Usporedno putovanje

u Krapje, Selo graditeljske baštine 

(prvi dio)

Ljeto je jer sam samo u kratkim hlačicama i majici. Kuća je tiha i gotovo prazna jer su na poslu oni koji rade, a sestra je u školi. Ja još ne idem u školu, a danas idem na put s bakom. Vozit ćemo se vlakom, sjediti na klupama s drugim ljudima, a lokomotiva će dimiti tamnosivim dimom koji ima jak i neugodan miris. Veselim se tom putu iako će biti dug. Baka od jutra govori nekim gotovo nepoznatim jezikom. Svako toliko pitam je što je to rekla pa mora ponoviti na onom jeziku kojim inače svi govorimo i razumijemo se. Spremne smo. Na nogama imam nove sandale čije su trake plave boje. Malo su neudobne jer su nove, zato. Vozimo se tramvajem, a ja gledam kroz otvoreni prozor u izloge dućana, prugasta platna iznad njih, stabla kestena…. Na kolodvoru je velika gužva ali naš je vlak još prazan. Stube vlaka su jako visoke pa me baka podiže i stavlja na najvišu stubu, a potom se uspinje odmah iza mene. Unutra sjedam na prvu klupu i odmah ogladnim no, baka mi obećava jelo čim vlak krene. Sjedim i veselim se pogledu na livade i drveće i na viseće cvijeće u ogromnim košarama koje vise sa stropova velikih kuća. Znam da su to stanice. Ili mali kolodvori. A onda prepoznajem i našu stanicu, ili mali kolodvor. Jasenovac. „Jasenovac“, viknem baki, a ona već skuplja torbe u kojima je naša odjeća i neke stvari za tetu i tetka. Na stanici nema puno ljudi i već vidim velike brkove svoga tetka. Diže me visoko i grli dok me njegovi brkovi škakljaju. Miriše kao i uvijek, čudno, onako kako ne mirišu ni moj deda, a ni tata. Baka i on se pozdravljaju, a ona ga zove: „Svače“. Najviše se veselim kolima koje vuku tetkovi ogromni smeđezlatni konji koji samo frkču. Tetak me stavi u sredinu, između sebe i bake, pokrije nam noge ponjavom i nešto vikne konjima koji se malo trgnu, a potom nas povuku na drum (cestu). Lijepo se ljuljamo, tetak svako toliko pljune niz kola u stranu i vidim da  je pljunuo nešto smeđe žuto što ima miris po njemu. Konji žure, a ponekad, ako imam sreće, vidim kako dižu repove i onda nešto svoga ostave na drumu. Tada se veselo smijem pa se i tetak pridružuje mojem veselju iako njega to sve i ne čudi toliko. Baka i on ili dugo šute ili baka preuzima riječ jer je moj tetak jako šutljiv. Prije zavoja i podvožnjaka u zelenilu primjećujem visoki most koji se jedva razaznaje zbog svoje jednako zelene boje. Željeznički most. A onda, poslije zavoja slijede polja i polja, na kojima rode vježbaju svoje mlade letjeti. Ima ih jako puno ali su predaleko da ih bolje vidim. Dremuckam, a potom dolazimo pred tetinu i tetkovu ižu (kuću). Teta je već pred plotom, prvo uzima mene pa torbe. Brzam u kuću, skidam sandale i vraćam se na cestu dok mi fina prašina obavija noge do članaka. U Krapju smo.

Autohtone krapljanske drvene kuće

Mjeseci s kraja proljeća i ranog ljeta već dugo imaju po dva ili tri praznika, blagdana ili slobodna dana. Z. i ja se vraćamo s takvog, prazničkog dana kojega smo proveli u Lici, u Kosinju gdje smo se divili Kosinjskome mostu. Na povratku, prikupljajući dojmove, na um mi najednom kao iz vedra neba padne slika jednog drugog mosta također već starog, u zelenilu vrba. I jedna rijeka, velika i lijena. Sava. Sjetim se kako bih kao dijete u to vrijeme obično odlazila s bakom kod njezine sestre i šogora u posavsko selo Krapje. U Krapju je naime bila udana njezina sestra, a baka bi dolazila pomoći joj vaditi krumpire, kositi  i skupljati sijeno. Živjeli su sami teta i tetak, bez djece, u maloj drvenoj kući koja je bila jedva dovoljna za njih. Imala je tek jednu sobu s dva kreveta, kuhinjicu i ostavu u kojoj su se čuvali ćupovi s kiselim mlijekom, vrnje (vrhnje), maslac. Iza kuće, prema poljima bio je svinjac, pa staja s konjima i kravama, šljivik i u dnu bašča ili vrt. S druge strane, nasuprot staja bili su sjenik na kojem se čuvalo sijeno, a ispod u suši bio je tetkov alat i stajala su kola u koja se uprezalo konje, po potrebi. Kako sam se samo sada toga sjetila, nisam naime tamo bila 50 godina? Pola stoljeća? Zadnji put 1968. kad nas je baka, sestru i mene, u ljeto otpremila kod tete jer su ruski tenkovi ušli u Čehoslovačku i mirisalo se velike probleme. A kad bi prijetio rat, djeca su išla na selo. Od tog se zadnjeg ljeta promijenilo puno toga, prvo je umro tetak, pa teta, potom baka….. Njihova je kućica bila već ranije ustupljena općini koja je onda skrbila o to dvoje staraca i osim neke tamošnje njive čije vlasništvo u konačnici dijelimo sestra i ja (iako nemamo ni pojma gdje se nalazi) više me ništa nije vezalo uz to lijepo selo. I tek je sada slika jednog mosta prizvala drugi most u sjećanje. Kod kuće sam se malo upustila u internetsko istraživanje i putem Googlove mape pronašla selo i kućicu.

