Moj profil

New York koji volim

Kad preko žičane ograde Empireove terase pogledam, dolje vidim grad podijeljen poput kolača na pravilne četvrtaste komade. Okomiti rezovi, širi i rjeđi, zovu se avenije, vodoravne ulice.

Lift koji se penje na tristotinjak metara visoku terasu Empire State Buildinga, uspijeva brojati katove negdje do 12-og, 13-og, nakon toga motor na električnu energiju i hidraulični sustavi u potpunosti poništavaju gravitacijsku silu. Otprilike na toj visini lift dobiva ubrzanje koje elektronski brojač katova, a ni ljudski um ne mogu više slijediti. Negdje na pola puta ili točnije nakon petnaestak sekunda potrebno je zijevnuti radi kompenzacije pritiska u ušima. Taj najpoznatiji njujorški izviđački punkt, nakon pada Blizanaca, nalazi se na uglu 34. ulice i Broadwaya, negdje u zamišljenom središtu Manhattana. Odatle, iz ptičje perspektive, New York pruža umirujuću sliku organizirane i tihe metropole. U gotovo planinskom ambijentu, uz razrijeđeni kisik i stalno strujanje visokih zračnih masa, može se čuti tek fijuk vjetra i mlataranje helikopterskih elisa.

Na istoku, prema Europi, da se razumijemo, meškolji se mliječnosiva vodena masa East Rivera. Njome plove tankeri, šleperi s dizalicama, turističke brodice, tegljači. Neka vrsta vodene auto-ceste. Još istočnije, povezano s Manhattanom mostovima od kojih je najpoznatiji Brooklyn Bridge, nalazi se kopno. Queens i Brooklyn, beskrajna polja niskih obiteljskih kućica, uglavnom od drveta ili crvenih malih opeka, jednobojnih Lego kocaka. Na jugu se uzdiže "gotički" dio New Yorka. Moderni, tanki i visoki neboderi financijske četvrti. Čine se sekvojama ispod kojih se širi niska paprat dvokatnica i trokatnica SoHoa i TriBeCe. Tijekom čestih vjetrovitih i sunčanih dana,  staklene stijenke nebodera reflektiraju sunčeve zrake, blješte i ne daju se gledati. Zrak je škripav i pun elektriciteta, svaki dodir tijela s drugim tijelom, živim ili neživo-metalnim, rezultira razmjenom pluseva i minuseva. Čuje se lagano pucketanje i sijevanje minijaturnih munja. A, zamislite tek kako tada izgleda sjena nebodera od 50 katova?!

Brooklyn je velikodušan i može podnijeti sve, svaku boju kože i vjeru, dob, socijalni položaj, račun u banci, zanimanje.

Kad preko žičane ograde Empireove terase pogledam dolje, vidim grad podijeljen poput kolača na pravilne četvrtaste komade. Okomiti rezovi, širi i rjeđi, zovu se avenije, vodoravne ulice. Njima, kao u nekoj ogromnoj riječnoj delti, teče rijeka čovječanstva i njihovih izmišljotina. Za sve je njih semafor bog i batina. Na njemu nema žute "pripremi se" boje. Ima crvena, pa žmirkajuće crvena, pa zelena.

Spuštajući se liftom s tristotinjak metara ljudsko tijelo djelomično doživljava senzaciju slobodnog pada. Gubimo spoznaju o vlastitoj težini i čini nam se da se odvajamo od poda. Uglavnom se radi o ugodnom osjećaju jer se nakon prvih dvadesetak sekunda, kada motor gurne kabinu do maksimuma, začuju uzdasi i stenjanje. Prizemljenje je prilično naglo i može dovesti do kratkotrajne mučnine.

Kad napokon sletim s Empire Statea i izađem na ulicu, na uglu 34-e i Broadwaya, u zamišljenom središtu Manhattana, u njegovom Plexusu Solarisu, New York prestaje biti tihom i organiziranom metropolom, a ja se u sekundi smanjim na veličinu ribice ili žabice u blatnjavoj i smrdljivoj rječnoj delti. Želim li preživjeti, najprije se trebam prilagoditi smradu, ili 'ajmo reći, gradskom mirisu. Prvih nekoliko minuta provedem u bijegu od ugla do ugla ulice pretpostavljajući da se radi o ograničenom fenomenu. Ali, nema šanse, ni spasa. Zaključujem da se radi o mješavini raznih kuhinja, američkog palminog ulja za prženje, meksičkog luka, indijskog curryja, kineske ribe. Prava gastronomska internacionala.

