Uskrs na Galapagosu

Imala sam 35 godina. Ima li što ljepše? Usred zime primili smo telegram da je starija sestra moje svekrve bolesna. Poštom je došla i avio karta za nju, ali je ona odbila put u tako daleku i nepoznatu zemlju. Bojala se aviona, bojala se granica, bojala se svega. Sestra je naime, živjela u Ekvadoru. Na kraju smo odlučili da putuje moj muž, a on je odlučio povesti i mene.

Nismo je našli živu. Dok smo u Zürichu čekali avion za Mexico City, stigla je obavijest da je umrla. Mi smo ipak odlučili nastaviti put, proveli smo dvije sedmice u Guayaquilu, zabavljeni ostavinskim problemima, koji su svugdje teški, dugotrajni i neprijatni, a u zemljama Južne Amerike još i teži.

Kako smo se naglo odlučili za put, nisam imala vremena da se pripremim i pročitam nešto o Ekvadoru. O toj zemlji nisam znala baš ništa.

Pred Uskrs nam je advokat javio da dođemo opet potpisati dokumente o našem pravu na naslijeđe. Zaintrigirao me taj Ekvador pa sam u međuvremenu pročitala sve do čega sam došla. Shvatila sam, koliko toga sam prvi put propustila. Glavni grad Quito je jedini grad na svijetu, koji je čitav proglašen svjetskom baštinom UNESCO-a. Na vrhovima Andi potomci plemena Inka još uvijek žive nekadašnjim indijanskim životom. Željela bi vidjeti Sierra Cordilleru i najviši aktivni vulkan svijeta Cotopaxi. Za cijeli jedan kilometar i pol je viši od najvišeg vrha Europe. I, više od svega, želim posjetiti arhipelag Galapagos.

Drugi put smo izabrali atraktivniju rutu. Prespavali smo u Port of Spain na Trinidadu pa sutradan preko Caracasa odletjeli za Guayaquil.

Ekvator prelazi preko glavnog grada Quita. Guayaquil je 2° južnije pa gotovo da i nema ni zore ni sumraka. Sunce izlazi u 6,05 sati i zalazi u 18,05. Malo je mladih ljudi zaposleno. Ujutro se okupe na aukciji ribe i prate prodaju golemih količina, koje su te noći izlovljene. Onda krenu na groblje. Zašto? Jeli im netko umro? Nije, na groblju velegrada uvijek se nešto događa. Sprovodi, govori, pokopi uz muziku, pokopi uz pjevanje. A onda se vrate u grad.

Centralni događaj je neka nogometna utakmica. Veliki ovalni stadion je uvijek pun. Tu se, pred zalaz Sunca prati smjena klimatskih uvjeta. Pobjeda hladne pacifičke struje nad ekvatorskom vrućinom.

Ogromni estuarij rijeke Guayas pun je kanala i močvara. Iza podneva jako se zagrije. Život na ulicama potpuno zamre. Predvečer Pacifik, pothlađen Humboldtovom strujom poremeti ravnotežu užarenosti pa sraz tih dviju struja stvara kovitlac sa snažnom kišom. Svakog dana taj tropski pljusak počne u 18,10. U tom se trenutku na stadionu upale snažni reflektori. Golema jata skakavaca uzlijeću iz močvara. Potjerani iz svog mira, jure prema reflektorima misleći da lete prema suncu. Nebo se zamrači. Kiša traje oko 6 minuta. Kad prestane, reflektori se začas ugase. Milijuni, vjerujte mi milijuni skakavaca lepršaju još časak, dva pa se dignu iznad stadiona i strmoglave natrag u močvare. Svi su na nogama. Gromkim povicima potjerali su skakavce. Reflektori se pale, momčadi izlaze i u 18,30 utakmica počme. Nije me posebno zanimala, ali ovaj obračun kiše, skakavaca i reflektora jeste.

Advokat je u našu čast priredio prijem. Pozvao je i neke naše iseljenike. Pitam ga može li se nekako doći do Galapagosa. Vodi me u ugao, do popa. "Pitajte njega, on ide tamo."

 Pop je najstariji od tri brata, porijeklom je iz Konavala. Iz njima susjednog sela potječe obitelj djeda mog muža. Druga dva brata imaju ribarice. "Dođite s nama", kaže mi pop. "Ja za Uskrs držim misu". Super, kažem, i čudim se kome on to drži misu. Mislila sam da na tim otocima žive samo gušteri i kornjače.

