Dvigrad u simbolici dvojnosti

U rano zimsko popodne kad je magla odjednom zakrilila sunčev sjaj, a nad tlo nalegao neki čudan sumrak, visoko iznad usnule smeđe zemlje i sparušena grmlja obijesno se zaigrala dva boga, Thanatos i Eros. Tamni i svijetli bog. Bog smrti i bog života. Ono što je isprva bilo igrom ubrzo se premetnulo u zbiljski sukob, ukrstio se zlatni vršak Erosove strijele s čelikom Thanatosova mača, u borbi se otkrhnula dva komadića oružja i otpočela pad prema tlu. Tad je maglu opet probilo sunce, a oni se komadi metala pretvorili u sivu golubicu i leptira. Nebeskim svodom letjele i druge ptice pa golubicu ugrabio jastreb i samo je sivo perce nastavilo put. I leptir i perce lagano sletjeli……

…. na dvigradsku kulu gdje su se zagrljeni smjestili Stephania (Korona) i Viktor, dvoje prokazanih ljubavnika, dvoje grješnika, dvoje mučenika. Iznad njih, na krunište kule, sumrak je prislonio svoje čelo dok su se ispod njih bjelasale ruševine grada.

„ Ovdje je dobro i sigurno, sami smo i nitko nam više ne može nauditi“, šapće Viktor svojoj dragoj.

„ Doista, više nitko. No, ionako je sve već učinjeno; naudili nam, razdvojili nas, mučili, ubili. Tā znaš i sam da ovo nismo stvarni mi, znaš i sam da smo tek sjene. A opet, osjećam stvarnu bol tijela, ovdje gdje mi tijelo rastrgaše i razdvojiše napola. Nikada mi neće postati jasnom ljudska zloća… zar samo zato jer smo se voljeli?“

„Nismo smjeli počiniti ono što jesmo. Oboje smo grješnici, a grijehe treba platiti. Kao rimski vojnik morao sam se pokoravati rimskom caru i štovati naše bogove, al' eto, ostavih ih i povjerovah u novoga Boga Stvoritelja. Počeh skrivati svoje kršćanstvo. Tko bi mi oprostio izdaju? A ti? Bila si žena drugoga, ostavila ga, tješeći mene prevarila si njega. Oboje smo grješnici, kažem ti. Zaslužili smo kaznu“.

„ Zar nije bilo dovoljno da su nas podvrgli najtežim mukama, ubili i bacili među nezbrinute, grješnike i izdajice, bez imena i znaka? Onda se neka dobra duša smilovala i donijela nas ovdje da budemo relikvijama baš ovome puku, kako bi patnja dvoje nesretnika drugima donijela mir i sreću. Ali ne Viktore, nije bilo dovoljno, na kraju su nas ukrali. Niti ovdje nam nisu dali mira. Sjećaš li se kako smo bili sretni što smo zajedno u smrti, jedno do drugoga, u tami i miru dvigradske bazilike?“

„Ja sam vojnik, ratnik Stephanijo pa znam da ratnicima pripada plijen. Zbog njega se i bore. Čast i slava pobjednika pripada samo odabranima, a mi, obični vojnici, imamo plijen, dobro, nemoj odmahivati rukom, dijelove plijena. Gladni, žedni, ranjeni i umorni od bitaka, prevareni neispunjenim obećanjima ubijamo one koji nam se nađu ispred mača, želeći im goru sudbinu nego li je naša, palimo im kuće i sijeno… a ako uspijemo i otmemo štogod. Utvrda i grad koji se brane moraju nestati kao da ih nikad nije bilo. Tako nam govore i tako mi mislimo. A najgora je osveta kad im spalimo crkve, odvojimo od Boga i svetaca zaštitnika…...“

