Ovdje smo na kultnom mjestu na kojem se isprepliću magična ljepota istarskog krajolika i njena baština.
Čovjek, to biće Iskona i Svemira kao da je sav od krhkosti. Krhka tijela i još krhkije nutrine. Postoji i hodi svijetom do onog presudnog zadnjeg koraka kad će konačno skončati i možda A.B. Šimićevski prijeći sav u zvijezde umjesto u zemni prah. Iako svjestan da počevši od prvog udaha i plača počinje koračati prema jedinoj izvjesnosti, svojoj smrti, svoj život živi neprestance u borbi i muci kako savladati poteškoće i kako ostaviti svoj trag. Na tome putu ne okreće glavu gotovo ni od čega; brine zbog egzistencije, zbog djece, brine zbog zdravlja ili bolesti, posla, ljubavi i nevjere, vjetrova i kiša. Upušta se u borbu sa svime i svačime jer sve je neizvjesno. Okreće glavu tek od jedne izvjesnosti – vlastite smrti. Strepi, sklapa ugovore sa anđelima i vrazima, prodaje vlastitu dušu i moli da se konačan trenutak odgodi, a ako već mora umrijeti neka je izvjesno da barem preseli među zvijezde. Ili u vječnost.
Toga straha nitko nikada nije bio lišen. Danas, u doba razvijene tehnologije jednako kao u vrijeme prvih početaka života. Uvijek jednako podložan vlastitoj krhkosti, u vremena teška i vremena lakša.
No, možda bi čovjek naposljetku bio sretniji da prihvati tu neminovnost tako da joj se naruga, tako da zgrabi onu naoštrenu kosu i otpleše s njome svoj posljednji ples. „Bio sam, proživio sam i odlazim. Eto ti!“
E, pa, jedan je čovjek davno imao upravo takvu viziju. Narugao se smrti prikazavši žive i mrtve u plesnoj povorci, kako poput maškara, u divljem plesu i kakofoniji instrumenata hode svome kraju. Ta interesantna i humoru sklona osoba čak, majstor je, Vincent od Kastva.
Davne srednjovjekovne 1474. godine, Bratovština svete Marije iz Istre, pozvala je u ljeto majstora Vincenta od Kastva i njegove pomoćnike u istarski Beram kako bi oslikali novosagrađenu crkvicu sv. Marije na Škrilinah. O značenju riječi „škrila“ (kamena ploča) i današnji pjesnik riječima poput negdašnjih zbori: „ Škrila je biela jen vieli plosnati kamik. Zneli su ga ljudi ki zno kadi. Stavili je pred hiežu u hlod, pod murvu, orih ili bris..“ Smještena u dubokom smaragdnom zelenilu ova je grobljanska crkvica postala poprištem radova da bi ujesen te iste godine zasjala nevjerojatnim sjajem svojih umjetnina, tolikim da su je proglasili spomeničkom baštinom 1962. godine.
Sv. Marija na Škrilinah, Beram, Istra
Jednostavne gotičke osnove, sa svodom dijagonalno ukrštenih rebara i dnevnim svjetlom što je dopiralo tek kroz ulazna vrata, polako se pod sigurnom rukom majstora Vincenta i njegovih pomagača pretvarala u pravu knjigu. Doista, svojim je slikarijama kao stranicama ilustrirane knjige trebala poslužiti neukom puku Berma da njihovim pomnim promatranjem razumije riječi svoga svećenika i upozna događaje opisane u Bibliji te u osnovi i bit vjere.
