Anđeoski osmijeh Vižinade

Prošavši ulicom lakonoge Giselle našla sam se na glavnom trgu Vižinade. Pomireno trpim tmurno dopodne i tipičnost obilježja trgova istarskih gradića u filigranskim prstima dvaju bunara.

Pogledom obuhvatim zvonik i portal crkve sv. Jeronima potom, bunare. Hoću li prvo ući u crkvu?  Moj se pratitelj zadržao ispred jedne zgrade i čujem ga kako se čudi gdje je nestala tabla sa Baštije. Na praznome trgu, riječi mu glasno odjekuju iako priča sam sa sobom sotto voce. Kad mi se pridružio, poluglasno mu spočitavam da nas čeka još jedan razgled, a ovdje izgleda nemamo što pogledati. Osim crkve….

A onda, taman kad smo krenuli put crkvenih vrata odnekud se stvori neki mršav lik, mladić, odjeven tek u vestu iako je hladno, uspravno hodajući posebnim plešućim korakom, široko se osmjehujući. Presječe nam put, ispruži ruku i kaže nam: „Dob-ar dan, ja sam S. Ho-ćete li da vam pokažem crkvu? Jeste li stranci? Talija-ni? Englezi?“  Z. mu kaže da smo domaći, iz Umaga. Osmijeh mu se razlije preko cijelog lica, zatopće nogama o asfalt i uzvikne: „Ma, znam ja Um-ag… imam ta-mo te-tu“, ali na pitanje gdje, u kojoj mu je ulici teta, kaže da ne zna. Isprekidani govor, modulacija glasa, snižavanje pa pojačavanje tonova kao i naglost pokreta njegova tijela, prinude me da ga malo bolje zagledam. Vidim tad momka u čijem je tijelu ostalo zarobljeno dijete, momka kakvog ima gotovo svaki grad, mjesto ili selo. Srećom pa smo kao društvo napredovali i sve rjeđe takve osobe bivaju predmetom ismijavanja, a njegov osmijeh kao da je razgrnuo oblake i pozlatio nam dan. U redu, budi nam vodič!

Uz specifičan polu okret pokucao je na obližnja vrata, ušao unutra i zamalo se vratio s ključem u ruci. Prilazi crkvi, ali ne župnoj već pokrajnjoj, sv. Barnabe, apostola. Da se toga dana nije „spustio samo tako“ pred nas vjerojatno bi me zatvorena crkvena vrata omanje, zdepaste crkvice vratila na trg bez žaljenja za propuštenim razgledom.

Zakoračivši u polumrak građevine zapahnuo me ustajao i vlažan zrak, a moj se pogled, logično, prvo zaustavio na oltaru. Ništa posebno, ništa drugačije. Pitam ovo dijete-momka mogu li snimiti dijelove unutrašnjosti i ne čekajući odgovor izvadim aparat. Tada poteče rijeka njegovih riječi; o filmu koji se tu snimao, o bogu i anđelima, Isusu Kristu, ukazanjima koja ima svaku večer. Uspne se na dio s klupama pa na klupu, razdrlji košulju pod vestom i pokazuje mi krunicu. Svrnem pogled pun nelagode u stranu i tada ugledam zidove!? Bože blagi, kakvi su ti zidovi, kakve su to boje, kakve su to umjetnine….?

(Pakao - detalj)

Posvuda na zidovima freske, od poda do stropa. Tad je već i ovaj anđeoski dječak vratio krunicu na mjesto pa vidjevši moj pogled premetnu se u Vergilija. Krenusmo uz istočni zid koji sve do svetišta freskama predočava Kristov život podijeljen u sedam dijelova: Rođenje, Poklonstvo kraljeva, Pokolj nevine dječice, Mali Krist podučava u hramu, Posljednja večera, Raspeće i Uskrsnuće, a zapadni ljepotu rajskog života i sve užase pakla.

