Burmanski kralj Anawratha, u čije je vrijeme na prostoru Myanmarskoga kraljevstva nastala Dolina hramova posvećenih Budi, pribjegavao je ubojstvima graditelja istih tih hramova nakon dovršene gradnje, kako bi sve tajne graditeljskoga zanata ostale pohranjene u hramovima. Pribjegavao je on i krađi spisa i relikvija koje je potom pohranjivao u svojoj prijestolnici Bagan. Kroz povijest, mnoštvo je onih koji su se služeći nečasnim metodama domogli različitih materijalnih i nematerijalnih dobara na koje nisu imali pravo, prisvajajući tuđe kao svoje. Danas bismo to u žargonu rekli, „kitili se tuđim perjem“.
Za sve Anawrathe današnjice: Rođenjem, svaki je od nas postao malena hramovna riznica s određenim talentima i darovima. Prilike i utjecaji kojima bivamo izloženi tijekom života, učine da neki od njih nikada ne isplivaju na površinu već samo nijemo šute unutar našega bića. Tek ponekad vrisnu u nama kada ga nesvjesno prepoznamo u nekom drugom. Takvo prepoznavanje a nemogućnost artikuliranja istog rađa žalost. No, opasnije od toga je poželjeti prisvojiti ono što drugi ima a ja nemam. To je uzrok svih taština, ljubomore i zavisti. Ono što nije tvoje teško će se „primiti“ i dati plodove bez plodna tla. Stoga, kada „kradeš“, neka to bude tuđa mudrost, znanje, dobrota, plemenitost, vedrina. Samo te vrline načinit će od tebe hram dostojan divljenja.
I zato ovaj recept nije slučajno ovdje... Suprug i ja igrom slučaja upoznali smo divno dvoje ljudi iz Nove Varoši, koji su nas, iako smo se prvi puta susreli, primili tako toplo u svoj dom, da smo imali dojam kako se poznajemo "stotinu godina". I ne samo da smo se lako dogovorili oko namještaja koji će nam izraditi, nego je domaćica Rada bez zadrške podijelila sa mnom recept za heljdopitu koju nam je poslužila, ali i spakirala za put (a koja je tako karakteristična za područje Nove Varoši i okolice)... Eto dokaza da podijeljen talent nije pravi ako je zakopan samo za sebe, već se njegova vrijednost umnaža dijeljenjem. Premda moja pita nije ni blizu njezine (nije joj još ni do koljena), dobila sam "domaću zadaću" da se u tom usavršavam, a Rada i Boban vjerojatno će nam p(ostati) dragi gosti i prijatelji!
Burmanski kralj Anawratha, u čije je vrijeme na prostoru Myanmarskoga kraljevstva nastala Dolina hramova posvećenih Budi, pribjegavao je ubojstvima graditelja istih tih hramova nakon dovršene gradnje, kako bi sve tajne graditeljskoga zanata ostale pohranjene u hramovima. Pribjegavao je on i krađi spisa i relikvija koje je potom pohranjivao u svojoj prijestolnici Bagan. Kroz povijest, mnoštvo je onih koji su se služeći nečasnim metodama domogli različitih materijalnih i nematerijalnih dobara na koje nisu imali pravo, prisvajajući tuđe kao svoje. Danas bismo to u žargonu rekli, „kitili se tuđim perjem“.
Za sve Anawrathe današnjice: Rođenjem, svaki je od nas postao malena hramovna riznica s određenim talentima i darovima. Prilike i utjecaji kojima bivamo izloženi tijekom života, učine da neki od njih nikada ne isplivaju na površinu već samo nijemo šute unutar našega bića. Tek ponekad vrisnu u nama kada ga nesvjesno prepoznamo u nekom drugom. Takvo prepoznavanje a nemogućnost artikuliranja istog rađa žalost. No, opasnije od toga je poželjeti prisvojiti ono što drugi ima a ja nemam. To je uzrok svih taština, ljubomore i zavisti. Ono što nije tvoje teško će se „primiti“ i dati plodove bez plodna tla. Stoga, kada „kradeš“, neka to bude tuđa mudrost, znanje, dobrota, plemenitost, vedrina. Samo te vrline načinit će od tebe hram dostojan divljenja.
I zato ovaj recept nije slučajno ovdje... Suprug i ja igrom slučaja upoznali smo divno dvoje ljudi iz Nove Varoši, koji su nas, iako smo se prvi puta susreli, primili tako toplo u svoj dom, da smo imali dojam kako se poznajemo "stotinu godina". I ne samo da smo se lako dogovorili oko namještaja koji će nam izraditi, nego je domaćica Rada bez zadrške podijelila sa mnom recept za heljdopitu koju nam je poslužila, ali i spakirala za put (a koja je tako karakteristična za područje Nove Varoši i okolice)... Eto dokaza da podijeljen talent nije pravi ako je zakopan samo za sebe, već se njegova vrijednost umnaža dijeljenjem. Premda moja pita nije ni blizu njezine (nije joj još ni do koljena), dobila sam "domaću zadaću" da se u tom usavršavam, a Rada i Boban vjerojatno će nam p(ostati) dragi gosti i prijatelji!
Sastojci
Priprema
Odmjeriti sve sastojke za palačinke.
Jaja umutiti žicom ili mikserom.
U tijesto potom dodati vodu, šećer, sol i brašno...
Sve dobro sjediniti u smjesu za palačinke.
S obzirom na to da u smjesi za palačinke nema masnoće, svaku palačinku peći na malo ulja (veličina moje tave za palačinke je bila unutarnjeg promjera 23 cm, a od ove količine dobila sam 10 palačinki).
Ispečene palačinke ostaviti da se prohlade dok ne napravimo fil za premazivanje.
Odmjeriti sastojke za pripremanje fila.
Jaja kratko umutiti žicom ili žlicom.
U umućena jaja dodati izmrvljeni sir i kajmak i sve skupa promiješati.
Svaku palačinku premazati pripremljenim filom za palačinke te preliti s 1-2 jušne žlice rastopljenog putera.
I posljednju složenu palačinku premazati filom i odmah izrezati na željeni oblik (na kocke ili trokute). Peći u pećnici zagrijanoj na 200 stupnjeva cca 30-35 minuta (ja sam pekla na pek papiru, ali mislim da je bolje samo namastiti pleh i tako peći, pa ću drugi puta i ja tako raditi, da bi se pita od dolje još bolje zapekla).
Poslije 35 minuta napraviti preljev i preliti pitu te peći još 15-ak minuta (ovaj korak nije obvezan, te se bez problema može i izostaviti, pita će biti jednako ukusna).
Nakon što se pita dobro zapekla i dobila zlatnu boju, izvaditi je iz pećnice (sveukupno s preljevom peče se oko 45 minuta).
Pita se može poslužiti samostalno, ali mislim da najbolje ide uz domaći kefir ili jogurt, pa i kiselo mlijeko. :)
:(Još nema komentara