Mislila sam da je i nema više, da je srušena ali ostala je iako još manja nego li u mom sjećanju. Na njoj bijelo obrubljeni prozori i kućni broj 66. Najednom sam se zainteresirala. Dva - tri puta sam još „obišla“ mišem i strelicama cestu kako bih se uvjerila da je to ta kuća jer sam zaboravila kućni broj, a ni ograde (plota) više nije bilo. Srećom pa me  susjedna kuća, u kojoj je nekad živjela obitelj M. (i njihov sin koji mi je bio društvo za igranje) uvjerila da bi to mogao biti pogodak. Z. je samo upitao kad je vidio isprintanu sliku: „Da odemo do tamo jedan put?“ „Pa da, mogli bi…“,  prihvatila sam, te je taj jedan put osvanuo već za drugi praznik. Mislila sam da ćemo ostati preko noći u nekoj od kuća za iznajmljivanje jer je nekadašnje ubavo malo selo Krapje preraslo prije 20-tak godina u „Selo graditeljske baštine“ koje se vodi kao spomenik kulturne baštine A kategorije i  dio je Parka prirode Lonjsko polje. No, plan je promijenjen i zaključili smo da će nam jedan dan biti dovoljan.

Putujemo iz Umaga automobilom, nema vlaka sa zadimljenom lokomotivom, nema visećih košara punih slapova cvijeća na stanicama, nema drvenih klupa u vlaku, nema ni moje bake. Put kojeg putujemo čini nam se udobnim i ne tako dugim jer smo odabrali auto cestu kroz Istru do Zagreba, odnosno Lučkog i dalje prema Novskoj. Već oko 10,30 smo oko Jasenovca. Nemam nikakav poseban osjećaj i dok me Z. svako toliko propituje je li točan put, odmahujem glavom jer se ne sjećam … ničega. Zapravo da, mutno se sjećam nekakvog betonskog mosta kod Jasenovca ali ne znam je li to stvarni orijentir ili sjećanje na nešto drugo. A kad smo stigli u Jasenovac nikakav most nismo zamijetili s ceste. Pa dobro, kartu imamo, pravac znamo, putokazi postoje. Ipak pitamo usput nekog čovjeka za cestu za Krapje, a on nas upućuje desno i nakon toga opet desno. I najednom se na toj cesti makne koprena s mojega uma te se prisjetim zavojitog bijelog druma kojim su kasali tetkovi konji. A onda s lijeve strane u zelenilu – most, kao nekad što je bio. Isti, prelijepi visoki most. Kad se potom s desne strane pojavila tabla s popisom mjesta prema kojima se putuje i kad sam pročitala: Krapje, srce je stalo ludo podrhtavati, usta postala suha, a suze kliznule. Evo me opet.

