Pričica :)

Golubovi i zečevi su imali svoj par, ne ljudi. Kada je u moje
vrijeme gospođa stupila u tramvaj ili autobus, su djeca i mladi
požurili ustupiti mjesto (sjedalo). Ako je bila trudnica, su je dopratili do
sjedala i ako je bilo potrebno išli za nju kupiti vozovnicu i donijeli joj.

Muškarci su hodali rubom nogostupa, žene uz kuće. Na
stepenicama je ženama bila prepuštena strana do ograde, njih se prve propuštalo u dizalo i iz njega, muškarci su im uvijek primaknuli stolac kada bi sjedale.
Muškarci nisu nikada pozdravljali žene, a da ne bi ustali ako su sjedili.
Ustali bi svaki puta kada bi žena ustala pa i samo za trenutak. Muškarci su
otvarali vrata automobila ili koja god druga vrata i ženama pomagali skinuti
ogrtač.

U moje vrijeme djevičanstvo nije prouzrokovalo rak i takve
djevojke su predstavljale krepost obitelji i čistoću za svoje muževe.

Naš život je bio određen s 10 zapovjedi, trijeznim
rasuđivanjem, poštivanjem starijih, ponašanje prema zakonu te se ispunjavalo plodnim suživotom s bližnjima i odgovornoj slobodi.

Naučili su nas razlikovati dobro od lošega i da smo odgovorni
za svoje postupke i njihove posljedice.

Za brzu hranu smo mislili da je namijenjena ljudima u žurbi.

Ozbiljna veza je značilo da smo u dobrim odnosima s braćom,
sestrama i ostalom daljnjom i bližom rodbinom, prijateljima i
prijateljicama.

Time sharing je značilo da obitelj ljetuje s drugim obiteljima,
a ne da dijeli prostor s neznancima.

Nismo znali za bežični telefon, o mobitelu da i ne govorimo.
Nismo slušali stereo snimke, UKV radio, kasete, CD – e, DVD – e, elektronske pisače strojeve, računala, prijenosna računala.

Notebook je bila bilježnica.

Satove smo navijali svaki dan. Ništa nije bilo digitalno, ne
satovi, kućanski aparati, nisu imali svjetlećih prikazivača. Kada već
govorimo o strojevima, nije bilo bankomata, mikrovalnih pećnica, radio – budilica. O videorekorderima i videokamerama da ne govorimo..

Nije bilo instant fotografija u boji, samo crno – bijele, a za
razvijanje je trebalo pričekati barem 3 dana. Fotografija u boji također nije
bilo.

Kada je na nekom proizvodu pisalo Made in Japan, to je značilo
da je loše kvalitete, a proizvoda s natpisom Made in Korea, Taiwan ili
Thailand, a pogotovo Made in China nije niti bilo.

Nismo čuli za Pizza – cut ili McDonald’s niti za instant kavu,
umjetna sladila. U trgovini je bilo moguće kupiti nešto za 5 do 10
centi.

Sladoled, vozna karta ili osvježavajuće piće stajalo je 10
centi.

Novi automobil je stajao 1.000 $, ali tko je imao toliko novac?

U moje vrijeme, trava je bila nešto što smo kosili, a ne pušili.

Mi smo bili posljednji koji su bili uvjereni da žena treba muža
da bi imala dijete..

Sada mi reci koliko ti misliš da sam star?

– E., djede.. Više od 200 godina!? Odgovori unuk.

Ne, dragi moj, samo pedeset!