...bila sam ovisnik o nikotinu!

Drage moje, nema veze s kuhanjem, ali vjerujem da dobar dio vas ima ili je imao slične misli/probleme. Iz tog razloga imam potrebu podijeliti moju priču s vama.

...bila sam  ovisnik o nikotinu. Pušila sam kontinuirano godinama, dvije kutije cigareta dnevno. Ako je bilo dobro društvo otvorila sam te skurila i treću kutiju.

Nije mi se moglo dogoditi da nemam zalihu cigareta.  U svakoj torbi je bila spremljena po jedna kutija, u uredu u radnom stolu, kod mame, doma u ormaru, u mom autu, u autu muža da mi slučajno ne bi sfalilo.  Samo mi se jednom desilo da sam ostala bez cigareta, i ulovila me takva histerija  i panika  da sam prošla pola grada, kako bih ih kupila.  Bila je nedjelja, a tada još nije bilo mega marketa i tabacca koji su radilio  0-24. Nakon toga nikad mi se više nije  desilo da na lageru nemam cigareta.  Došla sam do stadija da sam palila cigaretu na cigaretu, nosila pepeljaru po cijeloj kući sa sobom, i naravno morala sam osjeti  miris dima cigarete  gdje god se kretala.  Jedina dva mjesta gdje nisam pušila su bila spavaća soba i auto. Obožavala sam dim cigarete, fascinirao me, opuštao me. Kako je bilo divno udahnut i ispuhnut dim. Savršen osjećaj.  Došla sam do točke da sam navečer gaseći cigaretu mislila: bože, pa kad će doći jutro da mogu ponovno zapaliti. Spavanje? Pa to je izgubljeno vrijeme. Koliko sam samo dimova propustila. U jutro mi je, čim sam otvorila oći prva pomisao bila: brzo u kupaonu. Zapalila bih   cigaretu, uživala u mirisu dima,  i onda  počela s  tuširanjem, šminkanjem,  oblačenjem. Odvratno znam. Ali to je činjenica.

No, ipak za mene je bilo lijeka. Kažu da je strah najbolja terapija i to je točno, bar što se mene tiče.

Vraćali smo se s godišnjeg odmora iz Istre.  Sjećam se datuma, 27.07. 1989., i pamtit ću ga cijeli život. Tog dana popušila sam zadnju cigaretu, a da to nisam ni znala.

Napornih 14 dana godišnjeg odmora, tulumarenje svakog dana i noći do besvjesti, puno delicija, alkohola, i naravno nikotina. Moja greška: alkohol? Ma uvijek je bio pod kontrolom. Cigareta? Uvijek me fascinirala i nisam imala mjeru.  Obožavala sam onaj oblak dima koji je uvijek lelujao oko moje glave. Ali...po povratku za Zagreb, negdje na gornjem Jelenju, sjećam se da sam jela sam čokoladu. U jednom momentu nastala je blokada u mom organizmu. Nisam mogla progutati čokoladu, nisam mogla udahnuti ni izdahnuti.  Totalna paraliza u organizmu. Užasan  osjećaj. Ulovila me panika (možda je takav osjećaj kad se čovjek utapa ili guši).  Suprug je zaustavio auto,  izletjela  sam van,  smirio me nekako, dao mi tabletu za smirenje, više se ne sjećam, ali se dobro sjećam da mi je iz džepa  traper šosa virila tabakera i crveni upaljač Ronson. Ponudio mi je  cigaretu, a ja sam uredno zavitlala i cigaretu i kutiju zajedno s crvenim Ronsonom (tabakeru sam ipak  ostavila, zlu ne trebalo...bila mi je draga) i bacila u šumu. E da, u tom vlastitom kaosu,  neznam gdje je završila moja muštikla od slonove kosti.

Koji sam strah priuštila svojoj obitelji. Nisam napomenula da je na zadnjem sjedištu auta,  sjedila naša tada  10 godišnja kćer.  Tek danas nakon dvadeset i kusur godina shvaćam koliki je  stres  ona  tada  doživjela, i koliko sam ja bila  sebična.

Nakon povratska u Zagreb, posjet liječniku mi je prisjeo, kad mi jer rekao da ću završiti s kanilom ako ne prestanem puštiti, i  naravno šokirala sam se.

Prošlo je  još malo i 23 godine, a  ja još nisam zapalila cigaretu. No, ne mogu reći da mi smrdi. I ne se mogu zakleti da više nikad neću zapaliti. Dapače, mislim da se ovako osjeća i liječeni alkoholičar.  Uredno živim  bez nikotina, no svjesna sam da ako zapalim jednu cigaretu, da ću puštiti više nego prije i da neću imati mjeru. Neću moći stati na cigareti ili dvije. A ovako i bez nikotina super živim.

Kad sam pretala pušiti nisam natukla višak kilograma, moram priznati čak sam i smršavila, Pa skoro preko šest mjeseci mi se vrtilo u glavi, osjećala sam mučnine, nemir, nesvjestice, treperenje u cijelom tijelu. Kad mi je liječnik objasnio da moj mozak ne može proizvesti toliko nikotina koliko  je potrebno da moj organizam  funkcionira, shvatila sam da sam ovisnik i da imam  apstinencijsku krizu.   Nakon  pet godina apstiniranja od pušenja počela sam  osječati miris cvijeća, zemlje, povrća, šume, mora....žalosno, zar ne?

Pročitala sam intervju liječenog alkoholičara, više se ne sjećam gdje, ali usjekao mi se u pamćenje  i našla sam dosta paralela: ovisnost o jelu, alkoholu,nikotinu ili drogi isti drek. Posljedice su slične,  a mogla bih reći čak i  iste.

Fascinirao me članak. Čovjek je tulumario s društvom, prijateljima, u gimnaziji, na faksu. I onda, Abraka-dabra sudbina je odabrala baš njega da u budućnosti postane alkoholičar, ovisnik, otpadnik a imao je potencijal biti  upješan  poslovni čovjek, znastvenik.  Život mu se sveo na  čaše, pa na litre  alkohola,  nije se više tijeznio. Ostao je sam, bez prijatelja..... Pokušao se  liječiti, tražio pomoć, ali padao je sve dublje,  dublje...... I po ko zna koji put tresnuo o dno. Ali, gdje je dno u ovisnosti???????

 Mislim da ga mogu shvatiti.  Samo ja nisam  alkoholičar.  Sad se mogu deklarirati kao bivši  ovisnik o nikotinu. 

Ako bi me danas pitali da li mi fali cigareta? Iskreno? Da fali mi, ali više neznam da li je to samo moja fikcija ili stvarna potreba za nikotinom.

Ponosna sam na sebe jer sam sama,  ali uz bezrezervnu  podršku obitelji svoje demone pokopala.  Svi smo u obitelji pušili (suprug, njegova majka, ), ali ja sam bila ovisnik.  Danas u našoj obitelji više nitko ne puši.