Za ručak bi nas uvijek čekalo isto ili slično jelo. Čorba od pijevca s puno riže i malo mrkve, meso pijevca i kramper (krumpir). Možda salata od krastavaca s vrnjem? Slatkoga obično nije bilo jer teta baš i nije voljela kuhanje. A možda nije ni imala previše vremena? Poslije bi me povela u ostavu gdje su me opet i te godine, dočekale igračke. Tek par njih, drvena kolica, košarica …..  Iznijela bih oprezno to svoje blago van gdje bi kasno popodne tetak na panju sjekiricom sjeckao buče za svinje. Motala bih se oko njega iako nije bio od riječi, a on bi žvakao nešto i premetao po ustima, pa opet pljunuo prema susjednoj kući. Išla bih s njime do svinca (svinjca) i zadivljeno gledala kako komadi narančastih buča misteriozno nestaju u uvijek gladnim ustima tetkovih ogromnih svina (svinja). Pred večer bi krave stizale s paše. Baka bi me postavila uz plot s kojeg bih čekala dugi niz krava koje bi potom, pametnice, ulazile svaka u svoje dvorište. Pa i naše tri, Jagoda, Šarova i Mala sve do štale (staje) u kojoj bi onda teta sjela na tronožac, oprala kravlje vime svježom vodom i počela musti krave. Sve tetine mačke bi posjele uz vrata štale jer znale su da će dobiti mlijeka…. kao i ja. Kasnije bismo povečerali kiselog mlijeka i kruha i – spavanac jer bi nas u protivnom izjeli rojevi komaraca. Teta nije imala žarulje već lampaš koji bi se ubrzo, kad bi tetak i teta legli na lijevi krevet, a baka i ja na desni, ugasio. Plahta bi me ispočetka grebla, tetak bi ispočetka jako hrkao, baka bi me malo pritiskala ali sve je ubrzo odnio san. Ujutro bih ustala prije bake i krenula na zavod (zahod) koji je bio uz ganjak (vanjski hodnik) i nije imao školjku kao doma već je bio poput ogromnog stolca s poklopcem. Uvijek me bilo strah da ću pasti u rupu ispod pa bih sjedila kao gospođica na samome rubu. A da bi strah bio manji nisam ni vrata zatvarala. Gledala bih još snenim očima Prek (kraj preko Save) u šumu iz koje bi u ranu zoru dolazile srne i jeleni na pojilo. Vidjela bih jako dobro kako bi jeleni digli glave dok bi srne pile vodu, a onda bi, kao da ih nije ni bilo odlazili natrag u šumu. U ta, još snena i često maglovita jutra i srne i jeleni mogli su se samo pričiniti. Ali su mogli biti i jednako stvarni.  

Autohtone drvene kuće u selu Krapju

Ostatak bi dana bio jako zanimljiv. Ujutro bi, ako se nije išlo na polje, baka i ja otišle do bašče na kojoj bi baka onda širokom motikom odgrtala zemlju, a odmah ispod bi se pojavili kramperi svijetle smeđe boje. Ja bih obično vriskala od radosti kad bi se samo jednim zamahom motike ukazala cijela krumpirova obitelj, koju bih skupljala s bakom zajedno sve do onog najmanjeg kojega bi baka ostavila ali ja bih se pobrinula da i on uđe u runjak (pletena košara za leđa). Tamo bi često dolazile i susjede koje bi mi donosile maline iz svojih bašči. Kasnije me tetak vodio do dućana gdje bi mi kupio šekeriće (tvrde bombone), a ljudi su govorili: „Gle, došla nam je mala Zagrepčanka“. Poslije, kad sam malo porasla išla sam i sama do dućana jer nije bio daleko, a počesto bi me i susjede pozivale da dođem kod njih, da me vide i da me svašta pitaju.

U neka druga jutra bih s tetkom išla do štale s konjima kojima je nosio vodu iz Save. U jednom bi dugom gutljaju konj popio svu vodu iz kante koju bi tetak jedva donio jer se trebao uspinjati uz visoki savski nasip, a šepao je jer ga je noga mučila od stare ratne ozljede iz Galicije. Jedne su godine imali ždrijebe koje je bilo divlje kao vepar. Kad bih stala ispred štengi (stuba) u ižu i gledala dolje prema sliviku i bašči, on bi najednom počeo juriti od štale prema meni. Prvo bih stala paralizirana od strave, a onda jurnula unutra. No, on bi se doslovno ukopao pred plotom i gurkao ga glavom. Kao da me nije ni bilo. Iste su ga godine prodali pa nisam ni vidjela kako raste.

Do tetine je iže bila druga, vrlo visoka i kićena. Iznad povišenog prizemlja  gizdavio  se  krovec (mali krov)  baš poput čipke, a iznad njega nastavljao se kat na kojem su bile sobe.

Tetina kućica između gizdave drvene kuće obitelji J. i zidane obitelji M.

Na krovu visoki dimnjak, a posred njega, svake, ama baš svake godine rode bi savile gnijezdo i već rano ujutro čuo bi se klepet njihovih dugih kljunova. Na tetinoj ih iži nije bilo, možda stoga što rode vole biti na visokom jer su valjda i same visoke. S druge strane bila je druga kuća, različita od svih ostalih jer je bila zidana. Meni nije bila osobito lijepa jer su se takve kuće nalazile u Dubravi, a nije imala niti vjenčić iznad prizemlja. Čak ni rode na krovu te kuće nisu imale svoja gnijezda. Možda su ih drvene kuće podsjećale na miris  šumskog drveća, možda su im bile ljepše… tko zapravo zna što rode misle?