Kralj Herod Bijeg u Egipat
Majstori slikari onoga doba nisu bili samo umjetnici kista već su bili i zidari i znali su kako se miješaju boje, a kako žbuka, a očito je, bili su i trgovci koji su znali ponuditi svoju „robu“. Vincent i njegovi pomoćnici su poput kakvog današnjeg „Vincent od Kastva d.o.o.“ pokazali beramskom plovanu i gastaldu Bratovštine crteže, bakroreze i duboreze sa likovima svetaca ili pak prikazima Kristova i Marijina života, prizorima pakla i raja te ostalim zgodama i nezgodama iz biblijskog života. Zadivljeni naručitelji su i željeli da crkva posvećena sv. Mariji bude ogledalom njena života ali i mukama Krista. Htjeli su i likove svojih svetaca zaštitnika jer se puk (a i oni sami) osjećao sigurnijim pod njihovim pogledima. Tako je posao bio ugovoren i otpočelo se s radovima. Iako blizu talijanskih slikarskih majstorskih radionica ovi su majstori radili na neki svoj, specifičan način. Zidove se grubo ožbukalo, pa se potom nanio sloj vapna i finoga pijeska ali dio po dio. Prvo onaj najgornji, a potom, pošto ga se oslikalo prelazilo se na niže dijelove. Konopcem poprašenim istarskom zemljom crljenicom označili bi geometrijski točno redove i polja koja je trebalo potom ocrtati pa oslikati. Prije nanošenja boja, u vapneno bi mlijeko dodali malko zelene boje kojim bi okrečili još uvijek mokru žbuku. Ravne bi linije unutar polja izvukli ravnalom uz pomoć šestara, a potom bi kistom umočenim u istu zemlju crljenicu razmućenu u vapnenom mlijeku ocrtavali konture likova i predmeta. Dalje se bojalo prirodnim mineralnim bojama kojih je tada bilo u oskudnom broju: lapis lazuli za plavu, željezni caput mortuum za tamnoljubičaste tonove i tonove hrđe, a pečenu i sirovu zemlju za crveno, žuto, zeleno. Određenom količinom vapna boje su dobivale svjetlije ili pak tamnije nijanse. Podloge su bile različite ovisno o slikarskom oku. Najčešće bi se na tamniju podlogu stavio deblji premaz svijetle boje što se obično koristilo za lice i ostale gole dijelove tijela. Bila je to prava majstorija vapna i minerala! Za ponavljajuće dekorativne motive koristili bi pak gotove šablone. Za razliku od talijanskih majstora koji su pigment nanosili na svježu žbuku (a fresco) naši su majstori radili na stari način, postavljanjem podloge na žbuku, a tek potom bojali podlogu. Daljnji proces ja najbolje izrazio akademik dr. B. Fučić primijetivši da je posao dovršio najveći meštar – Vrijeme svojim procesima u vapnu koje je kroz stoljeća postajalo tvrđe i staklasto. Boje su također u tim procesima mijenjale svoje nijanse na način da bi dozrelile i očvrsnule, nijansama poprimivši mekoću baršuna.
Sv. Martin
Majstor Vincent je na kraju obavljena posla ostavio svoj potpis ucrtan u zid crkve (iznad bočnih vrata) i to je danas ujedno i sve što znamo o njemu. Historiografi, poput Carla de Franceschija, France Stelea, prof. Jakova Stipišića korak po korak pokušavali su prodrijeti kroz izblijedjela slova i dokučiti riječi i značenje: „…..fecit. hoc. opus. depingere. comunitas. bermw. expensis. Fraternitatis. beate. marie. virginis. hoc. pi(n)xit. Magister. Vincensus. d(e). Kastua. I vrijeme dovršetka: mense. novembris. die. oct(av)o. post. martini. anno. domini. milessimo. quadracentessimo….“ Ispravljajući greške u pisanju i dodajući slova u riječi došlo se do podatka tko je naručio posao, tko ga je obavio i vrijeme dovršetka. Ovaj je ciklus jedini do sada poznat ciklus majstora fresaka Vincenta od Kastva, pa iako jedini, ovjenčao ga je slavom i ostavio blistavi trag u baštini dugo nakon njegova postojanja.