Ne razumijem se u brodove, ali moj je muž inženjer brodogradnje. Kaže mi "Ribarica je moderna. Ima ehosonder, četiri kabine, kuhinjicu i salon, u kojem se jede i igraju karte. "Penjemo se na ribaricu. I meni se čini solidna i velika u odnosu na one naše. Na pramcu su dvije rupe, u kojima spavaju dva Indijanca iz plemena Kečua. Izvlače mreže i vrše ručnu selekciju. Sve ono, što nije najbolje, bacaju natrag u more. Peru brod, nose naftu. Smirilo me, što je ribarica snažna i prostrana. Ali, kad smo izašli iz luke i ostali sami na pustoj pučini oceana, uhvatila me silna tjeskoba i strah. Nikad se dotad nisam našla u tako neravnopravnoj situaciji. Vrte mi se neka sjećanja iz djetinjstva. Brod taj i taj progutali su valovi u Biskaju. Nitko se nije spasio, a brod je bio barem deset puta veći od ove ribarice. Sjećam se priče o brodu "Daksa". Slomio se na valu visokom dvadesetak metara. Svih 36 mornara je nestalo. Bio je to pravi čelični brod, a ova je ribarica visoka 2,20 metra. Deset puta niža od takvog vala. Kabine imaju manje od 3 metra četvorna. U našu spavaću sobu u Postirama stane sedam takvih kabina. Zahod ima, ali tko bi došao do njega. Stoji isturen na samoj krmi. To je lijepo dok je bonaca, a ako se valovi dignu, teško je doći do njega. Orahova ljuska, sjećam se tog izraza, a na ovom najvećem od svih oceana, nema razlike između ove ribarice i orahove ljuske. Pop me gleda i kao da čita moje zle slutnje, kaže bratu: "Natoči gospođi rakiju!". 

"Od luke Guayaquil do otoka San Cristobal ima tisuću kilometara" kaže mi srednji brat, kapetan. "Po mirnom moru, ako ne vuče mrežu, ribarica vozi brzinom od 12 milja. Ono što nam struja uzme u jednom, vraća nam u drugom smjeru. Treba nam najmanje 50 sati. Zato smo krenuli u četvrtak rano, da stignemo u subotu, koji sat prije mise u 11 sati. Uče nas dvije uskrsne pjesmice i cijene naš doprinos u pjevanju. Zapravo, smiješno mi je gledati, kako nas četvero, stisnuti u malom salonu pjevamo iz svega glasa, a pop dirigira. 

Kad ehosonder zazvoni znači da je more puno ribe. Količina je svakako neupitna, ali treba procijeniti o kakvoj se ribi radi. Koristeći iskustvo i intuiciju, kapetan odlučuje hoće li se mreža spustiti ili ne. Prvog je dana spuštao mrežu 8 puta. Vjerujte mi, sve nelagode, sve zle slutnje i strahovi nemogu se po intenzitetu mjeriti sa osjećajem, kojeg izazove tresak i drhtaj ribe koja poplavi palubu, kad spuste mrežu. Kao neka pobjeda čovjeka nad prirodom, stvara osjećaj nadmoći i zadovoljstva. 

Kakva se sve riba grči predamnom! Siva, crna, plava, crvena, srebrena. Okomite pruge, vodoravne pruge. Veličina do lakta, veličina do ramena. Na znak kapetana pristupaju Indijanci. U prevelikim čizmama izgledaju kao stabljike u tegli za cvijeće. Vrlo spretno, mrežom na dugom štapu, koji Dalmatinci zovu špurtil, vraćaju u more manje cijenjenu ribu i rakove. Na palubi ostaju samo naljepši primjerci najbolje ribe zvane "red snapper", jarko crvene boje poput barbuna ili škarpine. Vrijedna i vrlo važna riba ovih mora. Dva jastoga i tridesetak najvećih škampi guraju Indijanci uz komandni most. Sve će to pažljivo očistiti i pripremiti za naš ručak. Time će se zabaviti do iduće zvonjave ehosondera. 

Prizor ulova i selekcije ribe u potpunosti je promijenio moje raspoloženje. Sad mi je drago što sam tu, u orahovoj ljusci i što prkosim velikom oceanu i što sjedim i putujem sa tim hrabrim ljudima.

Pop sprema subotnju propovijed. Piše, križa, ponavlja. Muškarci igraju karte i piju teško čileansko vino zlatne boje. Meni ne prija. Sad ehosonder zvoni, ali se nitko više ne miče, nitko ga ne šljivi. 

