Venecijanski karneval

Venecija je uvijek predivna i posebna. Kao fosilizirana u svojoj prošlosti, koja je s jedne strane ograničava, ali istovremeno čini jednim od najtajanstvenijih gradova na svijetu.

U Veneciji nema i nikad neće biti parkirališta i automobila, trgovačkih centara i multisala. Acqua alta ili plime koje je povremeno poplavljuju, magle, njeno polagano propadanje, samo još potvrđuju njen dekadentni šarm, njeno skoro "ljudsko starenje".
A ako postoji nešto još venecijanskije od Venecije, to je sigurno njen karneval.

Karneval je postao toliko omiljen među Venecijancima da već od 13. stoljeća prerasta općenarodno veselje i postaje biznis.

Prvi dokumenti u kojima se spominje datiraju iz 11. stoljeća. Godine 1296. Senat Mletačke Republike, poznate i pod nazivom Serenissima, izglasao je službeni dokument kojim se karneval (od latinskog carnem levare ili suzdržavanje od mesa, pošto mu slijedi razdoblje korizme) proglašava javnim praznikom, koji traje šest tjedana, od 26. prosinca do Pepelnice.

Tadašnje vlasti su karneval s razlogom smatrale nekom vrstom "ispušnog ventila" za pučanstvo, inače pritisnuto velikim davanjima, ali prvenstveno strogim moralnim pravilima ponašanja. Maske koje znače anonimnost, pa nadalje izjednačavanje socijalnih i klasnih razlika, omogućavale su stanovnicima Venecije da barem na određeno vrijeme budu jednaki među jednakima. Kolektivno prerušavanje radi zabave prava je bit karnevala, tijekom kojeg grad pronalazi duh zajedničkog življenja.

Karneval je postao toliko omiljen među Venecijancima da već od 13. stoljeća prerasta općenarodno veselje i postaje biznis, mnogima životni poziv. Razvijaju se zanati vezani za izradu kostima i maski, organizaciju manifestacija, banketa, kazališta.

Maske od najranijih vremena proizvode tzv. mascareri, koristeći glinu, gips, tkaninu, karton. Jedna od najstarijih maski, nastala u 18. stoljeću je tzv. bauta, koja se sastoji od bijele maske (larva) i trokutastog crnog šešira s crnim plaštem (tabarro). Koristili su je kako muškarci, tako i žene, osim za vrijeme karnevala i inače za odlazak u kazalište, balove, za tajne susrete i udvaranja, kao i svim ostalim prilikama kada je bilo poželjno ostati anoniman. Sjećate li se Venecijanca Casanove?

Venecijanski karneval je značio izvrstan izvor prihoda, a možda i slave, za brojne zabavljače, poput žonglera, muzičara, plesača, putujućih kazališnih i cirkuskih družina, kao i trgovaca svime i svačime, voćem, tkaninama, egzotičnim mirodijama, mirisnim drvima. Štandovi su bili postavljeni preko čitavog Trga svetog Marka i većim dijelom uz Canal Grande. Osim velikih, javnih manifestacija, postojale su i one privatne po kućama i kavanama.

Venecijanski karneval poznat je po nekoliko originalnih manifestacija, od kojih su najpoznatije "Marijino slavlje" (La Festa delle Marie) i "Let anđela" (Volo del Angelo), koje i dan danas izazivaju veliko zanimanje turista.

"Marijino slavlje" održava se 2. veljače, kada je običaj blagoslivljati mlade, točnije njih dvanaest, koje su u prošlosti bile izabrane među najljepšima i najsiromašnijima u gradu. Aristokratske obitelji su bile zadužene da im poklone miraz u obliku nakita i drugih vrijednosti. Slavlje se održavalo u Duždevoj palači i trajalo devet dana, također na trošak najbogatijih stanovnika Venecije.

Za nas je zanimljivo da su 943. godine, u doba vladavine dužda Pietra III Candiana, u crkvu za vrijeme "Marijinog slavlja" upali, ni manje ni više, nego istarski gusari, koji su oteli mlade bogato ukrašene nakitom. Nakon, prvih nekoliko trenutaka nevjerice, Venecijanci su zajedno s duždem osobno, uskočili u svoje brodove i dali se u potjeru. Pristigli su gusarski brod negdje kod današnjeg mjesta Caorle, ubili gusare i oslobodili djevojke. Danas se mjesto gdje se odigrala bitka naziva Porto delle Donzelle (Luka djevojaka).

"Marijino slavlje" održalo se do današnjih dana, naravno, u izmijenjenoj verziji.

Prve podatke o manifestaciji "Let anđela" pronalazimo polovicom 15. stoljeća. Kaže se da se jedan turski akrobat, uz pomoć motke za održavanje ravnoteže, popeo užetom do zvonika na Trgu San Marco, te se od tamo spustio do prozora na Duždevoj palači. Gomila je bila oduševljena. Prvih su se godina u toj ekvilibrističkoj točki pojavljivali samo profesionalci, kasnije i mladi amateri Venecijanci. Godine 1759. godine točka je završila tragično i otad je zabranjena, točnije zamijenjena "Letom golubice" (Il Volo della Colombina). Velika golubica od drveta koja se podiže do zvonika, a potom spušta do duždevih prozora, uz bacanje cvijeća i šarenih papirića.

Za nas je zanimljivo da su 943. godine, u crkvu za vrijeme "Marijinog slavlja" upali istarski gusari koji su oteli mlade bogato ukrašene nakitom.

Venecijanski karneval i kazalište oduvijek su bili u ljubavi. U Veneciji je izgrađeno i organizirano bezbroj manjih kazališnih scena namijenjenih običnom pučanstvu.
Uz njih su procvjetali zanati poput scenografa, kostimografa, majstora za izradu maski, kao i brojni kazališni autori i glumci. Najveći među njima, Carlo Goldoni, unutar svog dijela Teatro comico definirao je smisao i likove commedie dell'arte. Harlekin iz Bergama, uvijek gladan prepredeni lažljivac u svom šarenom geometrijskom odijelu, Kolombina, njegova djevojka, praktična i lukava, Pulcinella iz Napulja, u širokom bijelom odjelu s velikim okovratnikom i dugmadi, melankolični sluga pun zdravonarodnog razuma, vječito nesretno zaljubljen Pierrot s usamljenom suzom na obrazu, i dalje Tartaglia, Scaramuccia, Gianduia, Pantalone. Maske koje karakteriziraju određene ljudske tipove i osobine. (Jesi li više Colombina ili Pierrot?)

Budući da se karneval održava uoči korizme, kada slatkiša neće biti, oni karnevalski su poput "posljednje želje", prženi, začinjeni, slatki, hrskavi, masni, jednom riječju, neodoljivi. Frittella ili fritola veneziana je tradicionalni kolač Venecijanskog karnevala. Već u 16. stoljeću su postojali profesionalci fritoleri, koji su čak bili udruženi u neku vrstu ceha. Njih šezdesetak je podijelilo grad u četvrti i svaki je imao svoju područje koje je opskrbljivao frittellama. U povijesnim knjigama se može pročitati da su se frittelle pravile od jaja, brašna, šećera, grožđica i pinjola, pržene u dubokom ulju, maslacu ili masti. Te da su bile vrlo fine, što, čitajući sastojke, možemo i sami zaključiti.