Sva prava zadržana

Hrvatska

Žensko

<para>Nikad nisam voljela bolnice. Tlaka mi je bila i kad nekome moram ići u posjetu. A ako sam već bila "primorana" naći se u krugu bolnice, uvijek sam nekako odvraćala pogled od jedne zgrade. ONKOLOGIJA. Zastrašujuća riječ. Tu kao da sve prestaje. Tu kao da je kraj. Nema te više.</para><para>Nitko meni blizak nije bio tako teško bolestan, pa sam onako, kao većina nas bila u uvjerenju da se ružne stvari događaju tamo nekom dalekom. Tuđem. Ne meni. Niti ikome mome.</para><para>Ja sam osoba koja voli sebe jednako kao i druge.  I mislim na svoje zdravlje. I jednom godišnje obavezno obavim "tehnički pregled" - od glave do pete. I zdrava sam. Barem sam tako mislila.</para><para>Jedno veče sam je napipala...malu, zlu kvržicu. Otkud sad to?? Pa prije dva mjeseca sve je bilo OK. Lagana panika, i onda slijedi ono: ne, to se meni ne može dogoditi. To se meni NE SMIJE dogoditi.</para><para>Bliži se Uskrs. Ne želim nikome kvariti blagdansko veselje. Izdržat ću tih desetak dana, a onda idem dalje. Moram dalje.</para><para>Odmah nakon Uskrsa zakazujem pregled kod liječnika. Privatno, jer nemam vremena čekati. Želim dijagnozu odmah, sad. Novi UZV pokazuje da su moje sumnje opravdane i liječnik odmah zove bolnicu, zakazuje pregled, termin, operaciju. Nema biopsije, nema čekanja. </para><para>Dani koji su uslijedili bili su poput ružnog sna iz kojeg se ne možeš probuditi. A znaš da moraš. Vrištiš u sebi, jer ne želiš da taj vrisak tvoji najmiliji čuju.</para><para>Buđenje je donijelo saznanje o mastektomiji, o zločestom invazivnom tumoru, o kemoterapiji i svemu onome za što sam tako naivno vjerovala da se događama nekome drugome. Ne meni.</para><para>Onda sam shvatila da je rak jak onoliko koliko sam ja slaba. Da je lijek u mojoj glavi, mojoj obitelji, prijateljima, mom smijehu i sitnim radostima.</para><para>Uslijedile su kemoterapije, teške onoliko koliko sam im sama dopustila. Svaki odlazak u dnevnu bolnicu za mene je bio poput izlaska na kavu s dragim prijateljima. Nisam si dopustila podočnjake ni bljedilo. Osmjeh na lice, crveni ruž na usne, štikle na noge i hrabro naprijed. Dan po dan, korak po korak, bez predaje - do pobjede.</para><para>Ne, nije me bilo sram ni ćelave glave. Nisam tu glavu spuštala nikada, ni pred kime. Jer to sam i dalje JA. Ponosna i hrabra. </para><para>Danas je to iza mene, bar se nadam. Istina, još odlazim na onkologiju primiti "pametnu" injekciju da se bolest ne vrati. Danas tu zgradu ne doživljavam kao nešto zastrašujuće, jer tu sam upoznala mnoge hrabre i prekrasne ljude. Iako, zaboli me svaki put kad vidim neko novo, uplašeno lice. Uplašeno samo do sljedećeg puta, jer taj sljedeći put se na tom licu vidi nada. Baš kao i na mom prije samo godinu dana.</para><para>Moje liječenje službeno završava za nekoliko tjedana. Onda ću zaista biti slobodna. Slobodna onoliko koliko mi dijagnoza dozvoljava. Zapravo, slobodna onoliko koliko sama to želim. A želim, jako, prejako.</para><para>
 Rak nije mrak, ako na vrijeme upališ svjetlo.
</para>