Zaruke Marijine Sv. Apolonija
Freske u crkvi sv. Marije na Škrilinah privlačile su svojom ljepotom ne samo stanovnike Berma i okolice već i mnoge povjesničare umjetnosti koji su ih proučavali svim mogućim pomagalima i otkrili da su uz majstora Vincenta od Kastva barem još dvojica ako ne i trojica sudjelovala u izradi fresaka. Dugo su trajala uspoređivanja, no zaslugama vrsnih poznavatelja fresko slikarstva danas se mogu izdvojiti ruke i njihova djela.
Unutar crkve zidne su plohe podijeljene na 46 oslikanih polja. Južni je dio posvećen Marijinom životu, sjeverni Kristu i svecima zaštitnicima, a zapadni su zid zauzele 4 freske, za mnoge i najvrednije. U 18. stoljeću se pristupilo obnovi crkve, izgrađen je trijem (lopica) ispred ulaza, gotički je strop zamijenjen baroknim, na glavnom su ulazu (zapad) probijena dva prozora i uništene dvije freske i sve su freske jednostavno – prežbukane ostavši skrivenima od pogleda znalaca i radoznalaca sve do 1913. kada ih se (slučajno?) otkrilo, skinulo gornji premaz, a freske obnovilo.
Judin poljubac
Danas se u razgled crkve ulazi bočnim, južnim ulazom dok je glavni ulaz zaključan. Iako se misi samo dva puta godišnje, na Veliku Gospu, 15. kolovoza i prve nedjelje u mjesecu svibnju, crkvu pohode grupe i pojedinci kojima je na usluzi ključarica iz Berma na kućnom broju 38. Unutra je polumrak, zato je najbolje doći na razgled dopodne kad je najbolje vidljivo. Ključarica nam priča pojedinosti o kojima i Z. i ja znamo jer nam ovo nije prvi posjet, pa se njezine riječi gube već pri prvom pogledu na zidove. Ovdje nam nitko nije potreban, freske govore same za sebe. Odmah po ulasku pogled se, normalno, usmjerava na suprotni zid kojem u gornjem dijelu dominira 8 metara dugačka freska – kompozicija - Poklonstvo kraljeva. Požalim što župa koja skrbi o crkvi nije bolje opremila prostor, primjerice nekim ljestvama-stepenicama, nečim što bi omogućilo bolji i temeljitiji razgled gornjih dijelova zidova. Ili ugradnjom posebnih rasvjetnih tijela koja bi osvijetlila freske. Nema svjetla, nema stepeništa, fotografiranje uz pomoć blica je strogo zabranjeno, a bez blica ograničeno na dvije tri fotografije. Znamo, sve te radnje štete freskama. Pa ipak, bilo bi posve drugačije da se u pogodnijim uvjetima može posvetiti razgledu i divljenju. S druge strane, ne čude zabrane kad se isto tako zna da su se neki koristili lukavim i štetnim radnjama da bi čim kvalitetnije fotografirali freske, prskali ih vodom u spreju, močili spužvama…..
Molitva na Maslinskoj gori
Zapadni zid vjerujem, svatko ostavlja za kraj razgleda. Pa i ja. Polako kružim prostorom, pogledom obuhvaćam svaku od fresaka, a posebno izdvajam za duži razgled neke od najljepših: Zaruke Marijine, Judin poljubac, Poklonstvo kraljeva, Molitvu na Maslinskoj gori…. a onda se polako i s nekom strepnjom približavam zapadu. Za ove freske ni cijeli dan razgleda nije dovoljan, valjda im se stoga neprestano i vraćam.
Lijevo od ulaza - Adam i Eva. Ispod grubo probijenog prozora naziru se dijelovi freske o kojoj sam prije prvog razgleda čitala pa lako mogu odgonetnuti o čemu se radi. Kompozicija broj 24 prikazuje prve ljude, Adama i Evu i trenutak počinjenja prvog tzv. „istočnog“ grijeha. Naziru se donji udovi prvih ljudi, stablo opleteno zmijom i nije teško završiti fresku misaonom projekcijom nuđenja jabuke Adamu. Scena je to koja je ljude učinila smrtnima.
