Vinarija Kozlović, jedna od najpoznatijih u Hrvatskoj, odavno je prerasla obiteljske okvire. Pročitajte što nam je otkrio Franko, istinski zaljubljenik u vina i svoje vinograde.
Na brdu nasuprot istarskog mjestašca Momjana gradi se već godinama. Kamioni, miješalice, buldožderi. Odvozi se zemlja, a dovoze cigle i građevinski materijal. Niže dolje, s ceste koja ide između vinograda uz potok Argilu, nije lako pogoditi o čemu se radi. Dugačko betonsko zdanje s malim prozorima, na koje se postepeno nasipava zemlja i sadi trava, kako bi postao dijelom krajolika, potpuno neprepoznatljivo. Tablica sa strelicom na jednoj od istarskih cesta vina kazuje da se radi o vinariji Kozlović, jednoj od najpoznatijih u Hrvatskoj.
I dok se između redova vinograda s grozdovima zlatnožutog muškata, koji upija posljednje ljetne zrake, uspinjemo prema kući i novom podrumu, odmah postaje jasno da je Vinarija Kozlović davno prerasla obiteljske okvire. Dočekuje nas četrdesetogodišnji Franko i vodi u stari podrum, koji je u međuvremenu postao nekom vrstom show-rooma.
Rastete nevjerojatnom brzinom. Osim novih prostora, pretpostavljam da je porasla i proizvodnja, zar ne?
Prošle godine proizveli smo oko 100.000 boca različitih malvazija, 20.000 muškata i oko 10.000 terana i ostalih vrsta.
Trebalo je hrabrosti za ulazak u tako velike investicije poput gradnje novog podruma...
Učinili smo to neposredno prije krize. Da smo pričekali još koji mjesec, vjerojatno bi odustali. Naravno, takva investicija nije mala stvar i predstavlja ogroman izazov. Ali, da smo tijekom svih ovih godina mislili samo na isplativost, tada bi ostali u obiteljskom kontekstu s 3 do 4 hektara vinograda, gdje svi rade sve, gdje i djeca i starci imaju svoje obaveze.
Na samim počecima, vaš otac je odmahivao glavom?
Da, ha, ha. Ali u međuvremenu je već nekoliko puta promijenio mišljenje. Na početku je bio jako skeptičan i svakodnevno pitao što nam sve to treba. Nakon toga je slijedilo razdoblje oduševljenja, ali ova nova investicija ga je ponovo zabrinula i preplašila.
Pretpostavljam da se promijenila i organizacija rada?
Svakako! Javila se potreba za osobom koja se isključivo bavi knjigovodstvom, jednom koja samo nadgleda vinograde, a kad budemo imali i pravi show-room, morat ćemo imati nekoga da prima goste. Danas imamo desetak stalno zaposlenih, a tijekom berbe, koja u prosjeku traje oko 2 tjedna, treba nam još toliko ruku.
Osim podruma, povećali ste i broj vinograda?
Da, ove godine imamo 7 hektara više. Neke terene kupujemo, neke uzimamo u najam, ovisi o vlasništvu i lokaciji.
Kako je sve počelo?
Počelo je negdje '93, ali tek od '96 naša vina idu na tržište s etiketom Kozlović. I već '97 naša je malvazija proglašena hrvatskim vinom godine. Na početku sam vjerovao prvenstveno u muškat, koji ima najdužu tradiciju na momjanskom području i koji je već imao određenu međunarodnu reputaciju. Ali kad sam prvi put krenuo sa svojim muškatom, koji se meni činio najboljim koji sam dotad pio na ovom području, u Italiju na neko natjecanje, gadno sam se razočarao. Jedan od poznatih kritičara i članova žirija samo je lagano klimnuo glavom i rekao "dobro, ali grubo". Ha, ha, to je bilo dovoljno da se zainatim! Počeo sam probavati razna druga vina i muškate, kako bi naučio što to nije "grubo". Eto, čudna je ta priča s muškatom koji je trebao od početka biti naš glavni konj za trku, međutim put do njegovog priznanja pokazao se puno kompliciranijim. U svakom slučaju, isplatilo se! Upravo ovih dana naš je poluslatki muškat dobio zlatnu medalju na nekom natjecanju u Švicarskoj.
A što je s malvazijom i crnim vinima?
Malvazija se pokazala nekom vrstom Pepeljuge. Nitko na nju, pa ni mi, nije ozbiljno računao, a pokazalo se da publika upravo nju najviše cijeni... i pije! Što se tiče crnih vina, pa i ona imaju svoju posebnu priču. Tu trebam naglasiti da u ovom dijelu Istre, znači na gornjoj Bujštini, nikada nije bilo puno crnih vina. Nekadašnji PIK Umag koji je imao najveći dio vinograda je na ovom području uzgajao muškat i malvaziju, dok je za crne sorte, većinom merlot, bio rezerviran dio bliži moru, uz Umag, Novigrad i Savudriju.
Znači li to da ste definitivno odustali od njegove proizvodnje?
Ne, ma kakvi! Mene upravo takvi izazovi tjeraju da ustrajem. Prije dvije godine smo zasadili vinograd od 3 hektara, 2 s merlotom i 1 sa cabernet souvignonom, na sjajnoj lokaciji. Radi se o južnoj strani brdašca Santa Lucia, gdje inače imamo vinograde s malvazijom. To je bila neka vrsta oklade sa samim sobom, jer ako na tom mjestu ne uspijem dobiti dobro vino, tek tada ću ozbiljnije razmisliti o odustajanju.
Upravo ste ušli i u novi projekt s nekoliko kolega vinara i jednim velikim imenom u svjetskoj distribuciji vina?
Ma.De.Ba.Ko. zove se malvazija koju smo napravili sudjelujući s po jednom trećinom Matošević, Degrassi i ja. A, iza ovog Ba. u imenu stoji Joe Bastianich, sin poznatije Lidije, koji će biti naš glavni promotor i koji je već na neki način postao brandom. Znam da će vino ići na tržišta u SAD-u, Singapura, Australije. Inače, to vino je na ovogodišnjoj Vinistri izabrano za najbolju malvaziju.
Proizvodnja vina je u posljednjem desetljeću napravila veliki korak naprijed. U svim dijelovima Hrvatske ima sve više i više mladih ljudi koji prave odlična vina. Slažete li se s time?
Svakako. Mitovi o domaćem vinu kao jedinom pravom trebaju nestati. Moderni proizvođači vina moraju imati osnovno obrazovanje o tom poslu i moraju voljeti to što rade. Čini mi se da se često događa da upravo novi ljudi, u smislu koji ne proizlaze iz obitelji koja se već bavila tim poslom, dolaze do najboljih rezultata. Vjerojatno nisu opterećeni tradicijom.
:(Još nema komentara