Moj profil

Vitoglavske male priče - ili, letnji dnevnik, rečnik osećanja, slanih pojmova i po koja besmislica

U Boki Risanskoj postoji jedno parče sveta, mestašce u kome ljudi, životinje i biljke pomrli tokom zime, ponovo ožive u leto...

Dve male priče

Priča prva - Upoznavanje ili Oko ( pogled, vid, zenica, oštrina )

U Vitoglav sunce ne dodje pre sedam. Ne daju okolna brda koja Risan čuvaju od ostatka sveta. Ako je slučajno koji oblak upao u grad, tu ostaje da, kao filmska magla, čuči na pola brda i po nekom krovu, dok ne dune vetar s mora. Kažu da onih kojima zvoni u ušima jače i duže no ostalima ovde ima više no igde jer sve nose na glavama: i brda i oblake i kišu i deo neba. Sa naše, vitoglavske terase, sve to može da se vidi levim pogledom.

Ono što se sa terase ne vidi ali se naslućuje je ono što što se živi "u brdo": nekoliko raskošnih kuća koje su gastarbajterska deca napravila starim roditeljima da se iskupe što su ih davno napustila. Ono malo preostalih staraca i dalje živi u svojim starim kućama te su one nove, nakićene i dalje prazne ili služe kao letnjikovci. Jedan od stalnih stanovnika s "one strane magistrale" je i ,sada već poznat kao gradski lero, koji to nikako nije bio dok sa jarbola broda na kome je radio nije pao na glavu, nogu i ruku. Nogu vuče pa ga iz mora često vidimo kako ćopa ka selu i tada obično zaranjamo kao da nismo kod kuće jer mu je glava lero. Što od pada, što od rakije i piva koje guta kao vodu. On ima svoje uvek iste priče koje kao djule vuče sa svojom nogom. Ima i sestru. Ona ima njega. Kao kancer.

Gore, na svakih pet godina Željka rodi po jednu devojčicu. Ima ih tri a kad smo je upitali planira li još, reče kroz smeh da još nije prošlo pet godina od rodjenja najmladje. Ne reče da neće. U kasno popodne kad sunce ode iz Vitoglava, a ode rano - pojedu ga okolna brda, kao patka pačiće Željka izvede djecu na plivanje i uči ih redom. Najstarija, Tamara, već je uveliko savladala plivačke veštine i sad je majci pomoć u obuci mladjih.

Pogled pravo skraćuje brdo sa devet najružnijih solitera u podnožju - rep Risna, poslednji doseljeni i sirotinja koja je u velikom zamljotresu ostala bez ognjišta. Malo izvan grada je ruševina potpuno izolovana, nekada dom starih i slepih a pre toga, velika duševna bolnica. Još dalje nad morem  u parku čempresa je ženski manastir, takozvana Banja. Stari zvonik sa sa dva zvona deluje mistično. Pa iako sam nebrojeno puta prošla pored manastira, nikada ga nisam obišla. Možda i zbog toga što Manastir povremeno sidje u spoljni svet. Monahinje tada u meni bude pomešana osećanja sažaljenja i odbijanja. Neke izgledaju utučeno kao polomljeno ogledalo, neke tvrdo, strogo i skoro zlo, a neke samo naprosto ugašeno...Pogled - pravo - se tu završava.

Desnim pogledom obuhvata se selo na moru. Ono ima posmatrače, uživaoce i stanovnike. Posmatrači smo svi iz naše kuće, uživaoci -  kolašinci koji svoju vilu koriste nekoliko meseci u godini, kuća im je do naše i ima najlepšu terasu nad morem niz koju se spuštaju grane sa cvetovima albicije. Iz te kuće najviše volimo devojčicu Saru i sok od ribizla koji pravi njena "oma".