Ostaci dvigradske bazilike Sv. Sofije

„ Ružno govoriš Viktore jer i sam znaš da se ratovi okreću protiv onih koji su ih poveli. Nitko na kraju nije sretan. Ruševine ispod nas trebale su biti kuće, u tim se kućama trebao mijesiti mirisan kruh, trebao se čuti smijeh djece i sretnih ljudi, a slušaj sad…. muk, čak se niti ptice ne čuju. Kad su nas donijeli u ovaj grad, kao da sam i sama postala njegovim dijelom. Slušala sam u tami priče koje su stariji prepričavali malenima. Bila sam iznenađena da su nekad u ovoj dolini, Draga je zovu, bila čak dva grada. Svaki na jednom brežuljku. Onoga na južnoj strani da su nazivali Castel Parentin, a ovoga dolje, Monte Castello. I još davno prije njih pa i nas, da su na tim mjestima stajale gradine u kojima se čuo ilirski govor Histra, potom latinski Rimljana, istro-romanski bizantskih i franačkih Romana, mletački, a dugo poslije i slavenski….  A kada je Carstvo ojačalo i ljudi postali pohlepnijima, galije su dolazile u morski procijep na samu granicu porečkog i puljskog agera. Ne vidjeh ga ali čula sam da je taj kanal dobio ime baš po toj riječi: limes ili granica pa ga i prozvaše Limskim. I još kažu da je tamo najplavije more i šume najzelenije. Sve to da je privuklo ljude koji su se počeli zaustavljati, graditi nastambe, živjeti. A onda opet da su bili kažnjeni od strane bogova koji su ih morili kugom i malarijom. Davno je to bilo….“

 Dvigrad

„Bio sam kraj tebe i slušao iste priče. Sanjario kao i ti. Ali opet ti govorim, vojnik sam Stephanijo i znam da takvo blagostanje i ljepota nisu mogli ostati netaknutim do kraja svijeta. Vrijedno i lijepo izaziva zavist i želju za pokoravanjem. Slušao sam i običan puk ali i svećenike u crkvi u kojoj smo bili, kako se nakon velikog pomora Bog opet smilovao i poslao vrijedne Benediktince koji su sagradili čak 4 samostana i počeli obrađivati zemlju i polja. Život se vraćao na opustjela polja i ulice gradova. Živjelo se, radilo i gradilo do sljedećih ratova kada je prvo stradao Parentin, a ono malo preživjelih preselilo u Monte Castello kojeg su u znak sjećanja prekrstili u Due castelli ili Docastelli. Domaći su ga nazivali svojim jezikom - Dvigrad ili Dva grada. Čuo sam da je to bio veliki grad sa skoro 200 kuća. Opasali su ga zidinama, podigli kule braniče, opkolili prstenima sa troja gradska vrata, a na vrhu, na živoj stijeni sagradili veliku baziliku i posvetili je svojoj zaštitnici sv. Sofiji. Štovali su svoju zaštitnicu koja je na svakom dlanu držala i čuvala po jedan grad: Parentin i Monte Castello. Slušao sam ih kako se jednako dive i kipu i prekrasnom zdanju oslikanom freskama.“

 Gradska vrata Dvigrada

„ Da, život se ponovno probudio, a mir i sreća potrajali. Kako je čudno živjeti na ovome svijetu; sreću smjenjuje zlo, no poslije tame opet nadođe svjetlo, kao da se bogovi poigravaju ljudima jer opet je došlo do opsada grada. Sada su navaljivali Genovežani i Mlečani. Genova ga je ranila 1354., a Mlečani razorili 1381., stanovništvo su poklali, a nas, dragi…. nas su oskvrnuli. Ukrali i odnijeli u sv. Lovreč Pazenatički. Ništa više nije bilo isto, izgubili smo mir i vječni san, izgubili smo Dvigrad i Dvigrad je izgubio nas. Ljudi k'o ljudi, opet se nagodili, ovaj put s Venecijom, potpisali nečuvenu listinu kojom će priznati vjernost Veneciji, a ova će ih braniti od drugih neprijatelja. I bilo im je opet dobro, zaboravili su na ratove i krvoprolića, paleži i ubijanja. Opet radili i opet živjeli. Čuo si da su u Lovreču pričali kako su se Dvegrajci digli na noge, plode se i množe i da ih je već preko 700. A onda uskoci i opet ratovi, ratovi, ratovi…. Sad se pale okolna sela jer dvigradske zidine odolijevaju. Ali ljudi su žilavi i uporni, a život je ciklus. Na paljevine su došli novi ljudi, kažu, Dalmatinci iz okolice Zadra i naselili stara i napuštena ognjišta okolnih sela te sagradili i nova. Evo, tako je nastao i Kanfanar. A kad nema ratova ima drugih zala, bolesti, malarije, kuge…“

