Ja u tvojim očima prijatelju, vidim svoj odraz, nema u mene tuge ni ponosa, nema toga u ovoj ljubavi.. Ljubiš me u neke dane, učini mi se da nisi moj, da nisi tu, ali da te opravdam, uvjeravam se da je do mene, jer te volim dovoljno, previše čak... Prijatelju dragi, samo tebe trebam uza se.. Ostavljam sve iza sebe i idem tamo gdje me vodiš. Ne bojim se i ne žalim ništa što je ostalo zamnom, napustit ću sve, ovaj čas, bez straha, zbog tebe, jer sam ja kad sve zbrojim - ipak na dobitku.
Jednom davno, točnije 14.veljače 1989. stajala sam, u snijegu do koljena, na stanici kod Tehničkog muzeja, čekala sam tramvaj za remizu, promrzla, umorna , masne duge kose skupljene u rep, u onom starom crnom kaputu do poda. Upravo sam bila dala zadnji ispit s druge godine, koji mi je bio uvjet za prijelaz u slijedeći semestar. Čvrsto sam stezala knjige iz opće psihologije i index sa friškom četvorkom, u rukama, kad odjednom, iz mase ljudi izroni on, duge kose sa „fudbalerkom“, sav u jeansu, (ludost po toj zimi, pomislim), raskopčane košulje, da mu se dlake na prsima vide, a inje se od zime uhvatilo na njima…, hodao je kao kauboj koji je upravo sišao s konja… sjajio je čudesnom bijelom svjetlosti i nekom izmaglicom oko sebe.. Nitko više nije bio tamo, osim nas, samo on i ja u nekom pobrkanom prostoru-vremenu…
Pomislim tada mozgom…:"Koji seljak, mili Bože!!?"-, a odmah zatim- znala sam, osjetila sam cijelim srcem jasno, "Ovo je čovjek mog života". Ma naravno da sam znala, ne mogu objasniti, no potpuno mirna, ja sam u taj čas znala da je on taj, da je to-to.
Prošao je pored mene, a srce mi je skoro puklo od tuge, jer nikada ga neću vidjeti više…( to sam ja mislila), nisam mogla niti pogledati diskretno, okrenula sam se za njim, učinivši gotovo puni krug, pa spustim glavu i gledam u pod, a on...... vratio se, uhvatio me čvrsto za nadlakticu, pogledao tako da su mi se noge odsjekle, rekao je mirnim, nježnim glasom, kao da je to najnormalnije na svijetu:
"Ti ideš sa mnom".
Odgovorila sam, kao da to govori netko drugi, a ne ja :-"Idem, a gdje idemo?".
„Kod urara“ -mirno će on i nastavi: - " puknuo mi je remen na satu, a kada nemam sat na ruci, nemam nikako sreće.“
Kad mu je urar promijenio remen, nastavili smo hodati pješice do remize… polako smo hodali i stigli do tamo po ciči zimi, ne smrznuvši se, jer od samih riječi je bilo toplo, grijale su nas kao vatra….
Taj put od Tehničkog muzeja do remize trajao je jedan tren, ali i cijelu vječnost, u tom se putu skupio cijeli prošli i budući život… Bilo mi je hladno, hodala sam u tankim kožnim čizmicama po ledenom asfaltu, sjećam se da je rekao: "Samo zamisli da hodamo po pješčanoj plaži…i bla bla bla..". i odjednom stane pred gomilom ugljena. "Dođavola! Tko mi je istresao 2 t ugljena na pješčanu plažu!!???"
Smijala sam se kao luda…
Na rastanku me pitao: „Mogu li te poljubiti?“
- „Što čekaš?“ -odgovori opet ona osoba koja je uopće pristala poći s njime, kao da opet to nisam bila ja.
Od toga dana, idemo, samo idemo, ponekad brže, ponekad sporije, nekad zastanemo, ali evo bit će godišnjica, preko dvadesete, znam, možda nećemo nigdje otići da je obilježimo, možda neću ispeći tvoje omiljene palačinke , tortu, ili nam složiti sladoled, možda neću ništa skuhati, niti ispeći, možda nećemo ništa jedno drugom kupiti, niti reći, ali jedan pogled (onaj - "ti znaš pogled") bit će dovoljan, da se sjetimo onog dana, kad nitko nije slavio Valentinovo, kad smo u masi ljudi na stanici bili sami, ti i ja.
I danas se mučim sjetiti se datuma našeg vjenčanja, ali taj datum, taj dan, kad smo pješke došli do remize, jer smo htjeli da taj tren traje i traje...pamtim dobro, a i piše u indexu pored one četvorke.
:(Još nema komentara