Moj profil

VEČERA NA SEJŠELIMA

Napisala sam članak Ručak u Omanu. Moja sjećanja sa Sejšela sabrala sam u članku Večera na Sejšelima po jednoj neobičnoj večeri na neobičnom mjestu. Koristila sam dosta podataka, jer se radi o iznimno zanimljivoj  destinaciji

Moja priča o večeri na najvećem otoku sejšelskog  arhipelaga  počinje u meksičkom ljetovalištu  Acapulco.

Možda i 10. 000  kilometara daleko. Jednog kasnog novembarskog  vikenda  muž i ja  smo čekali  na terasi hotela „ LAS  BRISAS „ da se sunce utopi u Pacifik. Jedan od najljepših hotela, koje smo vidjeli. U hotelskoj su zgradi samo restoran, recepcija, direkcija i pomoćne službe. U klasičnom smislu hotela i nema. Nema ni soba. Gosti su smješteni u kućicama zgodno uklopljenim u krajolik. Po dvije kućice dijele jedan bazen sa grijanom vodom veličine 8 sa 7 metara. A dvije kućice u takvom ljetovalištu najčešće znače dva muškarca i  dvije  žene.

Ležimo na ležalicama, čekamo da se smrkne i da se presvučemo za večeru. Najljepši su to trenuci dana u kojemu ti je jedina briga hoće li se dogoditi još koja zanimljivost. I dogodila se !

Hotelski  prostor dominira zaljevom, kojim od ranog jutra jure gliseri, skaču nekakvi padobranci, a oceanske jahte imućnika baš ulaze ili baš izlaze iz zaljeva. I odjednom – vatromet. Na gatu muzika, na brodu muzika. Na brodu zastavice i dva niza žarulja u bojama. Na terasu ulaze dvije hotelske djevojke. Svaka dva sata nose svježe voće, koje ostave u hlađenom ormariću. Usput mrežicom pokupe cvijeće, koje su prije dva sata stavile u bazen pa ubace novo. Što se događa, pitamo i pokazujemo na brod. Norveški kruzer kreće u 18 sati na najljepše od svih krstarenja. Zovu ga „ San Južnog mora „.  O njemu je snimljen lijepi ljubavni film.  Vozi tu i tamo , a pristane  na Sejšelima.

Brod se išuljao iz zaljeva. Sve je manji, ali još vidim pokoje svjetlo kako treperi u Pacifiku.  Mislim kako lijepi moraju biti Sejšeli kad ih iz Amerike preko Azije vodi baš tamo. Jer na tom su pravcu najljepše destinacije ovog svijeta. Tahiti, Bora – Bora, Fiji, Havaji, Bali, Maldivi, Mauricijus. A  ovaj crni , čvrsti brod sa velikim crvenim dimnjakom i norveškom posadom žuri baš na Sejšele. „ Mužu „ kažem. „Ako ikad budeš mogao, povedi me na Sejšele. Zaintrigirao me taj brod. Tamo mora da je zaista lijepo. „

Na Silvestrovo muž mi je pružio kovertu sa dvije povratne aviokarte Zagreb – Amsterdam – Nairobi – Mombasa – Sejšeli.

Prešli smo ekvator i zato dobili povelju. U subotu 28. Februara  1981 sletili smo na najveći od 92 otoka. 28 kilometara dugi, 8 kilometara široki Mahe. Avion opkoljavaju ljudi u bijelim skafanderima. Špricaju sve do čega dođu. Ulaze u avion, špricaju torbe, stjuardese, putnike, pilote. Razlog ? Neka bolest ? Ne. Na Sejšelima nema ni zmija ni štakora. A nema ni insekata pa ni muha ni komaraca. I ne žele da ih bude.

Poznati  hotel „ REEF „- Čist, uredan, staromodan . Takve su hotele gradili Englezi za svoje prerano umirovljene oficire i administratore, koji se „  „nisu stigli oženiti „. Tu oni sjede i danas uredno odjeveni i ispunjavaju dan pažljivo sročenim programom, koji se  - uglavnom  -  sastoji od termina za čaj i termina za viski.  Do kupanja im nije puno stalo. Kako sada živim na Braču, uočila sam da Englezi i Škoti nisu jedini, kojima se “ne  da u more „.

Nije nas privukla hotelska uvala pa smo nas petorica Hrvata iznajmili Bagi, vozilo bez krova, vrata i prostora za prtljagu.  Divno vozilo da tri žene i dva muškarca nađu ono, što veličanstvena  priroda otoka  nudi – plažu „ samo za nas „.

Nauka ni danas nema odgovora na pitanje kako se lanac najljepših otoka svijeta našao usred indijskog oceana. Od ukupno 92  otoka, njih 50 su koraljnog porijekla, a 42 su granitni. Koralji rastu tisućama godina, dok greben ne izroni iz mora . Ali rastu samo u plitkim i toplim morima, ne na tolikim dubinama i tako jakom oceanskom strujanju. Još je teže objasniti porijeklo granitnih otoka. U nijednom oceanu nema niti jedan granitni otok.