 (Detalj pakla, lijevo - Mali Krist podučava u hramu-desno)              (Pokolj nevine dječice)

Ushićenje zbog viđenog izaziva mi drhtavicu u rukama i zamućeni pogled. Krenem sama ponovno u još jedan krug obilaska i dok proučavam likove, boje, uščuvanost fresaka, svako toliko me prene mrmor momka koji razgovara sam sa sobom padajući u samo njemu znani zanos. Neke od fresaka su oštećene pa mi je potrebno više vremena da bih razaznala događaj, isti izrazi muških i ženskih lica stvaraju nedoumice, ali uz mene je tanahni Vergilije koji mi objašnjava svaki od prikaza. Blaženog izraza lica, osmjehujući se neprestance, vuče prstom po zidu te ga zaustavlja da bi objasnio pojedinosti. Tad nam se i Z. pridružio i slušamo gotovo pobožno o podrijetlu ove romaničke crkvice još iz XII. ili XIII. st. Proširena u baroku (XVII. – XVIII. st.) prepustila je funkciju i čast župne crkve susjednoj sv. Jeronima, dok je ona sanjala neki svoj drevni san, propadajući u vlazi i nebrizi. Zidovi joj vremenom bijahu prebojani, freske sakrivene. Tek je slučajno, zbog neke ogrebotine, otkriveno blago koje je krila ispod žbuke. Restauracija fresaka povjerena je uglednom poduzetničkom društvu „Lizzi“ iz Artegne (Udine) tek 1988./1999. A kad je spašeno što se spasiti dalo pa zabljesnulo unutar polutame, otkrila se svježina i smionost kolorita fresaka toliko različitih od cjeline bogate gotičke baštine Istre. Pretpostavlja se da su autori fresaka dvojica (ili čak i više) majstora. No razlike u izradi i majstorova ruka ipak su vrlo brzo prepoznati kao npr. u Poklonstvu kraljeva. Prema mišljenju dr. B. Fučića radi se o talijanskom majstoru dok se iz ostalih fresaka može zaključiti da su djelo ruku majstora kasne gotike tirolske i kranjske provenijencije.

Freska koja prikazuje Raspeće odaje pak stil post giottesknog slikarstva sjeverne Italije (nazubljenost jeruzalemskih bedema kao i identična ikonografija glavnih likova), a plošnost i ukočenost likova čini se replikom predložaka spomenute radionice. Neki od stručnjaka fresko slikarstva idu i dalje u uočavanju sličnosti oblika i stila fresaka iz ove crkvice sa onima u crkvama talijanskog Assisija, čiji je autor poznati majstor tog vremena Andrea de'Bartoli, inače štićenik kardinala Albornoza. Pa iako mnogi sumnjaju u takvu vezu s naglaskom na, tek ladanjsku crkvicu tek ladanjskog mjestašca kao što je Vižinada, mogućnosti postoje: geografska povezanost ovih dvaju krajeva, oslikavanje po narudžbi, putujući majstori fresko slikari u potrazi za poslom, slikari – imitatori, odnosno vjerni sljedbenici slikarskih radionica. Moguće i radionice majstora A. de'Bartolija, zašto ne? Osim toga, u ta su vremena manje vješti slikari koristili jednostavno šablone kojima bi izrezali dijelove prikaza na freskama uglednih crkava i preslikavali ih na druga mjesta.

Primjećujem da su kod svetišta (sjeverni dio kao i apsida) freske oštećene do neprepoznatljivosti no tad saznajem da se sa sjevernih zidova crkava, pa i ove, uklanjalo sve postojeće otvore  radi bure. Radi bure? Radi bure se zatvorilo dodatno svjetlo, radi bure dalo vlazi da pogubno caruje, radi bure uništilo freske?

