Sad je pravi trenutak da se prisjetimo kako Motovun izgleda zimi. Vjetar puše uz Mirnu i smrzava tartufare i njihove pse. Motovun je prazan. Par zalutalih talijanskih turista, gradonačelnik brzo hoda do hotela, Klaudijo i par prijatelja su u gostionici.
"Bura, bura, mrzla kuća, a sa mora tramontana. Dojdi, dojdi dragi meni da ne budem sama." - pjeva Livio Morosin. I sad je vrijeme za supu ili, kako joj tepaju znalci, supicu.
A što je supica? Crno vino, teran ili borgonja (ili miješani teran s borgonjom), malo maslinovog ulja, malo papra i prepečena kriška kruha. Sve je to mlako, ne previše vruće, ne previše hladno. Kruh je još bolji ako je malo zagorio. Jedna žlica, i to je to. Siromaška večera, okrepa nakon hladnog dana.
Pričekajte zimu ili neku hladniju noć, pa na supicu. Nije ona neki specijalitet, delicija, tartuf. Ona je potreba i izvor snage.
Nije supica nešto posebno, nešto što se nigdje ne može pronaći. Ali u Istri je ostala i preživjela. U srednjoj Dalmaciji, na otocima, pričali su mi da bi djeca prije škole ujutro dobila šalicu ugrijanog vina sa šećerom i malo ulja. U to bi se umakao kruh, i to bi bio doručak. Za večeru bi se znalo dobiti to isto, samo u tanjuru.
Hladni su bili dani i ložilo se samo u kuhinji. Vino nije imalo sobnu temperaturu od 25°C, nego onu pravu sobnu, iz hladne konobe. Znali su ga zato staviti uz kamin, uz vatru da se malo zagrije, i to je to. Još malo kruha, i eto večere. Svugdje gdje je bilo vina, maslinovog ulja i hladne zime, vino se zagrijavalo. Skupi šećer dodavao se samo onda kad je vino malo ošlo na kvasinu ili kad bi se davalo djeci.
Kuhano vino i pivo
Kuhano vino koje se pije širom Europe i naše unutrašnjosti, nešto je sasvim drugo. To je različitim začinima aromatizirano vino, koje, doduše, ima istu svrhu - zagrijati čovjeka, ali nema više tu sirovost i jednostavnost, tu težinu supice. Kuhano vino nije obrok, nije večera, a supica je nekada bila baš to.
Zanimljivo je da su zemlje kulture piva, kao Njemačka, Belgija i Engleska, također imale običaj kuhanja piva u gostionicama. Do danas su ostali srednjovjekovni recepti za kuhano pivo, u koje su se dodavali različiti začini. Kuhano je pivo bilo najnormalnije služeno u europskim gostionicama od šesnaestog od devetnaestog stoljeća.
Aleberry je bilo pivo kojem se, kad zavre, dodavao šećer, začini i na kraju kriška kruha. Dakle, isto kao i kod supice.
Drugi je stari recept za kuhano pivo Wassail. Prvo se u posudu stavio šećer, a zatim vruće pivo s muškatnim oraščićem, đumbirom i cimetom. Sve je to trebalo stajati nekoliko sati, a zatim bi se gostu podgrijalo i dodala bi se kriška prepečenog kruha.
Kako je svijet mali! Kad se još dodaju i običaji kuhanja, tj. prigrijavanja rakija, dolazim do zaključka da su se sva alkoholna pića za hladnog vremena grijala. A zna se da kuhana rakija diže iz mrtvih.
Pričekajte zimu ili neku hladniju noć, pa na supicu. Nije ona neki specijalitet, delicija, tartuf. Ona je potreba i izvor snage. Primite bukaletu s dvije ruke i vratite se u prošlost. Naravno, to učinite u Istri, u nekom selu, a ne u Zagrebu.
:(Još nema komentara