Spuštam se do 28. ulice i 6. Avenije i svoje oaze. Flower District ili Cvjetna četvrt, jedan je veliki buket šarenog cvijeća. Tu se prodaje cvijeće na veliko. U rana jutra, između 6 i 7 sati, na pločnik se iznosi sve što je Majka Priroda uz pomoć svog najradišnijeg sina, čovjeka, (ili su to možda mravi?) uspjela izniknuti iz zemlje. Ne znam imena tim živim skulpturama, bojim ih se dodirnuti, pristigli su iz svih krajeva svijeta. Ovo je za mene najljepši muzej u gradu. Treba promatrati profesionalce, dizajnere parkova, i ostale koji uređuju hotelska predvorja, restorane za prijeme i gala večere, one koji imaju ikebane u glavi i sigurnom ih rukom trpaju u kolica.

Još južnije, najužnije na Manhattanu, uzimam trajekt (besplatan) za Staten Island. Tamo ne poznajem nikoga. Idem samo da bih se vratila, najprije u unutrašnjost čeličnog trupa broda, koji smrdi na strojarsku mast i ljudsku gužvu, a na povratku izlazim na palubu. Sada plovimo prema neboderima južnog Manhattana. Na desno je brooklynški most, na lijevo Kip Slobode. Oko mene stotine i stotine ljudi koji žure na posao, neko spava, neko čita, šminka se, duda prst, pjevuši. Ispred mene jedna od najimpresivnijih gradskih veduta, od koje zastaje dah, klecaju koljena, osjećaš se posebnom i izabranom, i koja na kraju ostaje urezana u tvom sjećanju poput tetovaže na koži.

Volim propješačiti brooklynški most u smjeru Brooklyna. Pola sata dobrog hoda koji te iz histerije grada koji nikad ne spava i stalno zarađuje, prebacuje k njegovoj ružnijoj sestri. Uzdišem i opuštam se. Brooklyn je velikodušan i može podnijeti sve, svaku boju kože i vjeru, dob, socijalni položaj, račun u banci, zanimanje. Poput staračkog doma, zatvora, odskočne daske, garaže. Hodam Atlantic Avenijom i gledam lica oko sebe. Dovoljno za cijeli dan.

Poput čarobnog zelenog tepiha, Central Park je sletio upravo u središte Manhattana. Radi se o jednoj od glavnih gradskih orijentirnih točaka, istočno od nje je East Side, zapadno West Side, sjeverno je Harlem. Sve sam sigurnija da je smišljen kao ispušni ventil za sve gradske neuroze. Terapije se sastoje od nekoliko jezera, dvorca, kazališta na otvorenom, restorana, zimi klizališta, brojnih dječjih igrališta i igrališta za pse, staze za bicikliste, koturaljkaše i obične pješake. Svi iz njega izađu zdraviji i bolji!

124. ulica samo je srce Harlema. Volim je nedjeljom kada kao da je netko uključio svijet u sporiju brzinu. Svježe obrijani muškarci u bijelim odjelima i gelom zalizane kose i bucmaste gospođe s natapiranim frizurama, lakiranim torbicama i lažnim biserima, koje ih drže pod ruku, dio su nekog vremena koji poznajem samo posrednički, iz knjiga i filmova. Oko crkava, uglavnom evangelističkih, iz kojih se čuje gospelski zbor i opsjednuti glas pastora koji poziva na čudoređe i prijeti kataklizmom, skupljaju se porodice u svojim najboljim odjelima i uživaju u besposličarskom jutru. Kazalište Apollo, u kojem je plesao Malcom X, ali i sve druge, uglavnom crne, zvijezde jazza i Motowna, sa svojim neonskim reklamama, svjetlećim kuglama, šljokicama, ogledalima, djeluje poput vremeplova koji me vraća u neko vrijeme koje me inspirira i veseli.

I još: novosti u zoološkom i botaničkom vrtu u Bronxu, smisao Ujedinjenih Nacija, svjetla Times Squarea, nepodnošljivo bogatstvo Pete Avenije, kupovina hrane u Fairwayu, putovanje svemirom u Planetarijumu Muzeja prirodnih znanosti. Jedinstvena iskustva u gradu koji svakim danom sve više volim!

:(Još nema komentara

Budi prva/i, podijeli svoje mišljenje o slici i pomozi nekome u odabiru savršenog jela.