Moj profil

Biser-školjka Visovačkog jezera

Razmišljam kako se pored iznimne ljepote Visovca i ljepote njegova okruženja ističe još jedna vrednota. Mir. Ovdje se izletnici ne dovikuju, nema glasne muzike, a uz tiho pljuskanje jezerskih valova čuje se još samo poj ptica i glasanje pauna. U krošnjama jablanova mrmori povjetarac. Doživljavajući sve to kao neki duhovni dar nije ni čudo da su baš Visovac franjevačka braća odredila za novicijat reda još od davnih godina XVI. st. Moguće je da je ovdje godina kušnje lakše provediva.

Sjedeći na ogradi brodice spustila sam ruku u vodu i pratila brazdu koju je ostavljala za sobom. Opuštena, nisam razmišljala ni o čemu tek sam djelićem uha pratila tihi razgovor talijanskog para preko puta. Sjene su još bile dugačke jer je sunce bilo na istočnoj strani i tek se počelo navirivati  iznad kanjona. Spustila sam pogled na vodu i svoju ruku koja je plovila usporedo s plovilom. A onda primijetim nekakve mrlje na vodi, ne, zapravo su ispod vode, čudne blijedozelene boje.

Izvučem ruku i nagnem se preko ograde. A unutra, u jezerskoj vodi, drugi svijet.

Nepregledna šuma bilja, cvijeća ili trave leluja na tankim i visokim stapkama. Svoja su blijeda lica okrenuli prema površini pa se čini kao da su zarobljeni, svezani za dno i da u zajedničkoj mantri ljuljanja traže izlaz i spas. Djelovalo je istinski zastrašujuće, a prva je misao bila da nedostaju još samo Gollum i dva Hobbita  pa da ovo jezero poprimi izgled one tamne vode s plutajućim licima, na njihovu putu za Mordor. Uvijek naime zaboravim da jezero i more nisu iste vode i dok je more pod površinom čisto, bez raslinja ovdje je voda zamućena, a bujnost života prisutna gotovo na površini. Ogledam se sad po brodici, Z. sjedi do mene opušten i bog zna gdje u mislima, a oni Talijani preko puta i dalje razgovaraju. Barba i vodič dijele pivo.

Sad kad smo malo odmaknuli od kopna vidim lijepo iza brazde naše brodice mali molo. Remetić. Drugi pristan za jezero Visovac.

Prvi su Stinice i na njega se dolazi sa šibenske strane dok smo mi došli sa suprotne, zadarske.

Plovimo lagano modro zelenom vodom jezera, a mordorske me misli ne napuštaju. Ne samo radi onih bića ispod nas već i radi okoliša. Iako nisam bila na Novome Zelandu i mjestima gdje se snimao ovaj kultni film, taj mi okoliš dočaravaju tmurne i sure klisure oštrih linija i kutova u čijem se krilu mreška ovo jezero.

Nalazimo se na jednom od jezera koje u svojem toku stvara krška ljepotica srednje Dalmacije, rijeka Krka. Na svom mukotrpnom i veličanstvenom putu dugom 72,5 km od svog dinarskog izvorišta kod Knina, do potopljenog estuarija u Šibenskom zaljevu, Krka prima pet slatkovodnih i jednu boćatu pritoku, ruši se niz sedam sedrenih slapova i prolazi kroz tri jezera.

Jednim od njih, Visovačkim jezerom plovimo tog kolovoškog jutra na putu prema njegovoj čudesnoj biser-školjci, otočiću Visovcu.

I evo ga pred nama, skrivenog među gustim krošnjama čempresa i smokava, žalosnih vrba i visokih jablanova iznad kojih se tu i tamo nazire crvenilo crijepa.

Tad barba usmjeri naš brodić dičnog imena Dika prema malom pristaništu gdje se već ljulja nekoliko brodića sličnih našem.

 S desne i lijeve strane ugledam i poneku patku kako uzdignute glave, više gizdavo no stilski obavlja prvu jutarnju vježbu plivanja. 

Pristajemo lako i uskoro su i putnici i posada Dike na obali. Dogovaramo povratak za sat vremena, a onda se i vodič postavi na čelo naše male kolone.

Nakon pola sata smo uvidjeli da nam vodič nimalo ne služi i raspršili smo se među zidove crkve i samostanskog muzeja, suvenirnice, okolne vrtove i povrtnjake, smokvike, obalu jezera….

