Žao mi je da prvi pogled na taj gradić, smješten na suroj litici ponad mora, nisam bacila sa morske strane, pa zavidim galebima dok mirno kruže nad morskom površinom što ga vide kao svoga druga. A što bi drugo i mogli zamisliti već da je Brseč, tako bjel' i tako visoko, tek jedan od njih.
Zastala sam na platou uz prvu kuću očarana blizinom Cresa, te mi se učinilo da bih ga mogla rukom dotaknuti. Potom mi se pogled spustio niz strmu tamnozelenu padinu sve do iskričavog plavetnila mora, a duboko dolje, svjetla je boja mora označila pličinu i vjerojatno plažu. Nedostajala je samo kakva brodica i djevojački smijeh. Ispreplele su mi se u mislima i Olge, i Line, i Jelke i Sabine … sve Kumičićeve heroine, različitih imena i sudbina ali jednako meke, ružičaste puti. Zamišljam im zvuk smijeha prekidanog tek ljupkim žuborom govora dok su tamo dolje skrivene od znatiželjnih očiju, same sa sobom i prirodom, tamo gdje je u ono doba, dok znatiželjni turisti nisu razgrnuli sve postojeće zavjese, samo more grlilo kamen i – ništa više. U oku mi se nastanio Cres, u ušima šum mora, a svuda u zraku miris bosiljka.
Iza sebe začujem poznate korake, a Z. me takne po ramenu: „Idemo malo razgledati?“ Nekako mi se teško odmaknuti od crte koja me dijeli od prizora mora, kamenja i drveća, a bojim se da ću i miris bosiljka izgubiti. Okrenem se prema njemu i ugledam – Brseč.
Mnogo sam puta putovala cestom od Opatije prema Istri; uz nju gradići, nanizani poput niske bisera na plavoj podlozi mora plijenili bi moj pogled i divila bih se izgledu vila, ružama u vrtovima ili zvonicima crkava. Često bih u društvu svratila u plominski motel na večeru ili tek kavu, diveći se pogledu i ljepoti kvarnerskih otoka, a Brseč bi ostao zaobiđen i za mene netaknut.
Žao mi je da prvi pogled na taj gradić, smješten na suroj litici ponad mora, nisam bacila sa morske strane, pa zavidim galebima dok mirno kruže nad morskom površinom što ga vide kao svoga druga. A što bi drugo i mogli zamisliti već da je Brseč, tako bjel' i tako visoko, tek jedan od njih.
Iako mi nepoznat, Brseč nekako ne mogu zamisliti bez Eugena Kumičića, koji je svojim djelima obilježio moju ranu mladost kao što je svojim rođenjem obilježio i ovaj gradić. Sjećam se da sam davno, čitajući Jelkin bosiljak zamišljala nedirnutu morsku uvalu kao i bisernu put mlade kupačice. Sve je to bilo daleko od moje stvarnosti no sjećanja kao i zamišljene mirise još ćutim.
Već prvi pogled koji obuhvaća gotovo cijeli gradić, otkriva posebnu strukturu grada koji se nije imao gdje svijati, osim uvis. Smješten, kao što je napisano, na gotovo 160 metara visokoj litici iznad mora postojao je još u prapovijesno vrijeme, a specifičan prsten liburnijske gradine moguće je i sada razaznati. Gradina je kasnije korištena kao podloga srednjovjekovnih pa i novovjekovnih kula i zidina. Na vrhu je litice smještena župna crkva sv. Jurja čiji masivni zvonik dominira krajolikom. Kuće su pak građene u svojevrsnom akropolskom prstenu, te se čini da su smještene na obodu kakvog ogromnog šešira.
Brseč je lako obići, dovoljno je samo kružiti uličicama, a specifičnu notu daje i razigranost ulaza u kuće. Nema tu okućnica ni vrtova, tek uski prolazi i volte uz kuće. Do ulaza u jednu kuću, niti par metara dalje, ulaz je u drugu i tako biva dok silazimo ili se penjemo. Malo gore, malo dolje i sve ukrug! Kuće su sve do jedne uređene, nigdje zamijećene ruševine, a na mnogim su baroknim portalima natpisi s datumima izgradnje. Sve nekako odiše finoćom i zašto ne, bogatstvom? Ne ovim današnjim, automobilom se ne može kretati gradom, a ono malo Brsečana parkira izvan grada, tako da eventualno bogatstvo ne može biti prezentirano automobilom, bazenima (iako smo vidjeli jedan na samom rubu gradića) ili kakvim zlatnim bravama. Sve je u stilu i jednostavnoj ljepoti. I dok se miris bosiljka izgubio uskoro smo bili obavijeni mirisom druge mediteranske biljke ili grma.
