas, niti kako ćemo odreagirati na stvari koje su pred nama. Nema načina da znamo, što donosi sutra i kada će život opet biti lakši. Toliko je toga s čime se uopće ne moramo zamarati, toliko je toga od čega nam je potrebno sebi samima dati odmora. Dati sebi prostora za disanje, prostora da budemo samo u onom u čemu smo upravo sada. Bez osude. Da budemo ono što jesmo, bez da nas se prosuđuje, jer tada se događa čarolija. Bolje da svoju energiju trošimo na to da sebi damo takve trenutke, nego da odgovaramo bezuspješno na očekivanja sviju drugih od nas. Ne morate se bojati dati sebi, sve što uistinu želite, kada nam se takvi trenuci dogode. Uskraćivanjem sebi tuđih očekivanja, imamo priliku skrasiti se mirno u sebi, takvima kakvim se osjećamo, kada se te stvari događaju i otkrivaju. Što to znači da si snažna žena, da moraš biti jaka, snaga i to kako je ispoljavamo je komplicirana stvar. Biti slabiji, ranjiv je također jedan od aspekata snage.. Samo što ne izgleda tako.. Ne želim uopće etiketu snage, ni moći, ni pameti. Ne želim biti ništa, što se od mene očekuje, to je meni kamen oko vrata. Želim biti slobodna, ne mogu biti robinja onoga što drugi misle da trebam biti, čak i ako to dobro zvuči. Nalazim da nije snaga, ni ovo što sam objavila. Boli me briga.. Nije mi bitno, snaga ili slabost, tu je tako tanak rub po kojem plešemo.. Dakle, ovo sam ja, osjećam se tako kako se osjećam, ne želim se nikada nikome ispričavati i opravdavati, zbog toga kako se osjećam. Svi ostali, koji misle, da je važno što ostali svijet misli i koje mi je etikete prišio, mogu se prošetati. Jer nisu važne. One su kombinacija dreka i lisičina. Ako ikada trebam mjeriti sebe po bilo čemu , mjerim se tada po mojoj upornosti, po mojem optimizmu, po mojoj ljubavi. Biram sebe prvo. Ja sam ona, koja nikad ne odustajte, dižem se uvijek iznova, opet i opet, bez obzira na sve što je iza mene, svim prijelomima, svim preprekama i svim razočaranjima. Ipak, ja sam odabrala ljubav i oprost. Jer to zaslužujem i jer sam dovoljna. Jesam, stvarno.
:(Još nema komentara