"Humboldtova struja gura ribu prema obali kontinenta", kaže mi kapetan. "Za lov je ta pozicija povoljnija, nego u plovu niz struju". Kasnije sam čitala da je Alexsander Humboldt, Prus, geograf, preselio iz Pruske na Kanarske otoke davne 1.799. Sagradio je lijepu kuću na otoku Tenerife. U njoj smo kasnije muž i ja bili. Počeo je proučavati morske struje i to ga je dovelo do ovih obala. Po njemu se zove ova hladna struja Tihog oceana, široka oko 200 kilometara. Teče brzinom od 2 kilometra na sat od Galapagosa prema Guayaquilu, a onda skreće prema jugu. "Riba naprosto juri u struju, jer joj je u njoj hladnije, jer je struja nosi i jer u struji ima hrane na pretek", kaže mi kapetan.

 Pop je živnuo. Naučio je nedjeljnu propovjed. Sad traži karte za trešete. Mislim da su zato i pozvali mog muža, jer im nedostaje četvrti igrač.

Oni igraju, ne mislim više na malu ribaricu i na valove od 20 metara. Ocean je miran, kao što je bio onog dana, kad ga je otkrio Fernao de Magellan. Zbog iznimne mirnoće nazvao ga je "El mare Pacifico". Tiho, mirno more. Taj Portugalac u službi španjolskog kralja, isplovio je 20. rujna 1519. sa 5 brodova i 265 ljudi sa zadatkom da zapadnom rutom dođe u Indiju, jer su onu oko rta Dobre nade držali Portugalci. Otkrio je prolaz između Atlantika i Pacifika i dokazao da je zemlja okrugla, da su oceani povezani i da treba uspostaviti datumsku granicu. Poginuo je na Filipinima pokrštavajući domoroce. Od njegovih 5 brodova i 265 ljudi u Španjolsku se vratio jedan brod i svega 18 ljudi.

Muškarci šute i igraju karte. Dosadilo mi je, prate me do kabine. Svi me uvjeravaju da ću odlično spavati. Kad su zatvorili vrata i ugasili svjetlo, vratila se noćna mora. Valove nisam osjećala u salonu, dok sam sjedila. Sada mi se čini da se sanjkam nizbrdo, a kad stignem do dna livade odjednom pojurim uzbrdo. Ništa, rekli su muškarci, nije to ništa. Malo mrtvog mora. Ostaci nekog vjetra. A ja se čvrsto držim kreveta i mislim - lude li žene, što mi je ovo trebalo. Što ako se ne vratim? Muž mirno i čvrsto spava. Lako njemu, on je bio mornarički oficir.

Druge sam noći bolje spavala. Čitav su dan ismijavali moj strah, pa su me uvjerili da ćemo se ipak, možda, vratiti živi.

U subotu se dižemo rano. Zurimo u horizont ispred nas, još prije svanuća. Golemo iznenađenje za mene. Umjesto kornjača čekaju nas ljudi. Najveći otok Isabela 12 je puta veći od Brača. Od 19 otoka naseljena su samo 4. 

Upravno sjedište otoka je Puerto Baquierizo Moreno. Veličine Supetra. Tu je i aerodrom na koji slijeću linijski avioni. Na otocima živi ukupno 19400 ljudi. To je važan podatak. Toliko ih je bilo na dan kad su UNESCO i vlada Ekvadora proglasili otočje svjetskom zaštićenom baštinom i nacionalnim parkom. I nikad ih neće biti više, jer su se i svjetska organizacija i vlada Ekvadora dogovorili da se na otok može useliti samo rođak nekog od stanovnika, ali tek nakon što on umre. 

Pop će dakle imati kome služiti misu. Silno uzbuđeni naši ribari, koji su ovdje izbjegli nakon raspada Austrougarske da izbjegnu službu u jugoslavenskoj mornarici, jer je rok bio 4 godine, opkoljavaju popa i ljube mu ruke. Danas su to ljudi od preko 60 godina, smežuranih lica i ruku. Poženili su mještanke, tko zna kakvog porijekla. Nimalo ne sliče našim otočkim ženama. Ti mješanci-mestici, potomci španjolaca i indijanaca, čine većinu stanovnika u Ekvadoru. Španjolaca, koji drže sve u svojim rukama ima samo deset posto.

 Radost naših ljudi je golema. Nude nas, pipaju nas, žele da ostanemo sutra s njima na hrvatskom uskršnjem objedu. Žene nam pružaju nespretno obojena jaja i plaču. Zašto one plaču? Ali i u očima naših pomoraca je suza. U mome oku oni vide naše more i čitav jedan život na škoju. kojega su ostavili. Jesu li pogodili. Po ovoj suzi u starom mornarskom oku teško je prosuditi. 