Zanimljivo je ljudsko sjećanje, taloženje novog preko staroga, a onda kako godine prolaze sve se više sjećamo starih i zapretenih događanja, a novije potiskujemo. Kako je naše vozilo odmicalo cestom, sjećanja na davne ljetne dane djetinjstva koje bih provodila u Krapju, pojavljivala su se u bljeskovima, poput fotografija u albumu. Jedino je perspektiva smetala tom buđenju šarenila boja, zvukova, mirisa. Sve je bilo manje i niže. Uskoro smo stigli u selo Krapje i  informativni centar. Nisam tu kuću prepoznala i najednom sam se pobojala da se niti drugih kuća neću sjetiti. Cesta ispred je bila asfaltirana, a s ceste se nije vidio nikakav nasip, još manje Sava. Unutra, za infopultom mlada i dražesna djevojka uputila nas je u cijene ulaznica kao i sadržaj razgleda. Odslušali smo pristojno, kupili dnevne ulaznice, ostavili vozilo pod stablima šljiva i krenuli put središta sela.  Z. me stalno propitkivao sjećam li se ove ili one kuće ali sve su bile slične no, tješila sam se da je to zato što nekada nisam smjela sama niz selo već samo na gornju stranu prema crkvi. Otvorila sam naprtnjaču i u njenim dubinama pronašla isprintani list papira na kojem se nalazila Googelova fotografija kućice za koju sam bila sigurna da je tetina. To bi trebalo pomoći. Hodali smo dalje, a kako bih suzbila nervozu i strepnju uputila sam se lijevo prema drveću koje je vrstom ukazivalo na blizinu rijeke.

Doista, iza tih gustih redova vrba nazirala se rijeka. Tko je i kada posadio drveće i odvojio cestu od nasipa, ne znam… I najednom se pojavila ta mala kuća s Googlove mape. Sva zarasla u šipražje, a i ganjku je nešto nedostajalo no, ono što je bilo posve drugačije bili su prozorski okviri premazani bijelim lakom. Ispred je nedostajalo stablo crnog duda i ograda, a nije bilo ni ovješenih sirnica (mrežice u kojima se sušio sir s mljevenom paprikom). Gledala sam izgubljeno u nju jer bila je i nije bila tetina kuća. Mogla sam tako satima i danima, stajale smo nasuprot jedna drugoj, kuća i ja. Z. me ponukao da odemo do susjedne kuće u kojoj je nekada stanovala obitelj M. i moj drug u igri, nešto mlađi I. U dvorištu sam, u sjenici zamijetila dečka, zapravo mlađeg muškarca, lijepo oblikovane brade. „Sad ili nikad! Ili smo došli na pravo mjesto ili nismo?!“ Nakon pozdrava, upitala sam je li to kuća obitelji M. Potvrdio mi je i odmah zazvao svoga oca. Iz kuće je izašao čovjek kasnih srednjih godina i najednom sam znala da sam na pravome mjestu. One nekadašnje crte lice i sada su bile prisutne. Rekla sam mu samo da je moje ime Vesna i da sam nekad davno dolazila s bakom u susjednu kućicu, kod tete i tetka. I pitala: „Jesi li ti……?“ Bio je, da, da, bio je to moj nekadašnji drug i sav uzbuđen, supruzi iza sebe rekao je: „Znaš ko je ovo“?“ Nuka od Baračke“. Sin se taktično povukao u kuću, a nas dvoje smo prišli jedno drugom i zagrlili se dugim zagrljajem, za sve one dane u kojima smo se razišli i otuđili. Dan je dobio boju i svrhu, a mi smo se sjećali, pričali i smijali, gutajući od uzbuđenja slogove. Rekao mi je da je tetinu i tetkovu kućicu kupio jedan Zagrepčanin ali da ne dolazi i ne brine o njoj što je potvrđivalo podivljalo raslinje. Sjetila sam se načas i stvari u kući i pitala se gdje je novi vlasnik stavio one dvije igračke iz ostave koje su pripadale prerano umrloj kćerkici moje tete i tetka? Kao da mi je načas bilo žao što je uopće opstala jer je bila u tuđim rukama i taj netko nije smio ostavljati svoje otiske u njoj. No, taj je osjećaj kratko potrajao jer bolje da postoji nego da je srušena. Možda?!

Nas dvoje prijatelja iz djetinjstva, razmijenili smo brojeve mobitela, a onda smo  Z. i ja krenuli natrag selom do infocentra i drugog dijela ponude razgleda. Vožnje brodićem Savom!

 Umag, srpanj 2018.