Kolo sreće – kompozicija br. 27 nalazi se s desne strane ulaza i također je teško oštećena probijanjem drugog prozora. Naslanjajući se temom na prethodnu fresku, da su ljudi smrtni jer su zgriješili, priopćava nam da nitko pouzdano ne zna kakav će mu biti dodijeljen ili zaslužen, život. Pogani su vjerovali u božicu sreće Fortunu, koja zavezanih očiju vrti ručku kola sreće na kojem su nanizani ljudski stvorovi: sad si gore (sretan), a sad dolje (nesretan), potom opet gore, pa dolje i tako do kraja svačijeg života. Kršćani nisu odbacili nestalnost života koja je bila svima znana i očita, ali su se utekli Božjoj Providnosti (za razliku od Fortune, Bog sve vidi i radi s određenim ciljem) te je na freski, kada je još bila cijela, u gornjem dijelu bio prikazan Isus kako drži kraj konopa kojim je povezana ručka kola. Poruka bi ove freske bila: prvi su ljudi zgriješili i zato nas je Bog učinio smrtnima. Griješit ćemo i tijekom svojih života, no hoćemo li biti bolji i griješiti manje (i time biti sretniji) o tome će brinuti Božja Providnost. Nekoga ostaviti na dnu, nekoga vrtjeti unedogled, a nekome zaustaviti ručku dok je na vrhu…. Na freski je prvotno na vrhu kola bio naslikan kralj koji također ne može uteći sudbini, a dolje u dnu, što se vidi i danas, grob je sa ljudskim tijelom. Kako god odredio Bog i kakav god bio život, sve čeka isti kraj.
I onda, za kraj, maestralan i nadaleko poznat, Ples mrtvaca – kompozicija (br. 25) koja se raskrila od ruba do ruba gornjeg dijela zapadnog zida te zaokružila ne samo opisane slikarije već i svih 45. Život je čudo, netko će se prikloniti Božjem netko Svemirskom i u vrijeme toga čuda svatko će živjeti svoju sudbinu (kako to odredi mjesto na kolu sreće). Netko će živjeti život pun časti, netko strepiti nad gomilom blaga, netko zgrtati novac od prodaje pokretnina i nekretnina, netko skrbiti o obrani domovine, netko će koricu kruha isprositi… Sve vrijednosti života koje je isključivo čovjek odredio: slava, čast, bogatstvo, ljepota, mladost ili snaga su prolazne i samim time isprazne jer sve čeka isti kraj. Ples mrtvaca je slikarija koja u čovjeku izaziva užas jer ga suočava s onim što je u svačijem životu jedino izvjesno. Doba nastanka ove freske je bilo grubo barbarsko doba u kojem su neprestance vrebale i harale smrtne boleštine koje nisu štedjele ni stare ni mlade, vodili su se krvavi ratni pohodi gdje je svatko gacao u prolivenoj krvi ili gledao kako se nečija glava kotrlja kamenim podom ili ledinom. Znalo se ali se bilo strašno suočiti s takvom scenom licem u lice, oči u oči, i to u crkvi.