Rak nije mrak

<para>Blagdani čudno djeluju na mene. Osjećaji su mi pomiješani - od prevelike radosti do neizrecive tuge. I naravno, svaki pokrene lavinu sjećanja.</para><para>Tako je bilo i pred ovaj dan Svih Svetih. Zapravo, sve je počelo potragom za bundevom - ne može se "noć vještica" dočekati bez rezbarene tikve. Iskreno, ja baš nisam fan tih novokomponiranih "praznika", ali molećivom pogledu šestogodišnjaka teško je odoljeti. Pa da ne ispadnem zla vještica, obećam djetetu bundevu iz mog "rodnog" sela. Znala sam točno gdje ću je naći. </para><para>Kod mog bratića Bere ima svakojakih čuda. Vjerovatno je i sam Bero za nečije poimanje pomalo "čudan". Iako je tek koju godinu stariji od mene, nekad mi se čini da nas pola stoljeća dijeli. Nije se nikad ženio, a otkako su mu roditelji umrli, živi sam. Kad uđem u njegovo dvorište dočeka me pravo cvjetno šarenilo, iza kuće mali, ali skladan vrt prepun svega, a iza vrta voćnjak. Ljudi bi rekli, pravi mali raj, Božja bašča.</para><para>No, da ne skrenem sa teme...</para><para>Kao i svake godine do sada, na seosko groblje odlazimo dan uoči Svih Svetih. Pomolimo se, zapalimo svijeće. Pakirajući svijeće, primijetim da ih je ove godine više nego lani. Zapravo, stalno je tako, svaka godina nosi jednu ili dvije svijeće više. Moja mama kaže da sve više posjećujemo mrtve a sve manje žive. I zaista je tako - još pred koju godinu, dan nam je bio prekratak za obilazak svih dragih ljudi, za neko usputno rukovanje i obećanje da ćemo se vidjeti sljedeći put. Na žalost, neki nas nisu dočekali.</para><para>Bero nas je čekao na ulazu u groblje. Moj šestogodišnjak ga je odmah zaskočio pitanjem:</para><para>"Bero, je l' imaš bundevu?"</para><para>Malo je falilo da ne prasnemo u smijeh (iako bi to bilo skroz neprimjereno na ulazu u groblje), jer očito nam je ista misao prošla kroz glavu. Sjetili smo se Berine slike iz djetinjstva na kojoj je bio sa ocem. Kad bi ga pitali tko je na slici on bi k'o iz topa odgovorio: "tata i bundeva". Nikad nisu shvatili taj odgovor, ali ostao je trajno urezan u pamćenje.</para><para>Svijeće smo palili uz tihu molitvu, suze su se miješale sa osmjesima. Svako ime budilo je sjećanja, topla i lijepa, svako ime označilo je jedan dio našeg života... zauvijek. Bero je zastao pored jednog polomljenog križa, okrenuo se prema meni i pitao:</para><para>"Sjećaš li se djeda Marinećka?"</para><para>O Bože, kao se ne bi sjećala. Djed Marinećak je valjda uvijek bio star, tako smo barem mi klinci mislili. Sitan starčić koji je uvijek muku mučio sa svojim biciklom. Više ga je gurao nego vozio, zapravo nismo znali gura li on bicikl, ili bicikl gura njega. Mi bi se obično igrali na drumu u Malom kraju, pa kad bi djed naišao sa svojim biciklom, pretrčavali bi s jedne strane druma na drugu i otežavali mu prolaz. A on je morogao: "ajte avetinje, Iruda vam vašeg dječjeg, da vam Iruda".  Najzanimljivije je bilo u jesen, kad sazore bundeve, pa svatko iz svoje avlije donese rezbarenu bundevu u Mali kraj. Poslažemo ih po drumu, upalimo svijeće i čekamo...djeda Marinećka naravno. A djed zastane, izmoroga svoje o avetinjama, odbaci bicikl i kobajagi uplašen ode kući drugim putem. Trajala je ta igra godinama, a onda se jednog dana jednostavno nije pojavio. Mi naravno, više nismo ni pokušavali "plašiti" nekog drugog. Izmamilo mi to sjećanje osmjeh, ali i tugu zbog polomljenog križa u gustoj travi.</para><para>Već se sumrak spuštao, a mi smo još uvijek lagano hodali grobljem, zaokupljeni svojim mislima. Slike su se nizale - pletene košare moga djeda Steve i krpene bebe majke Nanice... djed Tuna sa svojom zapregom na prašnjavom drumu, majka Ruža sa toplim lončićem tek pomuženog mlijeka... čiča Stojančić na klupici čeka poštara, trgovac Čedo okružen svilenim bombonima... teta Keka voskom farba jaja, kod babe Janje miriši topla bundevara...</para><para>U Berino dvorište smo ušli dočekani Bundaševim lavežom, moj se šestogodišnjak odmah dao u potragu za bundevom. Moj životni suputnik ju je te iste večeri majstorski izrezbario, upalio svijeću i stavio u prozor. Ne znam da li je nekog uplašila, izgledala je zapravo vrlo veselo.</para><para>Na kraju krajeva, mi i nismo slavili "noć vještica", oko nas su kružile duše dragih, nikad zaboravljenih ljudi.</para>

Kako vrijeme prolazi...

<para>nešta zahladilo, pa mi topla juhica paše </para>

Krem juha od mrkve

<para>Uhvatila me lagana nevjerica, da ne kažem nesvjestica, kad mi se muž prije desetak dana pojavio sa dvije ogromne kante pune višanja. Cirka, 40 kg. A samo tri dana prije toga spremila sam u zamrzivač preko 10 kg, nešto podijelila, nešto smo u slast pojeli. Rodile višnje ove godine, nema šta. Krupne su, tamno crvene, kiselo-slatke, mirisne. U onim plastičnim kantama blješte poput rubina. Još kad bi se same odkoštile...</para><para>Krenula sam, naoružana strpljenjem, u naizgled nemoguću misiju.</para><para>Plan br.1 - odvojiti višnje za višnjevaču (skupa sa košticama-kakvo olakšanje) ; plan br.2 - spremiti još koji kilogram u zamrzivač, opet skup' s košticama jesss ; plan br.3 - napraviti kompot, naravno s košticama 😉; plan br.4 - ostatak odkoštiti i pripremiti za PEKMEZ.</para><para>Ne moram vam reći da su ovaj plan br.1, 2 i 3 prošli bezbolno, a od ovog br.4 dobila sam bolna leđa, ruke smežurane i plave i ispucale nokte. No dobro. Kakva bi ja domaćica bila da me to obeshrabri. A poslije čišćenja višanja, sve ostalo je pjesma, pekmez će ionako biti gotov u trenu. Pa si lijepo pripremim blender, pa džemfix, pa raznorazne limun i burbon šećeriće, izvrnem sve u veliku šerpu, kliknem na štednjak da upalim plinsku ringlu i lagano kuham, skoro bez miješanja dok ne proključa. Kuham još par minuta i ende - pekmez gotov. Sva sretna, razlijem to u teglice, pa zadovoljno i ponosno gledam u svojih ruku djelo. Vrijedna sam, nema šta. Muž u čudu gleda : "Već si gotova??? Moja baba je to kuhala cijeli dan..."</para><para>Da, i moja isto. I odjednom se zastidim...I sjetim se kako se pekao pekmez...</para><para>Dok sam bila dijete, najveća tlaka mi je bila kupljenje šljiva. Svako jutro ista stvar, uzmi kante i pravac šljivik. I taman kad pomislim da sam sve pokupila, dođe djed i zatrese stabla svom snagom, a one padaju k'o lude. I opet sve ispočetka. Djed je pune kante istresao u veliko bure gdje je vrio kom za rakiju. Za pekmez su se skupljale lijepe neoštećene šljive. Nije mi bilo teško koliti ih skupa s majkom. Obično bi predveče sjele u hladovinu ispred ambara i čistile šljive od koštica. One posebno lijepe, umjesto u šerpi završile su u želučiću. Onda ih je majka onako dobro rukama izgnječila (gdje je štapni mikser??), posipala sa malo šećera i ostavila da stoje preko noći na hladnom. Sljedeće jutro bi ispasirala šljive, da ih očisti od kožica, dodala još šećera i stavila kuhati na šporet pod šupom. Vatra se u šporetu morala stalno održavati, ni preslaba ni prejaka. Vrućina je udarala nemilice sa svih strana, i sa šporeta i sa neba. Činilo mi se da to traje beskonačno dugo (gdje je džemfix??). Ispočetka je miješanje bilo lako, ali je onda bivalo sve teže, jer se pekmez zgušnjavao. Majka me upozorovala da ne idem blizu šporeta, da me pekmez koji je "pućkao" ne opeče. Pečenje je trajalo satima, i godinama kasnije sam mislila da je to, uz kuhanje paradajza, najgori mogući posao. Vreli je pekmez majka pažljivo sipala u dunsflaše, koje sam ja sa velikom radošću prala. Sapunice i vode bilo je po cijeloj avliji. Na napunjene dunsflaše stavljala je celofan i gumicu, poslagala ih k'o vojnike i dobro umotala u platnene stolnjake da se polako hlade. Kasnije ih je spremila u špajzu, na police koje su bile ukrašene heklanim trakama. Majkin špajz bio je prelijep, bilo je tu svega - pekmeza od plavih i bijelih šljiva, džema od kajsija, raznih kompota, kuhanog paradajza, kiselih krastavaca i paprike, ajvara i pinđura, kiselog kupusa i turšije. A sve flaše i dunsflaše postrojene k'o jedna...I sve je to majka sama radila, bez pomoći blendera, štapnih miksera, džemfixa, perilica i sušilica, bez klika na plinski štednjak... Valjda su mi zato majkini "proizvodi" bili najslađi i najukusniji - zbog velikog truda i silne ljubavi, da nam pripremi sve što volimo...</para><para>I valjda me zato sada malo stid...Mislim, dala sam si ja truda, i s ljubavlju sam napravila taj "pekmez" i napravit ću ih još raznoraznih, ali opet neću stajati satima  na vrelini i sve će biti gotovo u trenu.</para><para>Nisam ja tomu kriva, kriva je tehnologija 😌</para>

