Naš omiljeni tost, s kojim često započinjemo dan, može se pohvaliti ne samo svojim okusom i svestranošću već i svojom zanimljivom poviješću.
Tost ili prepečenac, kruh koji je toplinski obrađen u tosteru, naš je stari znanac. Najčešće ga susrećemo u vrijeme doručka, slatkog, s maslacem i marmeladom ili slanog, s mesnim i sirnim narescima. No, ukusan, praktičan i svestrani tost nije omiljen samo na našim stolovima već je, kao pravi kozmopolit, prisutan i voljen u cijelom svijetu.
Iako je bio prisutan i u starom Egiptu i antičkoj Grčkoj, tost je bio posebno popularan u Rimskom Carstvu, pa nimalo ne čudi što je njegov internacionalni naziv izvedenica od latinske riječi koja znači zapaliti ili izgorjeti.
K tome, naš se omiljeni tost može pohvaliti ne samo svojim odlikama već i svojom zanimljivom poviješću koja uključuje i jedan od naših najomiljenijih malih kućanskih aparata – toster – zahvaljujući kojem je tako neodoljivo hrskav.
Tostiranje kruha ima dugu, dugu povijest!
Tostiranje ili toplinsko obrađivanje šnita prethodno ispečenog kruha staro je gotovo kao i kruh sam.
Kriške kruha pekle su se desecima tisućama godina na različite načine, na vrućem kamenu, na otvorenoj vatri, na rešetkama na ognjištima i štednjacima i uz pomoć različitih manje ili više praktičnih pomagala, kako bi se učinile i trajnijima i ukusnijima. Iako je bio prisutan i u starom Egiptu i antičkoj Grčkoj, tost je bio posebno popularan u Rimskom Carstvu, pa nimalo ne čudi što je njegov internacionalni naziv izvedenica od latinske riječi tostum koja otprilike znači zapaliti ili izgorjeti. Naravno, tost je bio i na stolovima i diljem Europe, pa tako i u Velikoj Britaniji iz koje je zajedno s iseljenicima otplovio i u Ameriku, u kojoj je uz pomoć tostera i postao planetarno popularan.
Za obličje i popularnost tosta ponajviše su zaslužni Amerikanci!
No, iako je prvi, ali vrlo nepraktičan uređaj, koji se i sam lako zapalio, patentirao još 1893. Škot Alan MacMasters, prvi pravi, ali još uvijek vrlo nesavršen toster izumio je Amerikanac George Schneider 1906. godine. Već 1908. godine svjetlo dana ugledao je prvi komercijalni uređaj koji, doduše, nije stekao preveliku popularnost sve dok mu 1919. Amerikanac Charles Strite nije dodao tajmer.
No, era masovne proizvodnje tostera i popularnosti kućnog tostiranja započela je tek 1926. kad se na tržištu pojavio prvi toster koji ne samo da je u isto vrijeme kruh pekao s obiju strana već ga je i automatski izbacivao pečenog baš po želji i ukusu korisnika. Naravno, osim kućnih tostera, popularnosti i omiljenosti tosta, najprije u Americi, a potom i drugdje, znatno su pridonijeli i automatski rezači kruha za tostiranje (prvi se pojavio 1912., a patentirao ga je Otto Frederick Rohwadder iz Davenporta u američkoj državi Iowi!), zahvaljujući kojima se kruh za tostiranje počeo prodavati već narezan, pa ga je za doručak trebalo samo izvaditi i ubaciti u toster.
Toastza tost!
Zanimljivo je da je toast ispisao i povijest omiljene zdravice, pa se riječ toast ne koristi samo za naš omiljeni prepečenac već se njome i nazdravlja. Običaj koji je nastao u Velikoj Britaniji temelji se na običaju umakanja komadića prepečenog kruha, odnosno tosta u vrču piva ili vina s namjerom da se isproba okus napitka.
Naime, u 16. stoljeću, u kojem je taj običaj bio vrlo raširen, napitci su bili vrlo loše kvalitete, pa se smatralo da će komadić tosta ubačen u vino ili pivo, a potom i bačen, upiti i eliminirati sve loše sastojke te tako poboljšati njihovu kvalitetu i okus. U 18. stoljeću tost se, umjesto sa željom da se poboljša okus napitka, počinje ubacivati u čašu sa sasvim drugim razlogom, u čast osobe kojoj se iz ovog ili onog razloga nazdravljalo. S vremenom, prilikom nazdravljanja komadić tosta nestaje iz upotrebe te se polako, ali sigurno zamjenjuje riječju toast kojom se i danas tradicionalno nazdravlja ne samo u podneblju u kojem je i običaj nastao već i drugdje po svijetu.
:(Još nema komentara