Drage naše Cool prijateljice i čitateljice naše priče, lijepo vas pozdravljamo. Stigla je jesen, tmurna i kišna i po malo se povlačimo u svoje kuće, godi nam toplina doma. Pa se i mi vraćamo vama s nastavcima naše priče, da vas malo zagrijemo, odnosno zabavimo. Nadamo se, da ste se dobro odmorile i da će vam nastavak druženja s nama biti ugodan! Zato nastavljamo tamo gdje smo stale u proljeće.
Kako sam vam već pričala, volim dočekivati goste, a naročito gazdu i gazdaricu kad sami odu van. Uvijek sam onda nagrađena nečim finim a i njihovim povratkom.
No, nije to uvijek tako. Naime, jednom to nije bilo tako.
Jedne krasne nedjelje gazda je sam negdje otišao sa onim svojim limenim ljubimcem, bez mene i gazdarice. Bila sam tužna i po malo ljuta. Ali ipak sam ga čekala na ulazu kad sam osjećala da se treba vratiti.
Čekala, čekala i dočekala.
On dolazi, izlazi iz auta, otvara vrata od dvorišta i mene mazi. Sretna i razdragana trčkaram oko auta, dok ga on sprema u garažu.
Vrata su otvorena i malo provirim na pločnik, dok se on ne vrati da zajedno odemo u kuću gazdarici.
Kad imam šta vidjeti .....neka crna velika kuja ide prema meni i ljutito se kesi na mene, iako je vodi gazdarica na uzici.
Šta ćeš se ti kesiti na mene pred mojom kućom!
Odlazi iz moje ulice!
Uopće, otkud ti pravo da se tu motaš, a nisi iz našeg kvarta!
Sve sam joj to u dahu izustila a ona ni pet ni šest, nego onim svojim velikim očnjacima cap-carap mene za vrat!!!
Odjednom sam osjetila vručinu i bol na vratu i nešto toplo me oblilo.
Znala sam da sam ja kriva jer sam sama izašla na cestu i prigovarala pasjoj prolaznici, zato sam podvila rep i najkračim mogučim putem pobjegla u kuću u svoj krevetić.
Gazda je jedva svatio da se nešto dogodilo jer je bio zauzet autom, a gazdarica nije imala pojma, jer je bila u kući.
Tada je gazda nešto uzrujano pričao gazdarici a ona je odmah došla do krevetića i silom me izvukla van......i imala je šta vidjeti.....krv na sve strane a rupa zjapi na mom vratu.
Veliki bijeli očnjaci crne kuje napravili su ogromnu rupu u mom vratu i izderali mi kožu.
Boljelo je strašno, ali još me više boljelo to što je gazdarica počela plakati i panično pričati na onu vašu spravicu, telefon.
Odmah su mi zamotali bijelim ručnikom vrat i odnjeli me u auto. Ovaj put mi je bilo svejedno kud me vode. Nisam čak ni primjetila da nema gazdarice uz mene nego samo gazda i mladi gazda, koji me je nosio u naručju.
Dalje se više ničega ne sjećam. Sve se zacrnilo i ja sam usnula!
Probudila sam se doma u svom krevetiću, uz nježno milovanje moje gazdarice. Njen pogled i ruka na mom tijelu djelovali su kao najbolje sredstvo protiv bola. Osjećala sam samo njezinu ljubav, a sve ostalo je bilo nevažno.
Istina, nisam mogla pomaknuti vrat. Sve je stezalo i boljelo, ali tu sam, doma uz meni moje najdraže i što je najvažnije, ne ljute se na mene, nego naprotiv, časte me finim delicijama i stalno me maze.
Znači, nisam ja kriva što sam dobro nagrdila pridošlicu nego sam ispravno postupila, pa makar i uz ovako teške posljedice!
Oporavak je bio dug ali sladak. Bila sam ponosna na sebe i sretna zbog pojačane pažnje mojih gazda. Hranili su me prekrasnim poslasticama iz onih šuškavih papira i onih finih delicija koje mi gazdarica priprema u svojim posudama.
Čula sam kako prepričavaju da su sretni (izgleda da sam to ja bila sretna) što je brzo stigao moj veterinar i zaustavio krvarenje i sašio mi vrat.
Kažu spasio mi je život. Ma, šta to značilo, hvala mu!
Nije on ni tako loš, tek sam sada svatila, uvijek me malo pomazi i daje mi neke kekse (nisu Bog zna šta) a onda slijedi ono njegovo pipkanje i pikanje.
Sve to lakše otrpim jer mi više ne dira pandže.
Od nedavno gazde su nabavili onu spravicu za pandže i sad me oni muče i režu ih. Osjetim ja da mi je poslije puno lakše hodati, ali ipak nisam sretna kad mi to rade. Uvijek im dam do znanja da to ne volim. Pristajem na tu torturu jedino kad me podmite. Dozvoljavam da me mite onim finim mesnim štapičima iz šuškave vrečice. I to striktno pazim da svaka odrezana pandža bude nagrađena komadićem te poslastice. Ako slučajno gazdarica preskoči, nadam se nenamjerno, ja ju podsjetim na način da nedam da reže sljedeću. Onda ona popusti i dalje daje redom. Na kraju mi je žao što nema više pandži jer je bilo tako fino.