Kako se pekao pekmez...

<para>Rođendan je svakako jedan od najvećih događaja u životu vašeg malog mezimca. Barem je kod mene takav slučaj. Moje milo dijete živi za taj dan, pa je često puta razočaran što je njegov rođendan "zadnji". Zato se mi za proslavu pripremamo od Prosinca do Prosinca 😉. Naravno, uz proslavu idu raznorazni rekviziti - kapice, zviždaljke, krune, baloni...Što šarenije i blještavije, to bolje. Da se ima o čemu pričati i kad slavlje prođe 🙂. Vrlo su važne i pozivnice za rođendan, tu se cijele godine odabire društvo, skida se i dodaje na listu, već prema raspoloženju i ljubavi.</para><para>Proslave u igraonicama su pravo olakšanje - nema straha od prolivenog soka i izmrvljenih kolača na omiljenom tepihu,nemaš brige oko kapica i ostalih drndi, a i možeš se lijepo odmoriti u ta dva sata, dok ti djecu animira netko drugi. E sad, problem je jedino u odabiru igraonice, iako u glavnom sve nude slične sadržaje po sličnim cijenama. Neka "nepoznata" ne dolazi u obzir, iako meni baš ta paše i zbog cijene i zbog blizine. Pa onda bijemo ljuti boj. Ipak dobijem bitku. Nakon proslave igraonica više nije "nepoznata", i sad većina djece iz vrtićke "zelene sobe" fešta baš tamo. Triput hura za mamu👍</para><para>Znači, lakši dio zadatka smo riješili. Sad dolazi ono malo teže - proslava u vrtiću. S obzirom da u našim vrtićima promoviraju zdravu prehranu, bomboni, kolači, keksići i grice ne dolaze u obzir. Samo prirodni sokovi, suho ili svježe voće, kokice itd itb...Sve to, naravno mora biti aranžirano da prijatelji i tete popadaju u nesvijest 😵</para><para>Tako sam jednu godinu radila toranj sa mixom suhog voća i "tortu" od svježeg. Onda sljedeću,tortu od kartona, punjenu kokicama, plus voćne ražnjiće.</para><para>Pa mi bilo ponestalo ideja, i pribjegla jednostavnom rješenju - voćne jogurte posložila kao tortu na kat, obložila trakama čvrstog papira u boji, povezala ukrasnu mašnu i na vrh stavila malu plastičnu čašu (okrenutu naopako)  u koju je bila zabodena svjećica. Sve je to, naravno, moralo biti šaaareeenoooo 🤢. Da, u limenu kutiju sam natrpala paprenjaka, u obliku borića, sobova, snjegovića i još kojekakvih likova (Božić je bio vrlo blizu☃), pa su se onda svi totalno raspametili. Tete su tražile recept, pa sad za Magdine paprenjake zna cijeli vrtić 😉</para><para>Naravno, za vrtićku proslavu potrebne su one drnde sa početka priče. Za balone i zviždaljke je lako, kapice su već problematične. Ponuda u trgovinama je poprilična, ali naravno, ne zadovoljava želje slavljenika. Tu opet mama stupa u akciju.</para><para>Vrlo je važno da milo vam dijete samo izabere motive koje hoće na kapicama, onda ih lijepo spremite, pripremite puuunoo boje za printer i foto papir i avantura počinje. A moja je tekla ovako :</para><para>Prvo smo izabrali slike Pokemona, Samuraja, Ninđi i inih junačina. Ni cure ne smijemo zaboraviti, pa je tu bilo i Vinxica i Trnoružica i Bratzica i još svakojakih ljepotica. Sad kad sam imala motive, trebala mi je šablona za kapice. Ja sam išla malo zaobilaznim putem, pa sam na hameru prvo ocrtala krug promjera cirka 30 cm, lijepo ga presavila na pola i prerezala. Ta polovica mi je bila šablona. Na papir A4 formata isprintala sam one ljepotice i ljepotane, pa onda pomoću polukruga izrezivala. Savila sam ih u tuljak i učvrstila heft-mašinicom na dva mjesta. Onda sam na krajevima napravila male rupice kroz koje sam provukla elastični konac i vezala na čvorić sa unutarnje strane kapice da se ne izvuče. Bila sam vrlo zadovoljna ishodom, a i dijete se veselilo, jerBo takvih kapica u trgovini nema.</para><para>Znači, ako se želite upustiti u malu avanturu, potrebno vam je : prije svega dobra volja, malo čvršći papir u boji ili foto papir A4, škare, heftarica ili ljepilo, elastični konac i dobar printer.</para><para>Ja sam prve kapice radila prije dvije godine, i opet prošle, čak napravim više nego što treba, da djeca mogu slobodno birati koju kapicu hoće.</para><para>Ne znam kako vama, ali meni je ovo zabavno. Kapice ću sigurno raditi i ove godine, još mi ostaje izbor igraonice i kreacija za vrtić. Ali, ima vremena do Prosinca. Ili možda nema 😵</para>