Vode nas gumenim čamcima, drugima ovdje nije dozvoljeno, na susjedni otok. Ispod hridina izlokanih oceanskim valovima, kratke su pješčane plaže. Tu raste oko 700 biljnih vrsta od kojih je polovica endemična. Znači da još rastu samo tu. Endemičan je i dio faune. Divovske se kornjače, simbol Galapagosa, lijeno sunčaju na pijesku. Gotovo su izumrle. To su najstariji živući gmazovi. Nemaju zube, nego dugi kljun kao ptice. Problem njihovog opstanka je u tome što legu jaja i odlažu ih u pijesku i to što dalje od mora da ih more ne odnese. Kad mladi razbiju koru jajeta, jako su ranjivi. Meki dio tojela nije još zaštićen. Oklop od rožnatih ploča izraste kasnije. Zato život mladunaca najčešće traje tek par koraka, dok ih ptičurine ne odnesu na hridi. Prežive samo oni. koji uspiju stići do  mora. 

 Gušteri leže zatvorenih očiju. Nerado ih gledam, jer ne volim guštere. Ptica je puno. Grakću, lepršaju i strmoglavljaju se u more po ribu. More nije kao naše, nema one želje da se baciš, zaroniš, zaplivaš. Olovne je boje, sivo i tamno smeđe. Vjerovatno uslijed bogatstva morskih organizama.

Arhipelag je učinio slavnim engleski prirodoslovac Charles Robert Darwin. Osnivač znanstvene teorije o evoluciji živih bića. Pet godina je putovao ovuda brodom Beagle. Godine 1871. izdao je svoje remek-djelo "The descent of man". Postanak čovjeka. I odmah podijelio svijet na svoje pristaše i protivnike.

U maloj crkvi čudnog imena "Gospa od mora", okupio nas je pop. I on je ganut pažnjom tih ljudi. Govori im o moru, kakvoga nitko nema. O otocima, za kojima svi žale, o majkama, koje nikad ne zaboravljaju. A dva njegova brata, muž i ja ponavljamo dvije uskrsne pjesmice, dok svi drugi u crkvi plaču.

Izlazimo iz crkve, a naši ljudi još plaču. Kakav je to šok, kakav je to osjećaj. Niz suncem i morem izborane obraze, teče suza koju nitko ne može zaustaviti.

Prije ručka opet misa, ali ne hrvatska. Španjolska misa. Mi svejedno pjevamo dvije naučene. prigodne, hrvatske pjesmice. Ostali smo na nedjeljnom ručku i jeli jastoga na silbanski.

Navečer smo sjedali kog djece iseljenika, koji su se vratili na svoj jadranski otok. Tu je bilo manje suza, a više vina i pjesme. 

Došao je čas rastanka. Skupili su se naši ljudi i žene da nas isprate. Ostanite, viču kad smo krenuli. Ostanite, platit ćemo vam. Sve ćemo vam dati. Potežu popa i viču obećajte, zakunite se da ćete opet doći. Mi žurimo jer se moramo otisnuti prije mraka. Prolaz kroz hridi po noći nije moguć, samo jedan svjetionik pokazuje ulaz u luku. Svugdje okolo potpuni je mrak, jer sve mora ostati kao što je bilo nekad. 

Spavamo do jutra. Stići ćemo u Guayaquil u utorak kasno na večer. More više nije mirno. Namreškalo se i uskovitlalo. Kao da nismo više u Tihom oceanu. Sve se izmijenilo. Povratak nije kao polazak. Mlađa braća su se profesionalizirala. Vade i slažu ribe i jastoge, škampe. Spremaju ih za prodaju.

Pop sjedi s nama. Opsjednut je pravdom i poštenjem. Pošteni čovjek, a i pop je čovjek, mora biti zabrinut. A i tamo, kod nas, ima puno bedastoća. Nepotrebnih bedastoća. Napreduju odani i glupi. Ovdje je još gore. Napreduju samo lupeži. Lažu, kradu, izrabljuju.

Šest nezaboravnih dana je isteklo. Iscurilo na najbolji mogući način. Zabavljali smo se opet ribolovom, stigli smo iza dva u noći. Ostanite, kaže pop, kasno je. Ulazi kapetan. Znači svidjelo vam se kad ste ostali. Hoćete li jesti s nama? Hoću, kažem, rado. 

Vade francusko vino, spremaju škampe velike kao jastog. Griju kruh. Svaki put, kaže pop, kad naš čovjek odlazi odavle, kao da mi čupaju ruku.

Na Galapagos dođe godišnje manje od 60.000 sretnika. Većina ih ostane na svojim velikim turističkim brodovima. Rijetko tko vidi i doživi što smo mi doživjeli.

Znam da je tako i sretna sam što sam bila dio pothvata, koji mi se ispočetka činio tako silno opasan.

***

Moje slike iz onog vremena ne mogu se usporediti s ovima iz Google Images, zato sam ukrasila ovaj članak upravo s njima, koje se lijepo uklapaju u moju priču i daleko su jasnije.