Čudesan - beramski Ples mrtvaca
Likovi na freski podijeljeni su u dvije grupe, mrtvaci- kosturi i živi. Do živoga, mrtvac, do ovoga živi stvor i tako od ruba do ruba tvoreći strašnu povorku, na čelu koje je (prvi desno) kostur, okrenut poput meštra kakve raskalašene zabave povorci pozivajući ih na provod. Ostali kosturi odaju likom i pokretima grotesknost, držeći dugim kostima šaka trube i gajde i pišteći o trublje hvataju žive pod ruku i odvode ih u grob. Noćna mora svakog živog stvora. No, nije to povorka bez reda?! Na početku, do glavnoga „meštra zabave“, „luduje“ mrtvac i svira trublju, a do njega, polako i nevoljko korača onaj tko je uživao svu čast svijeta: papa s kesom zlatnika u ruci i trostrukom krunom na glavi. Potom kostur trubač pa kardinal, kome je na glavi široki šešir. Iza sljedećeg mrtvaca koji svira lutnju je biskup s mitrom i štapom u ruci. Slijedi svjetovni vrh: kralj, kraljica što stišće drago kamenje uza se, ugojeni krčmar sa ovješenim ključem i kesom zlatnika o pojasu te bačvicom (vina) u ruci, za njim stupa (golo ili maleno) dijete, prosjak-bogalj, vojnik u oklopu i zadnji, koji prstom pokazuje zlatnike ispod sebe je, trgovac. Svi oni za razliku od razigranih kostura koračaju polako, nećkajući se. Kako god netko od ljudi tog vremena zamišljao svoj konačni put u nepoznato, ova je tjeskobna freska pokazala pravo lice izvjesnosti toga puta. Ta najveća freska, iako smislom zaokružuje sve ostale kao da daje odgovor na vječno ljudsko pitanje: Zašto? Zato jer je čovjek sagriješio, zato jer griješi i dalje svojom sudbinom i zato što je kažnjen smrtnošću. A ima li freska pouku? Dakako da ima, no svatko će izvući ono što se njemu čini najvrednijim u životu. Što s mene tiče, ja se opredjeljujem za Pjesnika s početka priče: „Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda…“ i ostavi svoj trag.
No onda se ispod freske začela prava rasprava. Z. tumači posvemašnju izokrenutost naoko jasne poruke. Po njegovom tumačenju slikar je poručio da je vjerovanje u zagrobni život tek farsa i da su živi koji koračaju ususret svome kraju itekako toga svjesni, a mrtvaci kosturi pri tome likuju nad životnom istinom. Moje je mišljenje da je slikar bio ograničen narudžbom duhovnih osoba kao i vremenom u kojem je stvarao, kada je utjecaj vjere spram stanovništva bio golem te da se ne bi usudio prevariti naručitelje kao niti vjerovanje. Što je od toga istina, ili je istina nešto potpuno treće, svatko će od posjetitelja o tome donijeti vlastiti sud.
Je li Ples mrtvaca uopće djelo Vinceta od Kastva koji je pohranio svoj potpis kao majstor djela u crkvi sv. Marije na Šrilinah, ne zna se. Znalci iz tog područja podijelili su slikarije između tri para ruku vodeći se siglama (prepoznatljivi znak ili „pečat“ slikara u načinu interpretacije) na likovima ili okruženju. Akademik Branko Fučić smatra podjelu neospornom i fresko slikare u ovome objektu dijeli na tri: Majstora Vincenta od Kastva , Majstora Plesa Mrtvaca (i Veronikina rupca, Adama i Eve, Kola sreće) i Majstora Pasije. Majstori su znali kako su podijelili posao, stručnjaci raspravljaju i dokazuju, a mi posjetitelji imamo 46 fresaka od kojih su neke bezvremenske kako bismo uživali u umjetnosti i pri tome razmišljali.
Elegancija pokreta Kome se može pripisati ovaj potpis?
Okolica Berma
Pripomena: Beram, njegovu crkvu sv. Martina sa oslikanim platnom iznad oltara poznatog slikara Celestina Medovića i posebno freske u crkvici sv. Marije na Škrilinah (Škrilinama) itekako je vrijedno razgledati. Ovdje smo na kultnom mjestu na kojem se isprepliću magična ljepota istarskog krajolika i njena baština. Cijena ulaznica u kapelu je minimalna i iznosi tek 20 kn, 10 za grupe i 5 za djecu. Beram je udaljen nekoliko kilometara od Pazina u smjeru Poreča.
Umag, srpanj 2014.
Literatura:
- Enciklop. lik. umjet., LZ 1959
- Iz istarske spomeničke baštine, autora B. Fučića II. sv. MH 2007
- Crkva u Istri, IKD J. Dobrila“ Bisk. Ordinarijat Poreč, Pazin. 1991.
:(Još nema komentara