Kad se mama igra - rođendanske kapice

<para>Sunce se uporno trudilo probiti kroz teške zastore, škakljajući me po nosu i peckajući po pospanim očima. Izvana se čulo struganje metle po ciglama - to sigurno majka čisti avliju, a iz zemljane krušne peći do mene dopire miris kruha. Velika subota!!! Brzinom munje skačem iz kreveta i jurim u ljetnu kuhinju. Djed sjedi za stolom i masti toplu lepinju, mmmm...kako miriši.</para><para> "Dobro jutro mila, jesi ogladnila?"</para><para> "Jesam djede, baš mi fino miriši."</para><para>Pruža mi toplu namašćenu lepinju, ali druga ruka je uzima prije mene :</para><para>"Ni umila se nisi, a vidi kose, majko sveta, kakva si strumava."</para><para>U lavoru me čeka čista hladna voda, brrr, na brzinu je ispljuskam po licu i krećem ponovo po svoju lepinju. Majkina ruka me opet skreće s puta, posjedne me u krilo i pažljivo raščešljava čupavu kosu. U trenu se moja struma pretvorila u dvije kike.</para><para>"Evo, gotovo, sad možeš za stol."</para><para>Za stol !!! Pa nema se vremena, čeka me hrpa posla. Treba nabrati travu, cvijeće, isplesti koji vjenčić, napojiti pačiće, pokupiti jaja, skoknuti do Snježe i Nade da vidim kako one napreduju s poslom. Umiti se po šesnaesti put i čekati autobus iz grada kojim će doći mama i tata. I brat. I onda ću njega paziti i gledati da mami i majki nisam pod nogama. Danas moram biti dobra, bolja nego sve ove dane, jer će me sigurno i Zec iz prikrajka gledati. I ako ugleda nešto što mu se ne sviđa...ne smijem ni pomisliti na prazno gnijezdo. Moram još prije mraka i kod bake Nanice skočiti, i kod nje napraviti gnijezdo. Djed je sigurno veliku korpu ispleo, samo je treba napuniti travom i zelenkadama. Djedove su košare uvijek jako lijepe, najljepše u selu. Prošle je godine pravio male košarice, pa ih je baka oslikala crvenim i bijelim cvjetićima. I zelenim listićima. I onda su se nekim čudom te košarice našle u mom i Željkinom gnijezdu. Valjda je djed imao dogovor sa Zecom, sigurno za njega pravi i šarene štapove i frule i košare. A jooooj !!! Na tetu Keku sam zaboravila! I do nje moram stići, da vidim kako farba jaja. Kekina su šarena jaja najljepša - crvena i plava, ljubičasta i zelena. Pa sa nekim šiljkom crta cvjetiće i leptire i piše "Sretan Uskrs", i vitice i srca pravi i svašta još. Onda ih kuha, pa stavlja u boju, a kad ih izvadi ostanu svi oni cvjetovi i leptiri, i pažljivo ih briše i maže slaninom, pa se sjaje...sjaje... Moja majka kuha jaja u ljuskama luka, prvo na njih zalijepi cvjetiće i djetelinu, pa ih umota i stavi kuhati. Budu lijepa, kao čokoladna, a na njima ostane trag djeteline i cvijeća. Mama je još prošle nedjelje iz grada donijela i farbu za jaja i šarene preslikače. Bit će i naša jaja lijepa, ali Kekina...Kekina su posebna.</para><para>Mama i tata su stigli sa velikim torbama koje su netragom nestale, a ja sam dobila novo zaduženje - čuvanje malog brata. Dok sam ga vozikala u kolicima po dvorištu (a kasnije i po cijelom selu), mama i majka su završavale velike poslove. Šunka se kuhala u velikom loncu, jaja su bila spremna za farbanje, sobe pospremane, kolači izrezani... Djed je pekao prase u peći, onoj zemljanoj u kojoj je majka jutros pekla kruh i lepinje. Sa sumrakom dolazi i mir u naše dvorište, okupljamo se na večeru u velikoj kuhinji. Ne mogu iščekati da prođe i ova noć, najradije ne bi spavala. Čudan zvuk i grebanje po prozoru me uznemiri. Virim iza mame i ugledam velikog bijelog zeca. Došao je!! Bila sam dobra i poslušna cijeli dan i odmah ću sad na spavanje. Odmah!!</para><para>Noć je duga, kao da je najduža od svih dosadašnjih noći.</para><para>USKRS!!!</para><para>Sa prvim pijetlom budim se i ja. Znam, svi su već na nogama, majka i mama su rano u crkvu nosile svetenje, a Zec... sigurno je već napunio gnijezdo u štaglju. Nemam vremena za umivanje i češljanje, kasnije ću to. Jurim do štaglja, ali vrata su zatvorena. Otvaram ih teškom mukom, uz zlosutno škripanje. Gledam gnijezdo, a u njemu tek nekoliko uvelih cvjetova. Oči su mi širom otvorene, suze polako klize niz obraze. Trčim prema kući isprekidanog daha, gušeći se u suzama :</para><para>"Nee-ee-ma nii-ii-čee-eg-aaaa!!! Nii-ii-šta-aa mii-ii nii-i-jee o-o-ostaa-vi-i-oo."</para><para>"Možda nisi dobro gledala mila" - tješi me djed. "Jesi pogledala u velika kola?"</para><para>"Nii-i-saam" tulim i dalje. Slijepa od suza, ne primjećujem osmjehe na njihovim licima. Djed me uzima u naručje, nosi u dvorište, pod veliku šupu u kojoj stoje zaprežna kola. U njima nešto svijetli, blista.</para><para>Bicikl!!</para><para>Oooo, kako je samo lijep. Bijelo-plavi, sa pomoćnim točkovima, bijelom košarom i sjajnim zvoncem, i ogledalcem i bijelo-plavim šalangama na kormanu. Ne, ničiji nije tako lijep. Bila sam jaaaako dobra, ma sigurno sam bila jako dobra. Nije me Zec zaboravio, samo mu bicikl nije stao u štagalj. Ništa mi više nije bilo bitno - ni nova haljinica, ni lakirane cipelice ni crvene mašne sa bijelim tufnama. Ooo, kako će Nada i Snježa gledati moj bicikl. Pa ni Emil nema takav. Moj je najljepši!!</para><para>Sad mogu brzo stići i do bake Nanice, na drugi kraj sela, ne moram se više bojati jata gusaka ni čupavih pasa, sad nek sikću i laju zamnom koliko ih volja.</para><para>Majka me upozorava da se moram spremiti, pa se brzo umivam, mama me češlja i na kike stavlja nove mašne. Obući ću i novu haljinicu i lakirane cipelice. I brata su obukli u novo svjetlo plavo odijelce, a njega je više zanimalo zvonce na mom biciklu nego njegov drveni konjić. Malen je još, ništa ne razumije.</para><para>Sjedamo za svečano postavljen stol, djed zahvaljuje Bogu na bogatoj trpezi, šunka miriši, ribani hren mi malo štipa oči. Doručak prolazi u blaženom miru.</para><para>Nakon doručka, mama, tata, brat i ja odlazimo kod bake Nanice. Nadam se da me korpa čeka na starom mjestu, nije valjda Zec opet promijenio lokaciju. Jurim prije njih na mom plavcu, pomoćni točkovi drndajući poskakuju po seoskom pločniku. Korpa je na svom mjestu, u njoj šarena jaja i velika beba sa dugom plavom kosom, u prekrasnom drvenom krevetiću sa crvenim srcima. I kolica neka mala, za brata, i puno šarenih bombončića.</para><para>Dug će danas biti dan, a ja na mom biciklu jurim od bake do tete, od tete do strica i tako redom. Bijela se košara za čas napuni šarenim jajima i slatkišima. I ponekom vrpcom za kosu i dokoljenicama.</para><para> I eto opet noći nad našim dvorištem. Mama i tata se spremaju za povratak u grad, a ja ću još malo ostati kod djeda i majke. U gradu nemam gdje voziti svoj bicikl, puno je tamo auta. A tu, tu je širok šor po kojem se kotrljaju zaprežna kola.</para><para>San me svladao, ali ja jurim na svom plavcu po drndavom seoskom drumu. Vjetar mi je raščupao kosu, negdje sam pogubila crvenu mašnu s bijelim tufnama. Našao ju je bijeli Zec i ostavio u štaglju.</para><heading3>SRETAN USKRS !!! </heading3>