Zamišljam kako je tek morala izgledati ova crkvica po okončanju oslikavanja? Oslikana naime od tjemena apside (prikazi apostola) preko svih zidova i konačno do bogatih fresaka-zavjesa uz podove, prezentirala je svu monumentalnost i umijeće fresko slikarstva i kao da je time izazvala zavist: neukih naručitelja i izvoditelja zatvaranja otvora, prekrivanja fresaka, zuba vremena…

Mali Krist podučava u hramu

Pred vratima zamjećujem našega nasmiješenog Vergilija kojemu Z. daje novac za trud kao svakom drugom vodiču i koji, taknuvši rukom kosu kaže: „Potra-žit ću vas već jednom, on-da kad do-đem u U-mag. I-di-te i u Božje po-lje, i ta-mo su fres-ke.“

Kako smo planirali razgled crkve na obližnjem Božjem polju ali nismo bili sigurni kod koga je ključ, ugledali smo se na našega vodiča i otišli do istih vratiju kroz koja je  i on ušao. Župni ured. Župnik nam otvara vrata i gle čuda, na našu molbu daje nam s povjerenjem ključ crkve.

Crkva Majke Božje od Polja nalazi se na povišenom mjestu iznad platoa (polja) okružena grobljem.

Na vratima je ugrađena Atilina glava (personifikacija generalnog zla i ratnih pustošenja?) za koju sam pročitala da potječe iz V. st.

Jednobrodna, kasnogotička crkva potječe iz davnina, još iz XI. st. no, u cijelosti je dovršena čak četiri stoljeća kasnije. Davne  1119. godine uz crkvu je bio samostan Templara čiji je red na ovom mjestu bio naprasno ukinut 1312. e, da bi crkva prešla u ruke Ivanovaca, viteškog reda s Rodosa i Malte (djeluju od XII. – XVI. st.), a potom franjevcima glagoljašima (1536. – 1806.). Od samostana nije ostao niti kamen tek cisterna do ulaza u groblje upućuje na njegovo postojanje. Pažljivo otključavam vrata i već na ulazu zabljesnu nas boje. Naučena na nježnu pastelnost fresaka ove djeluju kao da to nisu.

(Apsida- detalj)

Kako se približavamo svetištu, freske su sve očuvanije, bogatije koloritom. Pogled prema apsidi otkriva finu filigransku mrežu unutar koje se nalaze likovi evanđelista (i njihova znakovlja), 12 apostola i anđeli dok je centralni lik, Isus Krist.

Sada oku gotovo nevidljivi, na prezbiteriju crkve ipak se vide tragovi fresaka. Kada je Konzervatorski zavod iz Rijeke obavljao sondiranje, pod vapnom kojim je bio premazan prezbiterij pronađeni su ostaci slikarija iz kojih se dalo iščitati da je predložak bilo jedno od njemačkih/nizozemskih izdanja Biblije pauperum iz polovice XV. st. A kad se već spominje ova Biblije onda se nikako ne misli na „pravu“ Bibliju (doduše, u nekoj verziji strip-biblije za siromašan puk) već se radilo o  pravim teološkim traktatima, u formi listova, namijenjenih prije svega propovjednicima koji su grmjeli sa svojih pulpita. Ovaj u Božjem polju, kako se moglo utvrditi, odnosi se na Marijino djevičanstvo (Navještenje, Napastovanje Eve, Geodenovo ruho..).

Svodne freske u ovoj crkvi osim svoje plastičnosti i kolorita otvaraju još jedno zanimljivo pitanje, a to je njihovo autorstvo. Akademik Branko Fučić tvorac je do tada nepoznatog pojma „šareni majstor“  koji se zapravo odnosi na grupu nepoznatih majstora – slikara sa područja unutrašnje Istre. Dakako da su tadašnji istarski slikari bili pod utjecajem talijanskih radionica, no otvaranjem Istre prema ostalim europskim narodima sve češće u unutrašnju Istru dolaze putujući trgovci koji na sajmovima nude do tada neviđene nizozemske i njemačke bakroreze i drvoreze.