Monsuni, koji sustavno pušu, stvorili su na istoku  otoka plaže nezapamćene ljepote.  Starijim generacijama možda će nešto reći podatak da su tu snimljeni eksterijeri za nekoć popularne golišave filmove o „ Emanueli „.

Šetamo plažom, trčimo pličacima, kupamo se u moru, koje je od najbližeg kopna udaljeno punih 1000 kilometara. Jesmo li gladni? Jesmo. Zaokupljeni netaknutom ljepotom prirode nismo se vraćali na ručak. Na plaži pet puta većoj od Bačvica tri žene i dva muškarca. Ni muha, ni komaraca, ni zmija. U moru, tamo podalje, tek poneki morski pas.

Sunce je već nisko.  U krajevima uz ekvator nastane potpuna tama čim sunce zađe. Jedina cesta nas vuče ka središnjem, brdovitom dijelu otoka. Stajemo na prevoju. Duboki uzdah. Svijetli Victoria, glavni grad otoka. Svijetli luka, svijetli zaljev. A tamo na obzorju „ moj „ norveški  kruzer osvijetljen stotinama žaruljica. Šulja se polako između otočića i traži ulaz u luku. Okovan ogromnim konopima ostat će u luci dva dana da se odmori i pripremi za povratak. Taj neveliki grad  ima veliku luku.

Obradovao me i na neki način uzbudio taj ponovni susret s brodom. Poželila sam da ga vidim iz bliza. Ispod samog prevoja lijepa terasa sa pogledom na luku i crvena neonska slova „ TARTARUGA „ Ristorante Italiano. Skrećemo, stajemo. „ Salve „ kaže moj muž gazdi. Raspametio se kad je čuo. „ Italiani? „.  „ No, Dalmati „. Gura nas na terasu i otvara bocu vina. Priredit ću vam večeru, koju nikad nećete zaboraviti. Evo i nismo.

Iako sam članak naslovila „VEČERA NA SEJŠELIMA „ o pripremi i izboru hrane mogu malo reći. Bila je to u punom smislu riječi Riblja večera, a što to na ovim otocima znači, reći će vam ovih par podataka. Na otocima živi 60.000 ljudi, bar je onda tako bilo. Zaštićeni pomorski pojas dopire do 200 nautičkih milja pa imaju više od milijuna četvornih kilometara teritorijalnog mora prepunog najboljih riba, rakova i školjki. Ako sam dobro izračunala, svakom stanovniku pripada 15 milijuna četvornih metara „ njegovog mora „.

Gazda i žena nosili su nam rakove i školjke od kojih neke nismo nikad vidjeli. A na kraju jarko crvene jastoge. Pripremljene i ovako i onako.

Povijest Sejšela nije bila ni burna ni zanimljiva. Prvi su ih put ucrtali u pomorske karte Portugalci, ali se nisu iskrcavali. Bojali su se da se ne nasukaju na podmorske grebene. Prosječni stanovnik ovdje je mješanac. Potomak portugalskih gusara, engleskih i francuskih mornara, trgovaca iz Kine i  Indije, a poneko zrno potječe i od nekog afričkog crnca.

Ovdje rad nije nephodan. Voda je super, klima je odlična, zemlja plodna, a more puno ribe.  Na vrhovima rastu ogromna stabla kokosovih  palmi,na obroncima stotine tisuća najljepših orhideja, na livadama obilje raznog povrća.  Simbol ovih otoka su kornjače. Znak ljubavi, seksa i braka.

„ Svevišnji „ kaže nam gazda, koji sada sjedi s nama, „ je zamislio otok kao zemaljski raj. 68 plaža duge su 97 kilometara. Zakonom je strogo propisano da na otoku smije boraviti maksimalno 2.800 gostiju. Ni jedan više. Domaći se ne kupaju pa svakom gostu pripada stotinjak metara zlatnih plaža „. O zemaljskom raju je govorio i vođa prve britanske ekspedicije Gordon of Khartum. Izvijestio je vladu u Londonu da je našao otok na kojem su živjeli Adam i Eva i da ga je pripojio britanskoj kruni. U arhivima admiraliteta ti su dokumenti i službeno zavedeni.

Na kraju večeri moj se san ostvario. Popeli smo se na crni brod sa velikim crvenim dimnjakom. Kapetan priređuje koktel, rekao nam je gazda.Pitala sam kapetana , što putnici misle o cilju putovanja. „ Nema putnika, koji se ne bi složio sa dolaskom u zemaljski raj „ rekao mi je kapetan.

Svi se time slažu, osim mog muža. On tvrdi da na Sejšelima ne rastu jabuke, a da bez jabuke nema Adama i Eve, a bez Adama i Eve nema zemaljskog raja. Bar ne na Sejšelima.

Nisam se vratila na Sejšele. Ima mjesta, koja vas istinski očaraju. Često ih je bolje zadržati takvima u  sjećanju.

:(Još nema komentara

Budi prva/i, podijeli svoje mišljenje o slici i pomozi nekome u odabiru savršenog jela.