U Velikom Gnijezdu...

<para>nisam do sada jela kelj na salatu, a onda sam naletjela na zgodan receptić, malo si ga prilagodila...i eto je...fina, zdrava salatica</para>

Zimska salata od kelja

<para>Još su samo tri dana do Božića, a meni se čini da sam se u svoje "rabote" zapetljala k'o pile u kučine. Sve nešto, k'o da neću stići, a stotinu me stvari još čeka. A nije da nisam počela na vrijeme. Kuhinja mi je zatrpana papirima s receptima, starim bilježnicama, čak sam i maminu teku dovukla, a vjerovatno mi neće trebati. Ali neka je tu, zlu ne trebalo. O kalupma da ne pričam, svih vrsta i veličina. Na onaj za paprenjake sam posebno ponosna, pa iako mi više ne treba, jerBo sam ih već ispekla i lijepo upakirala, svejedno stoji na vidljivom mjestu. Moja mama bi rekla - drlog, za mene je to kreativni nered, inspiracija. I baš tako volim.</para><para>Muž me podsjeća da još trebamo u šoping...kao da ja to ne znam. Ove godine nema puno šopingiranja, dragim nam ljudima poklanjamo darove tipa "uradi sam", toJest iz kućne radinosti, znači ostala su nam samo djeca.</para><para>Vozimo se, sami, ah divote, do dragog nam trgovačkog centra, jer naravno, tamo ćemo naći sve na jednom mjestu. Ulazimo u određenu trgovinu s odjećom, bez puno vrludanja ciljano uzimam pulover i kožni remen - dar koji je poželio stariji sin. Muž je poželio rukavice, ali on je već problematičan - bira, prevrće, isprobava...tiha strava. Na kraju odustaje. Stajem u poduži red na blagajni i strpljivo čekam. Tko čeka taj i dočeka, otvaram novčanik, vadim novac, cura na blagajni me gleda i izusti u čudu : "Plaćate gotovinom?????" Rekoh, da, peglanje mi nikad nije išlo od ruke. Totalno sam je zbunila, al' briga me. Sad idemo dalje - trgovina sa igračkama. Ni tu se ne zadržavamo dugo, poštujemo dječje želje i darak je u rukama. Ne znam kako se netko sa takvom igračkom može igrati, ali ajde, dobro. Na blagajni opet ista scena, sad mi već postaje smiješno. Ja i moje novčanice!!</para><para> Umorio nas ovaj šoping, ma kako ciljan i kratak bio. Sjedamo u kafić da popijemo zasluženu kavicu i onako punim plućima udahnemo dim cigarete. Neprocjenjivo. I dok uživam u svojoj kavi i cigareti, gledam rijeku ljudi, kako jure u oba pravca, ruku punih ogromnih vrećica, sudaraju se, i bez ispričavanja trče dalje. Zajapurenih lica, raskopčanih kaputa traže svoj kutak za odmor. Djeluju mi nekako izgubljeno. Pogledam u naše dvije, ne baš velike vrećice, pa opet u metež oko mene...kao da polako nestajem...</para><para>
 <emphasis>
  Hladnoća mi štipa obraze i nevoljko virim ispod tople perine. Ipak, vrijeme je da ustanem, danas nas čeka toliko posla. Doduše, ne mene, ali majku i djeda sigurno. Hop, na noge lagane i trkom do tople kuhinje. Majka otvara vrata i donosi miris toplog kruha, ali i val hladnoće brrrr. Ustala je jutros jako rano da ispeče božićni kruh, a poslije će djed peći prase u velikoj peći. Sjedam za stol očekujući doručak, ali me majkin pogled vodi prema umivaoniku - na jutarnju higijenu. E sad može. U tanjuru me čekaju rezanci na mlijeku. Nije baš da sam oduševljena, ali danas je Badnjak, veliki post, pa iako će ono djedovo prase mirisati do pola sela, nema ništa ni od repića ni od hrskavog uha.
 </emphasis>
</para><para>
  <emphasis>Navrat-nanos ispraznim tanjur ne baš omiljenog doručka i kroz ganjak jurnem do stare ljetne kuhinjice. Tamo je majka donijela topli mirisni kruh. Kako je samo lijep! Ali, ima ih još, samo manjih, ali ne manje lijepih. Svaki je posebno ukrašen lijepim ružicama i viticama. Znam ja da ću dobiti jedan, i moj mali brat isto, a jedan će dobiti bratić Bero kad dođe sutra ranom zorom u položaje. Dobit će Bero i veliku kobasicu oko vrata i nešto dinara. Uf, zašto nisam dječak?? Pa bi</emphasis> <emphasis>onda ja ušla u kuhinju i rekla "Faljen Isus domaćini, čestitam vam Božić, Isusovo porođenje". Pa bi</emphasis> <emphasis>onda meni djed ujutro naložio vatru u starom šporetu, a ja bi širajzlom "kresala" vatru. Varnice bi frcale na sve strane, a ja bi sva važna nabrajala : kol'ko varnica tol'ko prasića, kol'ko varnica tol'ko telića, pilića, pačića...kol'ko varnica tol'ko sreće i zdravlja. A domaćin, tj. djed, bi me darivao. Eh, što nisam dječak!</emphasis>
