Vrijeme za sebe kad ste - MAMA

Dragi moji,

svako jutro ista pjesma. Otvaram oči, bacam pogled uokolo da dobijem uopće pojam gdje sam i što tu radim. Kraj mene mirno spava moja predivna djevojčica. Greška broj jedan. Dijete spava s nama u krevetu. I to, ne zato jer nije htjela spavati u svom krevetiću, već zato što sam ja to tako htjela.

Zašto sam to htjela, kad smo već imale ustaljeni ritam spavanja svatko u svom krevetu? Zato, jer smo odmah po njenom rođenju bile neko vrijeme razdvojene, zbog operacije koju sam imala the very next day (niti 24 sata od poroda carskim rezom). I ja sam joj to htjela nadoknaditi, jer bogami sam se naplakala na toj jedinici intezivne njege.

Sve žene bile su sa svojom djecom, a ja sam bespomoćno ležala sa sto i jednom cjevčicom, nakon podosta teške operacije.. sama, izolirana (posjeti su na intezivnoj dozvoljeni jedan sat dnevno) misleći na tu predivnu kovrčavu kosicu, koju sam prvu bila uočila čim su mi je bili donijeli.. I predivna dva velika oka (kao u lutke). Bila je tako skladna. Kao da ju je netko nacrtao i donio meni. Bilo joj je zima, pa se sćućurila. I tih par minuta bili su prvi i jedini trenuci do ponovnog susreta 15 dana kasnije. Ta tema traži posebno mjesto i vrijeme...Pisat ću o tome, zasebno, u drugom postu.

Da se vratim na temu. Dakle, probudih se...uključujem mob (koji je preko noći ugašen radi mogućeg štetnog utjecaja na mozak... što je sigurno je sigurno). Pogledam novitete (naravno , prvo fejs.. a sto drugo), bacim neki komentar i mislim si, ok.. ajmo sad... van iz kreveta.

E, sad počinje! Nije to baš samo lako. Mislim, ne ukoliko na miru želim popiti jutarnju kavu. Jer Magdalena osjeti kad se maknem iz kreveta. Još ni ne dođem do kuhinje, već protest - Eeeeeee!Aaaaaa! Ne, nije to plakanje. To je - vrati se ovdje, iz istih stopa. Što ti pada na pamet?! Ja sada želim da si ti ovdje i nigdje drugdje. Lezi ovdje i radi što hoćeš (ako možeš raditi išta ležeći) dok se ja naspavam. Kasnije ću promisliti o tvojim aktivnostima (kad se probudim).

I tako se ja, ponekad, vratim i po nekoliko puta u krevet. Izgovaram - pavi, pavi (spavaj, spavaj) sunce mamino... u želji da mi se Bog(ovi) smiluju.. Ponavljam te riječi kao neku mantru, a sve u samo jednoj želji - da u miru popijem prvu jutarnju kavu.

Ukoliko to jutro imam sreće (ili su se smilovali bogovi koje sam maločas spomenula) onda se osjećam kao da sam se popela na vrh Himalaje. Wooow! Mir, sloboda, vrijeme za sebe. Tako se osjećam.

Sad će se možda neke majke pobuniti. Kakva je to majka koja se odmara od vlastitog djeteta (spominje mir ) i dr.- pitat će se. No one koje imaju svoje afinitete i nisu zaboravile da su i one osobe, vrlo će me dobro razumjjeti..bez primisli i bez osude.

Vjerujte mi, viđam žene koje nemaju (ili ne žele) imati vrijeme za sebe i što se događa?! Postaju histerične, eto što... iako, ovdje sad još uvijek govorimo samo i isključivo o tom prvo, potrebitom, svetom ritualu - ispijanju jutarnje kave. Vrijeme za sebe (u globalu - također u nekom drugom postu).

I dobro, uspjelo je! Taman kad čovjek pomisli, eto, sve je riješeno...ispadne da je naizgled riješeno. No obzirom da sam po prirodi control freak, onda to ne izgleda baš tako. Već, umjesto, kuhalo, šećer, mlijeko, kava, smućkaj, smiješaj (štogod) pij... uživaj! To vam izgleda ovako - stavi vodu na zagrijavanje (u glavi: ajme kakav nered, treba to sve malo pospremiti; kako ću sad u miru piti kavu kad me toliko toga  čeka), pa onda usput dok voda zakuhava vadim suđe iz perilice (za početak barem to), pa istovremeno bacam sve to potrebito u šalicu i gledam okolo (sva napeta - kao da gledam špijunski film), jer sve je to od osobite i presudne važnosti.

I, vjerujte mi, nije uopće stvar u tome da ja mislim da sve mora biti na mjestu, nisam neki pedantan tip...već se ne mogu opustiti ako atmosfera nije kontrolirana (ovo sad zvuči kao da govorimo o mesnim proizvodima)... Ne mogu se opustiti ako je na podu sto i jedna mrva, ako su stvari razbacane...ako, ako... E, u ovom djelu će se sad mnoge žene prepoznati. Prema tome, bilo bi najbolje otići van na kavu.. ali je to nemoguće, jer nama tata radi, a mama i i beba (baš i nije više beba, ali je tako zovemo) su same doma.

Ipak, imam jedan adut u rukavu koji funkcionira. Kad pišem, ne vidim ništa oko sebe. Kao meditacija. Vidim samo ekran i slova kako plešu po papiru. I dakle, u trenucima napetosti umjesto diši , diši.. ja brzo trčim, otvaram prazan list papira i govorim si - piši, piši. 🙂 I krenem. I tad napetost popušta. Uvijek je tako kad činimo stvari koje volimo. Tad smo svoji. Kreativni. U skladu s unutarnjem bićem.

Nemojmo zaboraviti da osim što imamo tu najvažniju zadaću koju nam je Bog (život, kako god nazivali) dao, imamo i sebe. I da ukoliko smo neispunjeni, prazni i ne radimo na sebi (za sebe), ne možemo biti "dobri" roditelji. Možemo ispunjavati uobičajene obrasce - nahrani, presvuci...Neki pomisle, pa što?! Nije ni gladno, ni žedno. Što mu fali?! Ne zaboravite, nikada, da djeca upijaju i našu vibraciju. I da slijede primjere, više od onog što im govorimo.

Poznajete li ikog iz vašeg okruženja tko je neispunjen i nezadovoljan; da je produktivan, pozitivan roditelj koji adekvatno usmjerava svoje dijete?! Ne možete pružiti djetetu ono što sami nemate. Sretan roditelj - sretno dijete! Jednostavno, kao dva plus dva. Drugačije ne ide i točka. To je pravilo.

Toplo preporučujem predivnu knjigu autorice Tatjane Leus (dječja psihologinja) koja govori o o 49 najčešćih roditeljskih zabluda. Info o knjizi pogledajte ovdje (ne navodim vas na kupnju, ima je u knjiznicama...navodim samo u svrhu informacije!).

Srdačno Vas pozdravlja,

Rahela Vukusic Drusko