Selo počinje kućom Mršića. Mišo, pomorac, žilav, bučan, sa decom vazda tera šegu. Mira ili Mire, kako je zovu, korčulanka, njegova žena, sa licem sa kog lepota još nije sišla i očima uvek pomalo suznim, što od sećanja na život pre, što od života sada a što od vina koje uz nju pristaje bolje nego uz neke ljude koji misle da im vino dobro stoji. Ona ima vršu u obliku srca, malenu plavu barku u koju zabode crveni suncobran i svakog jutra obidje svoja mesta. Ima i dve kćeri, četiri unuke i jednog unuka i sve ih vija po ponti i vadi iz mandraća u vreme ručka. - Oj Mire, dovikujem joj sa svoje terase - slušaju li? - A, moja Snežo, čuju, čuju sve do jedne!...Iako pomalo ogrubela od borbe za život, čekanja i nadanja, ona je žensko više od ma koje stanovnice Vitoglava i pomalo je ne vole. Ja je mnogo volim.

Od još nekoliko porodica najuočljiviji su Dizdarevići. Aco, glava kuće, omanji čovek, okretan, vredan, pričljiv; njegova žena Jadranka, medicinska sestra u risanskoj bolnici, žena koja svoj rastanak s mladošću ne podnosi najbolje: sin i ćerka od po dvadesetak godina, Acovi roditelji i prastara ofucana kuja Liza. Na samom rtu, na kraju zaseoka su stare napuštene kamene kuće, razrušene 1979. u zemljotresu. Godinama kao uklete stoje za sebe jer vlasnici kojih je više ne uspevaju da se dogovore oko prodaje.

Selo ima: Mršiće uz more, Dizdareviće uz more, Mršiće  "u brdo" i Kašćelane, takodje " u brdo". Bivali su neki od onih koji su sad u brdu uz more, ali su se posle zemljotresa raselili na gore, gradeći nove kuće. Promešani, kao špil karata, ipak su svi i dalje tu.

Postoje još i pogledi - izmedju . O njima će biti reči kasnije.

Priča druga: Kuća ( mesto, utočište, pripadanje )

Vitoglav sam upoznala pre nego sam ga i videla.  Neša mi je oživljavao svoje sličice, a ja sam osećala, maštala, ponekad nerazumevala ali počela da pripadam...

Kuća je posebno mesto. Svet unutar sveta. Ogromna, bela, na samoj obali. Pripada Nešinoj sestri koja je živi od sprata ka gore. Naše carstvo je prizemlje sa ogromnom terasom koju talasi zapljuskuju noću i ispod koje se šunja raznovrstan morski svet. Trebalo mi je neko vreme da shvatim da postoji doba koje sa ljudima nema ama baš nikakve veze. To mesto uz Kuću živi samo za sebe.

Cela kuća dominira selom i neki meštani smatraju da je ružna. Kuća se ne uklapa lako, a meštani su ponekad zavidni. Mi je, medjutim, ne sagledavamo tako. Za nas je cela samo u prostoru u kome živimo delom leta. Sa nama pulsira, daje i uzima, a njeni ostali delovi nemaju značaj kao da nisu deo iste gradjevine. Kuća, to je dakle naš komad sveta. U njoj žive odredjene navike, osobine i pravila. Na neke od njih sam navikla, neke nikad prihvatila, ali i ona, Kuća, morala je da se menja i prihvata moje kaprice, narav i želje. Tako smo se Kuća i ja upoznale i prilično zavolele. Postale smo udobne jedna drugoj. Sedam godina živele smo zajednička leta. Za razliku od gradjevine koja se nastavlja uvis, naša Kuća je gostoljubiva. U njoj se igraju karte, sluša muzika, svira i peva, prave kolači i pite, čavrlja sa prijateljima, piju pelinkovac i kapućino. Zimi, duboko na kopnu, razmišljam o moru i Kući i čini mi se tada da je povremeno čujem.

Vitoglav ima svoje male tajne i ja svake godine otkrijem po jednu, dobro se čuvajući da ne proniknem u sve kako bi imalo šta da me dočeka...

Istorijske zanimljivosti:

http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/dokumenti/boka_kotorska_istorijski_leksikon_cg.htm

:(Još nema komentara

Budi prva/i, podijeli svoje mišljenje o slici i pomozi nekome u odabiru savršenog jela.