Dvigradske ulice

„ Nije tu bilo zdravo živjeti ni prije, čula si koliko je puta dolazilo do velikih pomora stanovnika. Ili su se Bogu zamjerili, što li?“

„ Bogovi se uvijek svete, pamte i zbrajaju sve grijehe. Moji bogovi i tvoj Bog su isti. Što si sada ušutio?“

„ Nisam, samo mislim na pošten i siromašan svijet. Ne znam čime su se mogli zamjeriti? A ipak, ovaj je grad umro, ne od ratnih razaranja nego zato jer su ga ljudi napustili. To mi se čini gorom sudbinom. Bolesti su bile strašne, prvo su se obrušile na djecu i starce, potom na ostale. Tko je još mogao, pobjegao je. Ostavili otvorena vrata svojih kuća, ponijeli najnužnije i odselili dolje u Kanfanar i okolna sela. Prenijeli su čak i sv. Sofiju, svoju zaštitnicu. Ono malo što je preostalo u Dvigradu bilo je teško bolesno i siromašno te čekalo prvu smrt. Svoju ili svoga grada. I grad je ostavši sam, umro. Polovicom XVII st. više nije bilo nikoga tek pustoš zidova i praznih ognjišta. Bio je obilježen i nitko se tu nije htio zadržati, a onda se urušio prvi kamen, pa su hrpe postajale većima da bi na kraju i velebna bazilika postala ruševinom. Grad je netko prokleo, siguran sam.“

„ Mislim da nisi u pravu, da je tako ne bi još i sada ljudi iz Margana i Korenića prenašali svoje mrtve do groblja u Lakuću!? Kao njihovi pradjedovi. Čudesno je to.“

„ Pravo kažeš, pravo … Zaista ima nešto čudesno u tom običaju. Kao da nikada nisu niti otišli iz svoga grada, a ako i jesu, vraćaju mu se, pa makar na kraju svoga puta. Čini se da su te spone ljubavi i vjernosti svome gradu prenijeli i na svoje potomke. Za crkvicu na groblju pričaju da je bila posebno lijepa, sva oslikana rukom Šarenog Istranina. Nikada velebna kao bazilika već daleko skromnija i iako su kiše isprale freske na pročelju, eto je i danas.“

„Znaš, ima u toj dvigradskoj priči i drugih čudesa. Jesi li i ti razmišljao o magičnom dvigradskom broju dva!? Prvo su bile dvije gradine, pa dva grada, onda jedan grad sa dva grada u imenu, dva grada na dva dlana zaštitnice, mještani iz dva sela nose svoje mrtve na pokop pod Dvigradom, prenošenje dvigradskih vrijednosti opet u dva druga grada - Kanfanar i sv. Lovreč. Dvije golubice na trgu u Kanfanaru kao personifikacija ova dva grada…“, Korona će zamišljeno pa otrese sivo golubinje perce s Viktorova ramena.

Svjetlo zimskog dana konačno ustuknu pred prvim mrakom. I opet svjetlo zamijeni tama, a Eros uzmaknu pred Thanatosom. Tad ovaj par ustade sa svojih kamenih stolica oslanjajući se teško jedno o drugo, otresu nepostojeću prašinu, spuste se niz ruševne stepenice i prođoše…

… kraj mene. Ostatke hrane u plastičnoj vrećici i plastičnu bocu ubace u kontejner postavljen pod dvigradskim zidinama. Uđu u automobil riječkih registracija i odu. Thanatos ili Eros? Koji je od njih dvojice sada na redu?

Umag, siječanj 2013.

Pojašnjenja:

1. Samostani Benediktinaca: sv. Petronile iz X. st, sv. Šista, sv. Jakova i sv. Petra
2. Viktor i Stephania, dvigradske relikvije/moći
3. Tzv. uskočki rat ili mletačko-austrijski rat, 1615.
4. Grobljanska crkvica sv. Marije od Lakuća (Lokvića) smještena ispod dvigradskih zidina s pročeljem na kojem je freska Bogorodice zaštitnice. Unutrašnjost je oslikana (prema grafitskim zapisima) prije 1487.
5. Veliki pomor stanovništva Istre od kuge u VI. i VII. st.

Literatura:

1. „Posjet Dvigradu“, akademika Josipa Bratulića  (Istarska Danica 1993.)
2. „Dvigrad“ dr. Branka Fučića (Istarska Danica, 1988.)