Volim šumu

                                       Volim šumu

Volim šumu, volim stabla i njihove zelene i šarene krošnje…Pogledom dodirujem stabla starih, ogromnih bukvi uz koje prolazimo hodajući stazama Medvednice, samim vršnim grebenom; od Sljemena pa prema najistočnijem dijelu Medvednice, tamo… prema Lipi… Divna su to stabla, posebna, nekako ti se zavrti u glavi kad ih pogledom popratiš od zemlje pa do vrha. Ali, u isto vrijeme strahujem…Strahujem kod svakog ponovnog dolaska hoću li ih zateći uspravne i snažne da i dalje odolijevaju vjetrovima, snijegovima i ljetnim vrućinama. Zašto strah ? Zbog nekih ljudi…Svake godine ruše i odvlače trupce starih ponositih hrastova i bukvi, starih zimzelenih jela …Oni ne čuju njihov plač i ne čuju žalosni pjev ptica …Strahujem za stari hrast na križanju šumskih puteva. Kada hodam šumom prisjetim se pjesama iz zbirke pjesama Grigora Viteza „Kad bi drveće hodalo“. Posebno mi je prirasla srcu pjesma o starom hrastu „Što mi se tužio hrast“ . U pjesmi se hrast žali na ljude s pilama i sjekirama koji od njega žele napraviti neku mrtvu stvar i hrast na kraju pjesme kaže: „A ja volim u šumi šumiti, volim gusta hladovina biti, volim vjeverice kriti, volim ljuljati ptice i gnijezda i noću brojati jata zvijezda“

Školarcima će ove pjesme biti dobro poznate, vjerujem da je još uvijek jedna od njih dio školske lektire. Ovdje je još jedna, meni draga pjesma o šumi Dragutina Tadijanovića:

Pozdravljam te, zelena šumo, velika.
Pozdravljam te u ovo jutro mirisno,
Kad se granje po teškom rosom savija
Blistajući na sunčanoj svjetlosti.
Korijenje tvoje crnu zemlju sapinje,
A stabla stoje čvrsto kao divovi.

O, šumo, zelena šumo!

Ja volim miris tvojih cvjetova,
I šuštanje lišća na granama.
O, kako volim tvoje hladne izvore,
I mahovinu, i bilje, i košute.
Volim te kao majku, šumo.
Tebe i tvoje ptice

Šuma je bogatstvo mirisa, boja i zvukova ali isto tako i mjesto gdje se može osluškivati…i … čuti tišinu…

Jesen i šarena šuma...

Pogled odozgo...

pogled odozdo prema gore...