Otočić Visovac nekad je davno nosio obično ime, Lapis Albus, u značenju: bijela stijena, što i jest prvotno bio. Hrpa stijenja koje je izvirivalo iz jezerskih voda baš na sredini jezera. Navodno ga je u XIV. stoljeću darovao kralj Ljudevit Anžuvinski knezu Ugriniću, a ovaj je pak dozvolio njegovo naseljavanje pustinjacima sv. Augustina. Pustinjaci su na otočiću sagradili crkvicu i pripadajući joj samostan, dakako u gabaritima koji su bili mogući na tako malom prostoru. Cijelih 100 godina kasnije na otočić dolaze pripadnici katoličkog reda Franjevaca bježeći pred Turcima. Ovdje nalaze prijeko im potrebno utočište, mir i stan te ostaju na njemu svih ovih stoljeća, sve do današnjih dana. Visovac je kao svoj posjed Franjevcima darovao Grgur Utišinović (Utišenić, Utješinović), plemić iz utvrde Kamičak (na Krki) i otac kardinala Juraja Utišinovića Martinuševića. U turbulentnim vremenima koja su se nizala kao i na ovim specifično turbulentnim prostorima, otočić je odolijevao napadima Turaka, rušenju vjerskih objekata, mučenju njegovih stanovnika, bolestima i ostalim nevoljama postajući sve ljepšim i ljepšim.

Kad ste na otočiću čini se da se od tih prošlih vremena ništa nije promijenilo iako nešto zasigurno i jest. Franjevački red odlikuje izrazita posvećenost vjeri, skromnost i radišnost. Ispričane su priče ali i zapisani podatci o dovoženju kamenja s kopna i nasipavanju obale kako bi otočić dobio konačne konture. Vrijedna su vjerska braća uz kamenje donosila na otočić  i drveće, mladice žalosnih vrba i jablanova, voćaka svih vrsta, reznice i sjemenje cvijeća i povrća. Poput biblijskog Noe svoju su otok-arku naseljavali također i životinjskim pripadnicima barem onima koji su im bili od koristi za prehranu iako su se među kozama i ovcama, kokošima, pijevcima, patkama i golubovima našli i kraljevski paunovi. Zahvaljujući naporima Franjevaca i ljepoti drveća i paunova, danas se otočić doima djelićem rajskoga vrta. Ili barem pomaže da ga takvim ljudi zamisle.


Gusto isprepleteni oleandri

Zeleni labirinti

Rajsko zelenilo

Vani je ljetna vrelina već drsko podigla glavu te se unutrašnjost Samostanskog muzeja (u sklopu samostana Majke od Milosti) čini poželjno svježom i idealnom za laganu šetnju između eksponata. Razmjer svakako nije očekivan jer ih je na ovom malom prostoru jako puno. U zaštićenim vitrinama ispod stakla nalaze se zbirke prstenja, naušnica, privjesaka, kaleža, zavjetnih darova kao i slika, nepoznatih ili poznatijih majstora.

Dio zbirke nakita

Zavjetni darovi i dio arheoloških izložaka


Dobar se dio eksponata odnosi i na oružje iz tadašnjih vremena ratova protiv Turaka, sablji i jatagana od kojih je najzanimljivija sablja čuvenog junaka iz ratova s Osmanlijama, Vuka Mandušića.

Rodno selo Mandušićevo - Rupe

Očekivano, najveći se broj odnosi na knjige vjerskog sadržaja: priručnici vjerskog pjevanja, molitvenici, časoslovi (brevijari) ali i primjerci svjetovnog sadržaja kao primjerice Ezopove basne.

Crkva uz samostan je posvećena Gospi od Anđela, a izgrađena je u XVII. st. U ovoj se crkvi svake godine na blagdan Anđeoske Gospe, 2. kolovoza održava vjersko slavlje za tisuće hodočasnika koji dolaze iz svih pravaca. U tom je kontekstu možda zanimljivo spomenuti da se u muzejskoj zbirci nalazi  i pisani dekret pape Inocenta XI. kojim se udjeljuje potpuni oprost onima koji visovačku crkvu posjete na taj blagdan. Šteta za nas, zakasnili smo punih 16 dana no možda nas ipak opravda vjerska neukost. Naime, o potpunom smo oprostu saznali tek na licu mjesta.

Na stubištu kojim se silazi iz crkve utvrđujemo da nam je negdje nestao vodič pa se sami upućujemo na daljnji razgled. U blizini je prostor koji prema eksponatima vjerojatno predstavlja lapidarij,

no radi izložaka koji su nabacani na hrpe mislimo da se prostor preuređuje tako da preostalih pola sata posvećujemo razgledavanju eksponata majke Prirode kojih ovdje obitava, kako je negdje zapisano, čak 195 vrsta.

