Što je autohtono, a što utjecaj koji se širi gastronomskom scenom? Sve se izjednačava. Lokalno je globalno, a globalno – lokalno. A zalogajčić, snack, hrana na cesti, odavno je postala opće mjesto miješanja gastronomskih utjecaja.
Tko može sa sigurnošću tvrditi da su hamburgeri iz Hamburga ili hot-dog iz New Yorka? A to su dvije ulične superatrakcije kojima čak i navodno dosta dobro znamo porijeklo.
U mediteranskom krugu odavno su zavladali svjetski trendovi. Kebap, ćevap, tapas, pizza već odavno nemaju rodno mjesto. Zavladali su Mediteranom. Ne samo našom obalom. Teško je proći nekim našim malim mistom ili tuđim malim mistom, a da se ne začuje miris hamburgera, pizze ili već i kebapa. Ali tako je svuda. Pokušaji otpora su ili beznadni ili besmisleni. Hrana nema granica. A ukus nam je već određen prije nego što smo ga i razvili.
Hvale vrijedan pokušaj organiziranja srdela-snacka zamro je unatoč pohvalama svih gastronoma i mandatnih političara. Srdela i ostala plava riba koja bi nas ponovno mogla proslaviti u turističkoj ponudi je zakazala. Djeca i turisti više vole i najgori hamburger do besmisla napunjen majonezom i kiselim krastavcima nego srdelu i ostale omega-3 ribe. Tu se ne da ništa učiniti. Srdela snack je jednostavno odumro prije nego što se i rodio, unatoč dobrim i plemenitim namjerama. A hrenovke i ćevapi izborili su svoj nepobjedivi položaj u našim životima.
Naravno da nitko nema ništa protiv dobrog ćevapa i dobre hrenovke u pecivu, ali... šteta. Svaka nova mogućnost veseli.
Prijatelj mi hvali izraelski , drugi jela od povrća u Turskoj, a prijateljica albanski burek sa špinatom.
I tako baš razmišljam gdje se sakrio taj mediteranski snack. Možda se taj mediteranski zalogajčić sačuvao samo na onoj strani Mediterana koju često zaboravljamo. Tamo među narodima koje nikako ne držimo ribarskim i pomorskim silama, a stotinama godinama su vladali morem i njihove su flote trgovale cijelim Mediteranom.
Mediteran nije samo ovaj sjeverni dio nego i druga strana Starog svijeta. Bliski istok, Turska, Libanon, Izrael, Tunis, Alžir. Zemlje i područja duge i važne gastronomske tradicije. Zemlje prvih kolonizatora i prvih kultiviranih biljaka i pripitomljenih životinja.
I tako potražim par prijatelja pomoraca i cijeli novi gastronomski svijet se otvori. Odjednom se hvale tuniski kolači, tursko povrće, marokanske fritule i što sve ne.
Toplo je. Ljudi žive na ulici, ispred kuće. I normalo je da se stalno nešto sitno kupuje i jede. Ulični prodavači hrane dolaze u gomilama. Samo oprez! Prvo se cjenkajte, a onda kupite. Ako zagrizete pa tek onda pitate za cijenu, gotovi ste.
Prijatelj mi hvali falafel koji je jeo u Izraelu. Tako dobrih malih okruglica od slanutka u pita kruhu sa hummusom i rajčicama nije jeo od davnih dana u Libanonu. Drugi prijatelj mi hvali ponudu jela od povrća u Turskoj. Sve drugo za njega je ništa. Samo Turska.
Sad se sjećam nekih kolača koje sam jeo u Maroku, slatkih, ljepljivih, a tako neobičnih. Da li je to snack? Ili samo normalni usputni zalogaj?
Prijateljica mi je živjela u Albaniji. Kaže da tako dobar burek sa špinatom nigdje ne postoji. /Byrek me Spinaq/ - kažu na webu. Ili sa sirom. Ili ćofte, dugi ćevap s puno origana uz sir iz slane vode, njihovu varijantu feta sira.
I tako dugo u noć razgovaramo o finoj hrani dok se miris iz obližnje pečenjare širi morem. "Hajmo na hamburger"- predloži netko.
P.S.
Kad bi netko u Frankopanskoj ulici u Zagrebu iznio gradele i pekao ribu, to bi vjerojatno izazvalo intervenciju i vatrogasaca i policije. Ali takvo nešto u ulici u kojoj prolazi tramvaj u Lisabonu ili Španjolskoj, posve je normalno.
Srdela i ostala plava riba koja bi nas ponovno mogla proslaviti u turističkoj ponudi je zakazala.
:(Još nema komentara