Govor mržnje, društvene mreže
Danas mi je jedan od onih totalno bezveze dana, kad mi je sve crno i ništa mi nema smisla.
Ništa posebno nije se dogodilo, zapravo, uopće se ništa nije dogodilo (konkretno). Već dulje vrijeme, zapravo, pokusavam razmišljati pozitivno. Uspijevalo mi je. Međutim, ovih par dana...Uh! Ludilo u glavi. Pripisujem to PMS-u i MS-u...ali ne bih rekla da je samo to. Pet dana nisam izasla iz kuće. Zatvorila sam se unutar četiri zida i živim u virtualnom svijetu.
Taj svijet me privukao, povukao, ali i i razapeo.
Na jednoj strani sam pronašla pravu "ekipu". To su oni sto jedni druge nanjuše, vjerujte mi...istomišljenici...oni su moja sigurna zona. Nema tu zavisti. Oni su radišni mravi, zadovoljni rezultatima i onim sto rade. Prihvaćaju, pomažu, razlažu...Voljela bih da su mi oni tu negdje blizu, po mogućnosti u kvartu...i da imamo neki svoj literarni kutak u kojem se opuštamo - pijuckamo kavu, razmjenjujemo ideje...pišemo, stvaramo, razvijamo se...
Možda je vrijeme. Ne znam. Mislim da je atmosfera oko mene, vibracija... sve ono što usput pokupim... Ne doma, to ne.. doma se osjećam sigurno. Zato sam se i pospremila u pidžamicu unutar naša četiri zida. Tu se osjećam sigurno i zaštićeno. Muž, dijete i ja. Oni su moj svijet. I ja njihov. Ma znam što je... nije prvi put... nesposobnost da prihvatim svijet kakav je. To mi se često događa.
Na drugoj strani su oni koji me strvarnooo uvlače u crnilo.
Ne namjerno, jer nemaju oni pojma tko sam ja... Niti pišu meni, niti se meni obraćaju...Ondje sve nesto hejterski...danas čitam u jednoj grupi na fejsbuku kako je Ella Dvornik postavljajući pitanje napisala: "kako bih..." umjesto "kako biste". Dobro, to je zaista jezični fail, ali brate mili, pa kud ste navalili na curu?! Možda cura nije nadarena za jezik, iako, bacila sam oko jedan dan na njen blog. Zapravo, hrvatski dio sam preskočila. Čitala sam malo engleske postove, jer su me interesirali dvojezični blogovi. Ne cini mi se uopće loše. Svidjelo mi se!
Inače, cura je imala muda za otići van. I snašla se. Neka normalna reakcija po meni bi bila ta da joj se netko javio u inbox i rekao: čuj, Ellice, bez ljutnje, ali to ti se ne piše tako. Obrati pozornost ubuduće...bla, bla..
Englezi neće skužiti ove hejterske poruke, jer ne razumiju hrvatski (hvala Bogu!), a da sam na mjestu Elle Dvornik isključila bi svoje hrvatske "obožavatelje" koji pljuju po meni i pisala bi isključivo na engleskom. Niti ona u Hrvatskoj živi, niti radi, niti o njoj ovisi. E, pa onda...ne treba joj niti fina hrvatska publika. Pazite, to su njeni ljudi. Ne živi u domicilnoj zemlji, naravno da je ponekad opere nostalgija...i onda umjesto da osjeti da smo joj svi mi "dom", ona prima vibracije i poruku kako je totalno nevažna i bez veze.
Poznaje li itko od njih koji tako ružno govore Ellu Dvornik osobno?! Što znaju o njenom privatnom životu, van dometa onog što je za javnost?! Tko su oni, ma tko smo svi mi...da upiremo javno u nekog prstom?! Svi smo ni, ponekad, Marija Magdalena. Grešnica kojoj je Isus oprostio grijehe. Isus oprašta, ali bogme mi ne opraštamo. Mi sudimo, blatimo, razapinjemo...Mi smo Bogovi i mjerilo svih vrijednosti.
E pa...draga Ella, fino ti živi gdje živiš i ostani gdje jesi...ako ovo pročitaš, to ti ja poručujem...
Kad to sve čujem i vidim, momentalno bi nas spakirala (mislim na svoju obitelj) i hajdemo što dalje...Mene je SRAM!!!!
Nije to vise ni ogorčenost, ni frustracija oko stanja u državi...to je...Ne znam što je to. Iskreno. Pojma nemam!!! Znam samo da sam vrlo razočarana i ne mogu se načuditi.
Ima jos statusa...čitam...sve se prasi oko komentara na temu Big Brother. Tu lakrdiju bih zabranila...mislim si jucer, ajmeeee, na sto se troši sva ta silna lova...
U drugom postu majka preklinje da se sakupi novac, da dijete ode na transplataciju i preživi...
Kad bi televizijska kuća dala 2 posto od onog sto je uložila u "Big Brother" već bi bili od stvarno velike pomoći. Neeeeeee!!!! Nemojmo razglabati o bolesnom djetetu, koje lezi priključeno na aparatime. Svi se okrenimo "Big brotheru".
Jučer gledam slike tog dječaka. U mislima mi je prošlo kako ima predivnu kovrčavu kosicu poput moje curke. Pravilne crte lica. Pravi mali anđeo. Na početku svog malog zivota. Rasplakala sam se kao kisna godina. Inače, zaista nisam tip osobe koja lako zaplače.
Tu ću sad stati.Nemam više snage. Htjela bih se malo opustiti...sklupčati u neki kutak i pogeldati neki film ili pročitati dobru knjigu... dok ne smognem snage za dalje...
Do idućeg čitanja,
Rahela Vukušić Druško
:(Još nema komentara