</para><para>
 <emphasis>
 Sve je užurbano danas, pa se i ja motam naokolo, nestrpljivo iščekujući sumrak. Kako bi sad pojela neki fini kolačić!! Znam da ih ima puno fela, majka je pekla danima, a i mama će donijeti iz grada one fine, filovane. Djed u zimsku kuhinju unosi veliki bor, majka je od nekuda donijela kutiju sa ukrasima. Šta tu svašta ima!!! Saloni!!! Naravno, na njih ne mogu računati, jer idu na bor. Možda kasnije, kad nitko ne bude gledao. Stavljamo ukrase na bor - nekoliko staklenih kugli, ptičice, zvonca, u srebrni papir umotane orahe i salon bombone. Zelene, crvene, zlatne...slatke, da ti zubi trnu. Na kraju vilina kosa, sjajna, tanka, čarobna. Gotovo, barem ovaj dio. Sad na red dolazi unošenje slame, djed je posebno čuvao jednu balu za Božić. U drvenom šiniku spremna su zrna kukuruza kojima ćemo ga zasipati dok bude rasprostirao slamu. Djed ulazi sa čestitkom "Faljen Bog, čestitam vam Badnjak" . Najradije bi se odmah bacili na slamu, ali vrijeme je za molitvu i večeru. Majka je ispekla "pijanog" šarana i napravila papulu (to baš ne volim), pa rezance sa makom, pa sa orasima, pa poslije suhe šljive, med i jabuke...Nestrpljivo čekamo da djed završi sa večerom, da igre u slami počnu. On redovno glumi konjića, a mi jašimo po njemu, pa ga s vremena na vrijeme hranimo suhim šljivama i pojimo crvenim vinom. Konjić se naravno brzo umori, ali mi umor ne osjećamo. Ipak nas potjeraju na spavanje, jer Božić je pred vratima i Anđeli već polako raznose darove. A pod borom sljedećeg jutra beba koju sam zaželjela, pa konjić za brata, pa tople rukavice i šal koje je majka plela, pa naranče i svileni bomboni. I prolazi nam Božić u veselju i radosti s najbližima. Ima li itko bliskiji od mame, tate, brata... majke i djeda??...I ima li što ljepše od ovakvog Božića??
 </emphasis>
</para><para>"Halo, kud si se zablesala??" trgne me milozvučni mužev glas. Ajme, koliko me dugo nije bilo??? Pogled na goruću cigaretu mi kaže da je moj izlet u prošlost trajao tek koji tren. Trenutak, a toliko sjećanja...</para><para>I gledam opet metež, zajapurena lica i ruke prepune velikih kesa. I sretna sam zbog mojih rasutih kalupa, i već upakiranih paprenjaka, i darova "uradi sam"  i ove dvije male vrećice pored mojih nogu.</para><para> I ne razmišljam više hoću li sve stići. Sve dok u meni tinja iskra starih Božića ne bojim se za nove.</para>

Bio jednom jedan Božić

<para>Pred božićne blagdane uhvati me napad marljivosti. Ne, nemojte misliti da onda sumanuto spremam kuću, mijesim, kuham, pečem...ne. Igram se. Moj petogodišnjak obično započne skupa samnom, ali mu pažnja brzo popusti i za tili čas se nađe sa nekom desetom zanimacijom, a ja ostanem sama za stolom i rezuckam, lijepim, savijam, odvijam...Neki dan sam na jednoj web stranici pronašla ove zgodne Mraziće, pa sam napravila par komada...za vrtić...i za svoju dušu...</para><para>Pa onda, krenimo.</para><para>
 
 <emphasis>Za ovu "rabotu" potrebne su vam šišarke, crveni papir (malo tvrđi), vata, malo crnog ili plavog papira i konfetice iz bušilice papira. Naravno, i škare i ljepilo, a ja naročito volim heftaricu.</emphasis>
 
</para><para>
 
 <emphasis>Od crvenog papira izrežemo krugove, pa ih po sredini prerežemo da dobijemo polukrug. Savijemo ih u tuljak, zalijepimo na rubovima, ili još bolje, sheftamo. Na vrh tuljka stavimo "gombicu" od vate. Vatu, naravno, oblijepimo i oko rubova kapice. Od crnog papira izrežemo okice, pa još dodamo i konfetice iz bušilice. Od crvenog kartona izrežemo nasmiješena usta. Od istog tog crvenog kartona izrežemo i trake širine 5-6 cm, savijemo u valjak i zalijepimo. Dobili smo tijelo Djeda Mraza.</emphasis>
 
</para><para>
 
 <emphasis>E sad, glava... Na šišarku zalijepimo gotovu kapicu, pa okice , pa nasmijana usta. Naravno, bijela brada je neizbježna.</emphasis>
 
</para><para>
 
 <emphasis>Glavu postavimo na tijelo, i evo ga...gledam u nasmijano lice Djeda Mraza.</emphasis>
 
</para><para>I dok se tako gledamo, Mrazonja i ja, i moje lice obasjava sretni osmjeh.</para><para>A moj petogodišnjak??</para><para>Pita mogu li mu sljedeći put napraviti Samuraja ❓</para>

