Užina

U košarici stoje dvije vrećice čipsa i smokija, 3-4 čokoladna rebra punjena ružičastom kremom samo nacrtanih jagoda, čoko rolat i sok narančaste boje. Oko košarice tri slatke male prijateljice koje su očito sakupile zajedničkih tridesetak kuna i kupile sebi užinu.

Sljedeće košarice gotovo su identične. Blagajnica umiruje dječje-mladenački smijeh, i sama se jedva vidi okružena brojnim čipsevima i smokijima svih mogućih okusa, sokovima fluorescentnih boja, raznim čokoladicama, torticama, žvakama, sve to jeftino, pristupačne cijene.

Malo naprijed, kiosci s velikim natpisima Fast food opskrbljuju malo starije učenike. Prvo proljetno sunce izmamilo ih je za vrijeme velikog školskog odmora. Sjede na zidićima između škole i ulice, gladni su, jutro je i jedu svoju užinu. Neki imaju trokutaste pizze na komadu kartona, koje se prevrću prepune nadjeva i iz kojih curi masni sir, neki su svoj novac za užinu potrošili na cigarete koje pljuckajući žarko povlače. Tu su i djevojke koje između dva dima grickaju kroasane ili pak razmjenjuju peciva od lisnatog tijesta poznatog europskog proizvođača koji je, eto, stigao i do najudaljenijih trgovačkih centara malih mjestašaca, poznatih inače po kvalitetnoj domaćoj hrani i, naravno, izvanrednoj vodi, koja je kod nas normalna stvar, ali drugdje baš i nije. Ipak, tu i tamo vidi se poneki kršan momak koji jede svojih pola kilograma kruha napunjenog mortadelom i ementalerom, što me uvijek podsjeti na naše nekadašnje marende kada su dečki jeli takve ogromne sendviče, a mi curice obične mliječne žemlje ili popularne splitske kifliće koji su bili napravljeni iz bijelog kruha i posuti kristal šećerom.

"Nije to ništa u usporedbi s muškim tehničkim školama, pomorska na primjer", kaže moja rođakinja, koja je upravo, sva očajna, stigla sa sata roditeljskog primanja." Razrednica kaže da ih đaci dočekuju u osam sati ujutro naslonjeni na ogradi školskog dvorišta s flašom piva i cigaretom... Pogledajte kako izgledaju kiosci oko takvih škola i što oni jedu za marendu i ne znam kako se uopće još nitko nije otrovao jedući ćevape i hamburgere u ona dva kioska na dnu ulice". Muškarci za stolom hitro primjećuju kako ne treba pretjerivati jer su i u njihovo doba momci u srednjoj školi postajali popularni mangupi ispijajući vinjake i rakije u obližnjem kafiću. Ženski dio se još hitrije slaže kako nije onda nikakvo čudo što je polovica njihovih školskih prijatelja umrla u pedesetoj. Čak i kada zanemarimo tu uobičajenu polemiku tobožnje muške površnosti i ženskih katastrofičnih opsesija, ostaje činjenica da i flaša piva, koja se oduvijek viđala za vrijeme gableca fizičkih radnika koji su upravo pojeli gulaš ili grah s kobasicom, postaje učenička užina ili barem njezin dio.

Splitski sportski radnici koji svakodnevno treniraju s djecom u "najsportskijem gradu na svitu", na svim skupovima upozoravaju na ogroman broj debele, bezvoljne, trome djece i mladeži. Ista upozorenja, pojačana podacima o porastu dijabetesa među djecom i mladima, čuju se i od liječnika, nutricionista i svih onih kojima je zdravlje djece i mladeži velika briga. Međutim, svima je jasno da današnji život donosi fast foodove, bilo po kioscima sumnjive čistoće ili trgovinama živežnih namirnica. Nije nam nikakva utjeha što to nije samo naš, već svjetski problem, jednako prisutan u super razvijenim zemljama s odlično organiziranim restoranima u vrtićima, školama i fakultetima do najsiromašnijih zemalja gdje je, kažu, još strašnija konzumacija nekvalitetne hrane i ostalih nebrojenih nadomjestaka čokolada i inih slatkarija.

Jamie Oliver je ne samo odličan kuhar, već i veliki borac za promjenu prehrambenih navika malih Engleza. Njegova marketinški savršeno osmišljena akcija, uključuje mnoge nivoe društvene i institucionalne skrbi za mlade - široka edukacija o zdravoj hrani (koja može biti itekako ukusna i privlačna) svih slojeva stanovništva, do konkretnih poteza kontrole menija i pripreme hrane u restoranima u vrtićima i školama te općenito svim mjestima gdje se djeca i mladi okupljaju.

Nešto od toga susrećemo i kod nas - nutricionisti sudjeluju u stvaranju menija u vrtićima i školama, ali nažalost, siromašno smo društvo i veoma mali broj osnovnoškolske i srednjoškolske djece biva obuhvaćeno ovom organiziranom prehranom. Bila bih veoma sretna kada bi me demantirali, ali nisam još vidjela posebne dodatne tečajeve namijenjene kuharima jela za djecu i omladinu.
Ostaje još i edukacija svih nas - učenje o zdravoj prehrani i opasnostima koje vrebaju iza šarenih pakiranja raznih proizvoda smišljeno postavljenih oko blagajni. Briga da svakodnevno pitamo djecu što su jeli za užinu i da taj problem ne rješavamo s 10-20 kuna ostavljenih na stolu prije nego se izađe iz kuće.