Doduše, da nije bilo „zelenih“ franjevačkih ruku ovaj prostor zasigurno ne bi tako rajski izgledao bez obzira na obilje slatke vode koja okružuje otočić.  Mjesec je kolovoz, a ovdje u srednjoj Dalmaciji to u prijevodu znači da sunce žari i pali od rane zore do sumraka, a ipak, ruže u vrtu kao i voćke na kojima se naziru krupni plodovi, blješte pod kapljicama vode.

Neke su vrijedne ruke zalile vrtove, povrtnjake i voćnjake.

Vrijedne iako u potpunosti nevidljive. Cijeli sat vremena kojega smo proveli u jedine dvije zgrade otočića, potom obilazeći njegov zeleni dio nismo opazili prisutnost niti jednog jedinog stalnog stanovnika Visovca.  Možda je slučajnost bila u pitanju jer izletnici neprestano dolaze, od jutra do kasnih poslijepodnevnih sati, pa ih netko valjda i vidi?! Z. i ja smo se složili u razmišljanju da bi bilo učinkovitije da vodiči budu upravo Franjevci koji zasigurno bolje poznaju povijest i događaje otočića i njegovih stanovnika, bivših i sadašnjih, poznatih i nepoznatih od vodiča koji turistima tumači povijest i značenje eksponata čitajući s priloženih natpisa ili se pak prisjeća dogodovštine kada  je u danima djetinjstva krao s prijateljima rajčice iz samostanskih vrtova. Zbog svega toga nismo uspjeli saznati tko su bile osobe na fotografijama izvješenim na zidovima Muzeja kao niti o kojim se događajima radilo. A bilo ih je doista jako puno.

Šećući uređenim stazicama oko samostana i crkve vidjeli smo paunove ali ne i demonstraciju širenja njihovih impozantnih repova. Držali su se pomalo sa strane, onako, kao da im ne pripadamo, čak bih rekla, kao da im smetamo, pa da. Bilo je i kokoši svih boja i vrsta, gegajućih pataka i pitomih golubova. U vrtu se crvenjela jedra i sočna rajčica, zelenjela paprika i krastavci, crnili se patlidžani. Travnjaci uredno podšišani i ukrašeni kakvom skulpturom koja je nastala pod rukama majstora Prirode, deblo stabla, konstrukcija grana, takve stvari.

Uz obalu top, tek da se zna! Doduše iz nekih davnih vremena, ali lijepo održavan. U zaleđu, među drvećem vrtlarske su kućice, a tlo do obale kao pometeno. Sve je uredno, sve je čisto, sve je jednostavno krasno.

Razmišljam kako se pored iznimne ljepote Visovca i ljepote njegova okruženja ističe još jedna vrednota. Mir. Ovdje se izletnici ne dovikuju, nema glasne muzike, a uz tiho pljuskanje jezerskih valova čuje se još samo poj ptica i glasanje pauna. U krošnjama jablanova mrmori povjetarac.

Doživljavajući sve to kao neki duhovni dar nije ni čudo da su baš Visovac franjevačka braća odredila za novicijat reda još od davnih godina XVI. st. Moguće je da je ovdje godina kušnje lakše provediva.

Okupljamo se na obali desetak minuta prije ugovorenog vremena pa mi je žao da se nisam još malko zadržala unutra, pred kakvim slikarskim platnom ili u pokušaju odgonetavanja likova na fotografijama. Ali dobro da je nešto ostalo i nedovršeno jer to, nadam se,  jamči povratak. A taj će biti sa pristana Stinice, onog sa šibenske strane, onog do kojeg se dolazi uz kanjon rijeke Čikole i to zato što kažu da je pogled niz taj kanjon do ove pritoke rijeke Krke jedinstven. Kažu još i to, da će onaj tko će na dijelu između Miljevaca i Skradinskoga buka baciti pogled u dubinu kanjona, ugledati dvije rijeke, Krku i njenu pritoku Čikolu kako poput divljih konja galopiraju u pjenušavom sutoku jedna do druge, sve do mjesta gdje će Čikola nestati i postati s Krkom jedna rijeka. Namjerno se neću opraštati od ovog minijaturnog visovačkog dragulja, okrenut ću mu leđa s povjerenjem i nadom jer znam da ćemo se opet sresti.

Visovac, 18. kolovoza 2016.

:(Još nema komentara

Budi prva/i, podijeli svoje mišljenje o slici i pomozi nekome u odabiru savršenog jela.