Znatiželjni istarski majstori slikarija prevrću u rukama bakroreze, stilom i oblicima potpuno različite od uradaka talijanskih radionica, precrtavaju ih na zidove i oslikavaju smionim bojama. Na taj način stvaraju posve novi i osebujan stil u kojem prevladava oblost linija, razigranost ornamentike bordura i jarkost boja: crvena jabuke, žuta suncokreta, zelena trave natopljene kišama…. dok je sveukupan dojam pojačan kontrastom bijele podloge dobivene uporabom usitnjenog kalcitnog pijeska.

Promatranjem oslikanih svodova stječe se utisak da je baš ovdje izbilo na površinu njihovo seljačko podrijetlo i ladanjski ambijent stvaranja kao i sklonost ka naivi, a mirisi i okusi pretočeni u pigmente dok su ornamentika i boje postale sebi samima svrhom. I upravo se freske u crkvi na Božjem polju smatraju vrhunskim djelom slikara  okupljenih u „šarenom majstoru“.

Povratkom u centar mjesta zaključujem kako je današnji dan i posjet dobio svrhu. Između dviju posjećenih crkava i naročito ljepota viđenih fresaka, smjestila se mala Vižinada, gradić čija je povijest dugovjeka jer se već spominje u IX. st. No tek doseljavanjem stanovnika iz obližnjeg, prapovijesnog naselja Ružara u XV st., dobiva svoje obličje. Povezana s ostalim naseljima rimskom  konzularnom cestom Via Flavia, koju su Rimljani utrli davne 181. p.n.e. u svrhu dolaska rimskih legija i gušenja pobuna plemena Karna, Histra i Japoda koji su ometali gradnju kolonije u Akvileji, mogla se dalje razvijati.

Imala je i dvije luke u posjedu na rijeci Mirni, a tabla sa cjenikom prijevoza iz luke Baštije ugrađena  1726. na nekadašnjem fontiku (skladištu) u centru gradića ovdje je još uvijek. Zbog svoje ljepote i ljepote okolice nalik je mjestima talijanske Toscane pa je poslužila i u svrhu snimanja filmova.

(Pogled na obližnji Motovun)

I da se vratim Giselle s početka priče, možda nekima nije poznato ime Carlotte Grisi, ali lik Giselle u istoimenom baletu zasigurno jest.

E pa, slavna je Carlotta rođena baš u Vižinadi (1819.god.) no slavu je stekla kao talijanska balerina obzirom da je s roditeljima preselila u Milano još u dječjoj dobi. Sa samo 13 godina ima svoj debitantski nastup, a već je prati odrednica čuda od djeteta. Koreografiju za ovaj nježan i romantični balet, osmislio je i posvetio upravo Carlotti njezin stalni baletni partner Jules Perrot.

Napuštamo trg i puste ulice Vižinade okupani sjajem i ljepotom viđenog i doživljenog, a moje će   sjećanje trajno nastaniti raskoš boja i bordure vižinadskih fresaka kao i jedan jedinstveni osmijeh.

Umag, 8. siječnja 2013.

Literatura:

1. „Crkva u Istri“, Bisk. ord. TKD J. Dobila, Poreč (o redovima koji su imali u posjedu samostan na Božjem polju)
2. „Freske crkve Sv. Barnabe u Vižinadi“, Ivan Matejčić, Errata corrige, Poreč
3. „Iz istarske spomeničke baštine“, dr. Branko Fučić, MH Zagreb (crkva Majke Božje od Polja)
4. „Putevi i komunikacije u prethistoriji i antici na području Poreštine“, dr. Ante Šonje

Posebna zahvala načelniku općine Vižinada gosp. Marinu Baldiniju koji mi je pomogao u "otkrivanju" etnika i ktetika, tj. naziva za stanovnike/stanovnice Vižinade i posvojnih pridjeva. Kontakti (mailovi)  sa Slavističkom školom kao i Institutom za hrvatski jezik i jezikoslovlje nisu urodili plodom, nitko se nije usudio nagađati iako su mi odgovorili na upite sve dok nisam dobila povratni mail načelnika. Lokalni etnik glasi Vižinadež ili za ženski rod Vižinadeška, a ktetik vižinadski.