Svima je već dobro znano da je ono što je zabranjeno i najukusnije. Ali zakoni su tu da ih se pridržavamo, a ne da ih kršimo...
Prije tjedan dana na jednom izletu u zaleđu Šibenika ili
točnije u zaleđu Skradina ili točnije negdje kraj Bribira, stali smo kod neke
rječice. Čovjek u bijelom donjem rublju gaca po hladnoj vodi s vrećicom u ruci
i nešto sakuplja. Dođemo bliže, kad ono čovjek lovi riječne rakove. Najfinije
rakove. Bolje od svih morskih! Ali zabranjene i da stvar bude gora, male tek par
centimetara. Stvarno šteta. Bez nekog osuđivanja pitamo čovjeka da li zna da su
rakovi zaštićeni. Ne zna. Prvi glas. Digne glavu zabrinuto i upitno. "Ne, ne,
nismo mi ti!"- odgovorimo i odemo.
I što reći o zaštitama i zabranama za koje nitko ne zna. Što reći. Jedino to da mogu obećati da ću sljedeći puta kada ugledam neku zaštićenu deliciju, npr. gljivu, sam pozvati policiju i sam se anonimno prijaviti. Baš da vidim što će se dogoditi. Bit će to jedna divna i poučna reportaža.
:(Još nema komentara