Posvuda, dokle god seže pogled, zasađen je ružmarin kojem pogoduje mediteranska klima, a da zrak bude bistar i mirisan pobrinuli su se vjetrovi s Učke, bližeg Sisola, kao i oni s mora.
Osjećaj je predivan, kao da sam kakva gospođa na ladanju. Zamislim na glavi šešir, podignem damski suncobran, pridržim suknju da mi ne smeta pri silasku i krenem u društvu prema Jeniju Sisolskom ili – Eugeniju Kumičiću.
U rodnoj mu je kući smještena galerija,
ali ono što plijeni pogled su gravure likova iz njegovih Začuđenih svatova na vratima galerije.
Kao da je oživjelo neko drugo doba, a da bi bilo što uvjerljivije zaslužan je i posvemašnji mir, sunčeva svjetlost na bijelim fasadama i miris ružmarina koji se miješa s mirisom mora.
U daljnjem ćemo obilasku susresti jednog od stalnih stanovnika Brseča koji će nam ispričati pričicu-dvije o moreplovcima Brsečanima,
o umjetniku De Carini i novim stanovnicima gradića od kojih neki, iako povremeno i više ljeti, dolaze iz inozemstva. I svi ti priznati liječnici ili stručnjaci na drugim poljima ovdje su samo – Brsečani (eh, zanima me kako to samo izgovaraju?) koji uživaju u posebnoj klimi kao i ljepoti okoline i gradića.
Iako je u svojoj povijesti Brseč bio pod utjecajem Italije i Austrougarske te se u školi učio i talijanski i njemački, svoj će jezik stanovnici njegovati kroz sve vrijeme postojanja pa čak i onda kada su ga Talijani zabranili. I ne samo da su jezik željeli iskorijeniti već su i ime gradića promijenili iz austrijskog Berseča u talijanski Versura, što bi značilo kelj ili broskvu te su im se susjedi rugali nazivajući ih broskvarima. Kasnije su ipak ime promijenili u Bersecio, a još nešto kasnije, Brseč je vratio ime svome gradu.
Gradić smo obišli sa svih strana dok nam se nije zavrtjelo u glavi, a napuštajući ga prisjećamo se svih njegovih mijena. Gledajući ga tako lijepog ne možemo ne prisjetiti se i njegovih dana važnosti i sjaja koje je stekao kad je obližnji i važniji Plomin pao pod mletačku vlast (1420.) ali i teškog stradavanja u Uskočkom ratu (1615-17).
Drveće uz cestu zaklanja nam pogled prema brsečkoj litici i ne možemo vidjeti još jedan znak ili znamen ovoga gradića što je s mora vjerojatno vidljiv, a to je veliki željezni križ kojeg je prema priči dala podignuti neka grofica. Naime, nalazeći se među turistima koji su se vraćali parobrodom „Tatra“ iz Lošinja prema Brseču slušala je kako kapetan Miko prepričava putnicima nesretnu sudbinu prelijepe Kumičićeve Jelke. Znao je izgleda dobro pričati jer ih je posvema uvukao u davne događaje, a kad im je pokazao rukom na liticu pod Brsečom s koje se Jelka bacila u svoj plavi grob, svi su ostali zatečeni, u šutnji. Priča se naročito takla spomenute grofice koja je nakon samo tri mjeseca dala postaviti željezni križ u spomen na Jelku, a mnogi su se kasnije zaklinjali da su u predvečerje viđali stanovnika pećina, stenjskog kosa kako pjevajući leti nad križem, pozdravljajući tako Jelku.
Uskoro smo na cesti prema Plominu i dok nam pogled s lijeve strane obuhvaća bijelu brazdu trajekta koji plovi prema creskim Porozinama s desne se strane uzdiže visoki (803 m) Sisol (po kojem je Kumičić i osmislio pseudonim) preko kojeg se Učka doslovno ruši u more. Tu negdje prestaje i posebna ljepota surosti krajolika jer zamalo nas već okružuje tipična mekoća istarskih brežuljaka kao i mekoća nazivlja njenih gradića.
Umag, 30. svibnja 2012.
Pomoćna literatura: Viktor Car Emin: „ Kako je Matica hrvatska osvojila Istru“, Zbornik Bujština'2008. nakladnika MH Ogranak Umag
:(Još nema komentara