Život je i dalje zanimljiv i nepredvidiv! Putovanja, šetnje i kratki izleti. Prekrasno.
Skladno susjedstvo. Namjerno ne spominjem one kuje na uglu ulice, jer one su posebne, ljute na sve i svakoga, ali to je njihov problem.
Sjećate se, mačke ne podnosim, a da zapravo ne znam zašto, osim što sam im jako zavidna na njihovim vještinama penjanja.
Ali ima jedna mačka, ma nije to obična mačka, nego pasomačka, u susjedstvu, koja mi se jako sviđala i fascinirala me svojom pojavom i držanjem.
Naime, kad ja naiđem obično sve mačke bježe, tako i treba biti, ali Žućo (tako se zvao) nije se nikad ni pomaknuo.Stajao je ili sjedio na plotu i samo me promatrao. Naravno i ja bi uvijek stala i gledala ga. Imao je prekrasnu žutu dlaku i dug kitnjasti rep, skoro kao i ja.
Tako bi se gledali jedno vrijeme a onda se on počeo približavati s onu stranu plota, skroz do mene i počeo presti i micati repom.
Ja sam to svatila kao ponuda prijateljstva. Tako je i bilo. Mi smo bili prijatelji.
Svaki put kad bi išla na šetnju, voljela sam ići na tu stranu i pričekati kod plota da on stigne, pa da se malo gledamo. Jedino mi je smetalo kad su se gazdarica ili gazda žurili i nisu nam dozvolili da se gledamo.
Znala sam ga isto tako promatrati kako nepomičan spava na travi u svom vrtu. Bio je prekrasna žuta lopta u zelenoj travi!
Kako sam romantična a govorim o mačkama. Šta bi na to rekli moji pasji prijatelji.
Da se razumijemo to prijateljstvo je bilo samo preko plota. Nismo se mi nikad družili na ulici ili vrtu, ali i to je bilo lijepo, priznajem i malo neobično.
Ali jednog dana njega nije bilo.
Čekala sam kod plota i odbijala ići na šetnju dok njega ne vidim. Opet me gazdarica nije razumjela, samo je ponavljala „Nema Žuće“. Pa vidim i ja da ga nema, zato ga i čekam.
Ali on više nije dolazio.
A ja još i danas, iako je prošla već godina dana, za svaki slučaj navirim na njegov plot, možda ću ga ipak nekad ugledati. Dobro ponjušim, ali gotovo da više i ne osjetim njegov miris.
Izgleda da je otišao za stalno, ali gdje?
Zar se neće vratiti? Zar mu ja ne nedostajem? Puno pitanja a odgovora nemam ni danas.
Život je morao ići dalje. Utjehu sam nalazila u ljubavi svojih gazda i njihovim potomcima, a tu su se stalno motale i dvije djevojke, koje su me također mazile i poklanjale poslastice.
Bila sam i dalje ljuta na sve mačke ovog svijeta i nemilosrdno ih tjerala čim sam ih spazila. Ponekad se neka i drznula poderati mi njušku svojom oštrom pandžom, ako sam joj se previše približila.
Naučila sam, stoga, da treba tjerati samo one koje se boje i koje odmah, čim me ugledaju, daju se u trk, a ostaviti na miru one, koje neustrašivo ostaju na mjestu i još se nakostriješe.
Kako smo nekoliko puta u godini išli na more, uvijek sam tamo imala puno posla s mačkama. Nevjerojatno koliko ih tamo ima. Uglavnom sam ih tjerala i bila strah i trepet za njih.
Do jedne prilike, kad sam u našem susjedstvu ugledala neko šareno stvorenje koje nije bježalo, pa sam čak pomislila da i nije mačka, nego nešto drugo. To mi se stvorenje bacilo pred noge i mazilo se. Ipak je bila mačka ali opet nekako drugačija. Nije mi bio nešto jako drag taj susret ali opet bio je interesantan i jedva sam čekala da se opet sretnemo.
Ipak mi je Žućo jako nedostajao. Njega sam još jedino željela vidjeti. Ali i dalje ga nema.
Kad sam već krenula pričati o mačkama, našim zakletim neprijateljima a opet na neku ruku i ponekim prijateljima, morat ću si uzeti malo više vremena da vam ispričam priču i o našoj Miki, a usput i o susjedovom Mikiju. Ta priča još traje i ne nazire joj se kraj.
Ali o tome drugi put!
NASTAVLJA SE .....
P.S. Molimo drage čitatelje da oproste na gramatičkim i inim pogreškama, jer tekst još nije lektoriran. Hvala.
:(Još nema komentara