Kad se mama igra - Mrazići od šišarki

<para>Nisam se ni tren dvoumila kad sam na FB zatekla poziv prijateljice na svečanost blagoslova crkve Sv. Martina u rodnom selu mojih roditelja. Onom istom selu u kojem sam provela djetinjstvo - bosonogo djetinjstvo na prašnjavim drumovima.</para><para>Što znači biti vjernik?? Postoji li definicija za to?? Je li vjernik samo onaj tko svake nedjelje ide na misu, ispovijeda redovno svoje grijehe i prima Tijelo Kristovo?? Ili su vjernici i oni koji nisu "redovni" u crkvi, a opet im savjest nalaže da se ponašaju u skladu sa 10 Božjih Zapovijedi??</para><para>Iskreno, ja spadam u ovu drugu grupu. Odgajana sam u vjeri, pa iako mi se ponekad čini da je negdje usput gubim, još uvijek je tu. Da, ja VJERUJEM.</para><para>Moj prvi susret sa crkvom, koji pamtim, bio je baš u rodnom selu mojih roditelja, u maloj crkvici Sv. Martina.</para><para>Veći dio svog djetinjstva provela sam na selu, bio je to moj drugi dom. Sa majkom i djedom sam svake nedjelje ujutro išla na misu. Prvo bi majka pristavila supu na šporet da se lagano kuha, a onda bi se lijepo opravili i krenuli prema crkvi, od koje nas je dijelilo tek par kuća. U crkvu su žene i djeca odmah ulazili, a muškarci su ostajali vani dok velečasni ne dođe.</para><para>Oduvijek me ulazak u crkvu ispunjavao mirom i strahopoštovanjem. U crkvi su svi imali svoje mjesto - muškarci su stajali u sakristiji, djeca po strani, starije žene su sjedile naprijed, a iza njih mlade snaše i djevojke.</para><para>Oltar je uvijek bio svečano ukrašen cvijećem koje su žene donosile iz svojih baščica, a vitraji na visokim i uskim prozorima igrali su tajanstvenu igru sa suncem koje je bacalo blaženu svjetlost po mračnim kutovima kapelice. Starinske slike Svetaca i Križnog Puta u drvenim okvirima krasile su zidove i u nama djeci izazivale veliko strahopoštovanje.</para><para>Misno slavlje nikada nije dugo trajalo, a bilo je ispunjeno iskrenim molitvama i svečanim pjesmama malog ženskog zbora, kojeg je predvodio orguljaš Marko.</para><para>Nakon mise, u tišini bi izlazili iz crkve. Domaćice su žurile kući zgotoviti ručak, a muškarci su ostajali da još malo "pretresu" samo njima znane teme. I bakice bi stajale malo po strani i promatrale ispod oka mlade snaše, komentirajući "prekratke" šoseve i natapirane frizure.</para><para>A mi djeca...mi smo se okupljali oko pumpe, koja je bila na betonskom platou ispred crkve. Izgradila ju je vojska nekad davno, a iz pumpe je voda išla u veliki betonski valov koji je služio za napajanje krava kad navečer idu sa ispaše.</para><para>Služila je ta pumpa i putnicima namjernicima, a seoske žene su je koristile za kuhanje graha - pričalo se da je od te vode grah posebno ukusan.</para><para>Pitate se sigurno, gdje će ova s teme??? Ne, neću odlutati.</para><para>Pumpa je za seljane bila važno mjesto, poput crkve, dućana ili gostionice. Mislim, ipak, da je nama djeci i mladima bila najvažnija. Kod pumpe su se rađale prve ljubavi, kod pumpe su se "kovali" planovi, kod pumpe se sjedilo do duboko u noć i pričalo...pjevušilo...pa opet pričalo...i nitko na nas nije vikao, i nitko nas nije tražio, jer bili smo svima na oku...i nije nam to smetalo.</para><para>Već sam bila krenula u školu, kad je u selo stigao novi velečasni. Bio je mlad, i neki su seljani govorili da je "premoderan". Ja sam, kao i obično, ljeta provodila na selu, a u to vrijeme se održavao vjeronauk za seosku djecu. Kako mojima baš nije bilo preporučljivo da me, zbog ondašnjeg sistema, šalju u crkvu, ja sam se vjeronauku priključila kao "ilegalac".</para><para>Ooo, kako sam bila sretna kad mi je djed donio Katekizam i rekao da od sutra idem na vjeronauk. Došli smo pred crkvu u dogovoreno vrijeme, nas desetak, uredno počešljanih i umivenih, nestrpljivo čekajući da velečasni otključa crkvu. Ali ne...pokazao je rukom na pumpu i rekao : "Tamo će nam biti ljepše". I bilo nam je stvarno lijepo, toliko lijepo, da se već sutradan broj polaznika povećao. Velečasni je malo s nevjericom pogledao nekolicinu, jer je znao da su druge vjeroispovjesti, pa kad ih je upitao da li im roditelji znaju gdje su, oni su k'o iz topa izvalili : "Daaa, pa znaju da smo na pumpi". Cijelo ljeto su s nama dolazili na vjeronauk, i nikome to nije bilo čudno niti je kome smetalo. A velečasni bi svaki kraj vjeske nauke začinio slasnom lubenicom ili sladoledom.</para><para>Prošla su mnoga ljeta od tada. Pumpu su odavno srušili, klinci su odrasli, a na mjestu stare crkvice iznikla je nova. Vjeronauk se održava u školi, a starog orguljaša i njegove pjevačice zamijenile su gitare i mladi pjevački zbor.</para><para>I dok smo se mi, nekadašnji klinci, sretni zbog novog susreta, nakon svečanosti blagoslova nove crkve, grlili, smijali, plakali i u glas pričali svoje priče, neki novi klinci su nas u čudu gledali i zbunjeno se križali "U ime Oca..."</para><para>Možda se opet pitate, o čemu se zapravo ovdje radi???</para><para>Ne znam...nije bitno...meni se sviđa...</para>

U ime Oca...

