Ta čarobna turska kuhinja me iznenadi i očara svaki put kada joj priđem... Ovaj put je to učinila čudnom poslasticom još čudnijeg imena: pişmaniye (čitajte: pišmanije). Ove neobične sniježno bijele loptice slasnog "pamuka" su me naprosto ostavile bez daha! "Kakvog pamuka?", pitate se. I ja sam se pitao pa sam malo "pročeprkao" po netu i odlučio napisati ovaj članak i podijeliti sa Vama ovu stotinama godina staru čaroliju...
Poznate i kao tel helva (žičasta halva), çekme helva (razvučena halva), tel tel (nit po nit), tepme helva (izudarana halva) i keten helva (lanena halva), ove nevjerojatne loptice vlakana od prženog brašna umiješanog u velike količine šećera svako ljeto očaraju milijune turista koji dođu posjetiti čarobnu Tursku. Priča kaže da potječu iz Irana, gdje se zovu peshmek, što znači "kajanje", jer je jako teško pogoditi savršenu teksturu, pa se oni koji se odvaže spravljati ovu poslasticu često pokaju. Ja opet smatram da će se uistinu kajati onaj koji posjeti Tursku, ili na bilo koji drugi način dobije priliku da proba ovo čudo od slatkiša, a to ne učini...
Gdje ih naći?
Iako je turski grad Izmit, istočno od Istanbula nadaleko poznat po svojim pişmaniyama, svaka veća destinacija u Turskoj koju posjetite (poput Antalye ili Istanbula), ali i svaki drugi grad je pravo mjesto za traženje. Jednostavno, naći ih možete uglavnom samo u Turskoj. Prodaju se u kutijama poput pralina, s okusom vanilije ili kakaa, prelivene čokoladom, ili jednostavno posute s malo mljevenih pistacija... Kako god, okus im je predivan! Pomalo podsjećaju na šećernu vatu koju imate kupiti bilo gdje kod nas, ali sama tekstura i okus su potpuno različiti. Nažalost, nigdje kod nas u regionu nije moguće nabaviti ovu čarobnu poslasticu, ali ako vas ikada put nanese u Tursku, ni slučajno nemojte zaboraviti da ih probate!
Ovdje možete vidjeti galeriju prekrasnih i raznovrsnih pişmaniya: http://www.bogazicipismaniye.com.tr/fotografGalerisi.asp
Ljubav prema Debeljuci i nastanak pişmaniya
Legenda kaže da je u turskom gradu Izmitu (za koga smo već rekli da je nadaleko poznat po svojim pişmaniyama) živio jedan slastičar koji je bio poznat u cijelom carstvu po svojim slasticama. Ljudi su u dugim višestrukim redovima stajali pred njegovom slastičarnicom, samo kako bi mogli probati barem neku od njegovih slavnih slastica. Trgovci su silazili sa Puta svile i Puta začina stavljajući se u veliku opasnost, sve kako bi došli do njega i probali njegove poznate slastice. A on je bio nesretno zaljubljen u jednu debeljuškastu djevojku, i što god da je činio ona ga uopće nije primjećivala. A on zbog nje druge djevojke nije htio ni pogledati. Očajan, odlučio je stvoriti potpuno novi slatkiš i posvetiti ga svojoj voljenoj, u nadi da će mu ona tako uzvratiti ljubav. Naporno radeći sa svojim šegrtima, uspio je stvoriti sniježno bijele loptice u niti izvučene halve, prve pişmaniye. Tada im je, u čast svoje voljene, dao ime Şişmaniyem, što na turskom znači: Moja debeljuca. Poslao joj je kutiju ovih novih slatkiša s lijepo urezanim imenom... I uspio je! Za kratko vrijeme on i njegova voljena debeljuca su se vjenčali. Nažalost, zbog ljubomore i spletki njegove drage, život s njom mu se pretvorio u pakao. Tužan i slomljena srca, morao ju je ostaviti. Pateći zbog ovog ljubavnog brodoloma, promijenio je naziv slatkiša kog je stvorio i posvetio svojoj voljenoj debeljuci iz Şişmaniyem u Pişmaniye, što na turskom znači "kajanje"...
Ma kako to samo rade?!
Pişmaniye se već stotinama godina pripravljaju širom Turske, a posebno su se spravljale na dvoru sultana Osmanskog carstva, pa se često nazivaju i dvorska halva. Tradicija spravljanja ove slastice u domovima polako nestaje, jer je već poprilično raširena industrijska proizvodnja. Ipak, ručno spravljanje ove slastice zahtjeva veliku vještinu, ali je ujedno i svojevrsni društveni "event", jer je potrebna veća grupa ljudi koja će tijesto za pişmaniye saviti u vijenac, a potom razvlačiti i razvlačiti, kako bi se stvorile što tanje niti. Tijesto se pravi tako što se prvo dosta šećera s vodom, limunovim sokom i vanilijom ukuha u gust sirup, koji se potom rasporedi u oblik prstena na veliki pladanj. Kada se sirup hladeći se počne "zamrzavati" (očvršnjavati) dodaje mu se prženo brašno u koje je umiješan rastopljeni maslac. Sve se miješa u tijesto i dalje zadržavajući oblik prstena, a potom se prsten razvlači i razvlači dok se ne dobiju tanke niti. Kada su niti razvučene do željene tankoće, trgaju se komadići i oblikuju u loptice ili neki drugi oblik. Ovaj slatkiš je vrlo trajan, pa ne gubi na svježini i po nekoliko tjedana, ukoliko se čuva na suhom. Ovaj video na YouTube prikazuje grupu kuhara jedne slastičarnice u turskom gradu Kastamonuu kako razvlače veliko tijesto za pişmaniye: http://www.youtube.com/watch?v=xmurTeFOYE4&feature=relate
Što je u njima tako posebno?
Iako biste možda rekli da ne vidite ništa posebno u sastojcima ovog slatkiša: brašno, šećer, vanilija, posebnost se u njima i ne krije. Same pişmaniye će Vas okusom vjerojatno podsjetiti na keksiće s vanilijom ili slično, no čarolija se krije u osjećaju tih neobičnih vlaknastih loptica pod Vašim nepcem kako se polako tope i opuštaju Vas svake napetosti, ujedno Vas vodeći u neke nove dimenzije zaista čarobog svijeta turske kuhinje...
Slika: http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Pismaniye_1_(Piotr_Kuczynski).jpg
:(Još nema komentara