<para>Možda se pitate kakve veze ima Pablo Neruda s mojom pričom...nikakve...ali ja bih zaista danas mogla napisati najtužnije stihove. Zbog izgubljene ljubavi, neostvarenih snova, zbog prekinutog života.</para><para>Da, mogla bih danas napisati najtužnije stihove...</para><para>A da je bilo pravde, palili bi danas svjećice na rođendanskoj torti.</para><para>Četrdeset jednu.</para><para>Da je bilo pravde, ne bi danas palili svijeće na hladnoj kamenoj ploči.</para><para>Četrdeset jednu.</para><para>Kiša pada. Kao i svake godine na današnji dan. A sjećam se, prije četrdeset jednu godinu, bio je lijep, topao jesenski dan. I On je došao na svijet.</para><para>Plače li to nebo?? Ne znam.</para><para>Ja plačem.</para><para>Zbog izgubljene ljubavi, neostvarenih snova i prekinutog života.</para><para>Snivaj mirno, naš Anđele...😇</para><heading3>
 <emphasis>
 Mom bratu u spomen  ❤️ 1971-1991 😇<pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>
 </emphasis>
</heading3>

četrdeset jedna svijeća

<para>Sunce je već bilo visoko na nebu, bližilo se vrijeme ručka, pa smo se i mi razbježali svojim kućama. Stajala sam sama kraj prašnjave ceste i osluškivala topot kopita i klepetanje kola u daljini. Čekala sam da djed naiđe iz polja pa da se komadić puta povezem s njim. Možda će i majka biti blaža u svom karanju što nisam došla ranije. U oblaku prašine pojavio se djed sa svojom zapregom, a ja sam kašljucajući uskočila na klupicu pored njega. Bila sam malo ljuta što je otišao rano, dok sam još spavala, ali obećao je da ću predveče ići s njim. Konji su skrenuli na ćupriju pred kućom, a ja sam iskočila iz kola da otvorim kapiju. Bila je drvena i preteška za moje sitno tijelo, pa mi je djed morao pomoći. Ušli smo u avliju okupanu suncem i prepunu zamamnih mirisa. Desno, u baščici, baš su procvjetale đurđice, pa se miris širio sve do ljetne kuhinje, gdje je počinjao novi miomiris. Dobro, kupus u paradajzu baš i nije miomirisan, ali zlatno-rumena piletina sigurno je, a i supita uslatko sa sitnim šećerom...mmmm....</para><para>Djed odvozi kola u drugo dvorište, ispreže konje, pa ih vodi u štalu. Kad se malo odmore dobit će svježe vode i hrane.</para><para>Neopranih ruku, prva sjedam za stol, ali majka već moroga iza mojih leđa, pa pokorno odlazim do umivaonika i pokušavam sprati prašinu sa lica i ruku. Ne jede mi se kupus, najradije bi samo batak i supite, ali...bez kupusa nema ni mesa. Ručak prolazi u blaženom miru, sunce sada već prži svom snagom, pa ćemo se malo odmoriti. Samo majka ne posustaje. Dok se ona mota po kuhinjici i dvorištu, djed i ja sjedamo u debelu hladovinu kraj ambara. Djed priča laganim umirujućim glasom i osjećam kako su mi kapci sve teži i kako mi glava klone na njegovo rame. A onda netko, tamo s puta, dovikne "pomoz' Bog Tuna" i ja se trgnem iz polusna. Vrijeme odmora polako klizi, posao zove. Tupam po dvorištu za djedom dok on obilazi svinjce i štale namirujući marvu. Onda začujem smijeh i jurnjavu bosih nogu na prašnjavom putu, pa jurim i ja, i tek usput čujem majkin glas "da ne zakasnim na večeru". Utrkujemo se poljskim putem do malog utvaja, gacamo bosim nogama po plićaku, dok nam masno toplo blato obavija stopala. Vrijeme kao da je stalo, ne primjećujemo da je sunce već na zalazu, ali nas glasno mukanje krava podsjeća da je vrijeme da krenemo svojim kućama. Opet jurimo poljskim putem do glavne ceste, prašina se lijepi na blatnjave noge. Krdo krava lijenim korakom i vimenima otežalim od mlijeka mili cestom i smeta rijetkim autima koji prolaze kroz selo. Čordaš Guco isto tako lijeno mota duhan u novinski papir i pali cigaru, i samo ponekad pucne kandžijom, ne bi li ubrzao korak krava. One pak, jedna po jedna polako skreću na ćuprije i ulaze u svoja dvorišta i svoje štale. I ja ulijećem za djedovom Biserkom i Jagodom i čekam da majka krene u mužnju. Čekam je sa lončićem u ruci, čekam toplo i pjenasto svježe mlijeko. Na brzinu ispijam čarobnu tekućinu, rukom obrišem bijele brkove oko usta i opet čekam...čekam djeda, da idemo u mljekaru predati mlijeko. Pri povratku svratit ćemo do čiča Marka i tete Keke na divane, štamplicu rakijice i pokoji slasni kolačić. Majka će, naravno, opet morogati što smo se zadržali, jer moramo na pranje i spavanje, jer sutra nas opet sve čeka "Jovo nanovo".</para><para>Prije spavanja, majka mi pomaže oko kupanja, ja sam već polumrtva, ali još me čeka večernja molitva. Liježem u krevet, majka sjedi pored mene, miluje mi skoro usnulo lice i tiho izgovara molitvu "anđelu čuvaru"...</para><para>Iako tonem u san, osmijeh ne silazi s lica. Svjetla se gase, stara se kapija zatvara...kuća nestaje u mraku...nestaje u tmini...nestaju zvukovi...nestaju mirisi...nestaju draga lica...</para><para>Budim se, otvaram oči, pogled mi bježi na ulicu, na praznu i napuštenu kuću...prekoputa...</para><para>Za moju majku Ružu...za mog djeda Tunu...za moje pajdaše - Snježu, Nadu, Željku, Emila i Goranetu...bila su to lijepa vremena 🤗</para>

Rak nije mrak

...

Kako vrijeme prolazi...

Krem juha od mrkve

.

Kako se pekao pekmez...

.

Kad se mama igra - rođendanske kapice

.

U Velikom Gnijezdu...

Zimska salata od kelja

.

.

.

Bio jednom jedan Božić

.

Kad se mama igra - Mrazići od šišarki

.

U ime Oca...

.

.

.

četrdeset jedna svijeća

prošlost u sadašnjosti

.

.

.

.

.

Težina pripreme

Grupa jela

Način pripreme