ISTINITA PRIČA JEDNOG PSA (osmi nastavak)

Dani su mi dalje prolazili u prekrasnom skladu s gazdama, susjednim psima i gostima koji su možda malo narušavali taj sklad.

A da, moram opet spomenuti i onu gospođu koja svakodnevno dolazi raditi s gazdama u prizemlje. No, i na nju sam se privikla, djelomično, ali ju moram imati stalno na oku, a naročito kad dolazi ili kad odlazi. Nikad se ne zna šta sprema, jer me se boji, a mi se psi isto bojimo takvih ljudi. Rado bi bila stalno s njom u tim prostorijama, ali mi još nije dozvoljeno. Kažem još, radim na tome da bude uskoro.

Biti vani na dvorištu, čekati poštara i promatrati prolaznike i pokoju zalutalu mačku, koja još nije naučila da sam ja ovdje glavna, najljepša je zanimacija koju sada imam. Na svoje štence niti se ne sjetim, osim kad vani vidim nekog malca, ali to opet brzo zaboravim.

Ima tu još nekih događaja koje još nisam spominjala a to je vožnja u tim nekim limenim kutijama, koje vi ljudi zovete auti.

Do sada sam bila utrpana u njih i vožena, ne svojom voljom ali bezpogovorno, na kratke staze i to do onih ljudi u bijelim kutama sa onim groznim stolom, na kojem mi se još nikada nije dogodilo nešto lijepo. Veterinaru.

Ali jednog su me dana utrpali u tu kutiju i to gazdarici pod noge (hvala Bogu bar sam bila blizu nje da me zaštiti) Tu je omah do nje bio i gazda. Istina nisam bila samo ubačena ko stara krpa, nego fino zamoljena da uđem na pripremljeno mekano mjesto pod gazdaričine noge.

Nisam se nimalo bunila, dapače, godilo mi je da ne ostajem sama kod kuće njih čekati, kako je to obično bivalo, kad su njih dvoje nekamo odlazili tim autom.

I sad je krenulo to moje dugo putovanje. Bila sam pomalo uplašena a najviše znatiželjna. Silno me zanimalo kud to sve prolazimo i kud ćemo doći. Nažalost iz tog svog mjesta ništa nisam vidjela, samo sam neprestalno morala slušati neki jaki i odvratni zvuk koji je dolazio negdje odozdo, a i vrućina je postajala sve nesnošljivija.

Stalno sam molila gazdaricu svojim molećivim pogledom da mi pomogne. Ona me samo samilosno gledala i stalno milovala. To me je tješilo i uljevalo nadu da ću izdržati.

Sve do onog trena dok mi nije postalo tako zlo da nisam mogla izdržati te je iz mene izletjelo sve ono fino što sam to jutro pojela. Gazde su se uznemirile, auto je stao a ja sam znala da sam napravila nešto što nije u redu. Odmah sam počela natrag pospremati ono što je izletjelo iz mene i lizati meku dekicu na kojoj sam ležala, da očistim taj nered. Ali na moje veliko iznenađenje gazdarica mi to nije dozvolila, već me izvela van na krasnu livadu.

Nakon kratkog vremana i par spasonosnih zalogaja čarobne trave meni je bilo dobro.

Mislim da vam do sada nisam pričala o toj čarobnoj travi koja nas pse spašava od raznih boljki koje nas snađu u životu. Ne znam tko mi je prvi puta pokazao, vjerojatno moja mama, ali ja se toga ne sjećam. Dobro znam kako ta trava izgleda i miriše i koristim je u raznim situacijama, pa čak i onda kad sam gladna i žedna lutala, da bi mi bilo bolje. Međutim, ako imam mekih problema, grčeva, bolova i muke ona je jedini spas. Tada obavezno molim svoje gazde da me puste van, makar to bila i noć. Teško ju je pronaći, ja se potrudim i u nekom zabačenom kutu vrta ili uz kakvu ogradu nađem koju vlat, pa i uvelu, suhu i prezrelu, tada ne biram. Ona uvijek pomogne. Ponekad, kad naiđem na finu mladu, vi je zovete pirika, pobrstim vrhove i preventivno.

A sad da se vratim na svoje prvo pravo putovanje.

Kad su gazde vidjele da je meni dobro, a ja sam to njima jasno pokazala svojim repićem, utrpali smo se u auto i on je krenuo. Pojačana pažnja moje gazdarice mi je godila. Čak sam je uspjela izmoliti da me nakratko primi u svoje krilo.

Jupi! To je bilo prekrasno! Sad sam tek vidjela kuda putujemo.

Brzo smo jurili pokraj divnih zelenih livada i još ljepših šuma. Bilo je tu i potoka i pokoja kuća i pas pokraj plota.

I onda smo skrenuli u jedno veliko zeleno dvorište gdje je bila mala bijela kućica. Odmah su me pustili da razgledavam.

Mom veselju nije bilo kraja!

Kad sam obišla dvorište i sve prostorije kuće shvatila sam da su oni tu bili puno puta, jer je njihovih mirisa bilo po svuda. I mladi gazde također i još puno njih.

Nakon par gutljaja fine hladne vode krenuli smo dalje.

Šta me je tek čekalo iza kuće nisam ni sanjala. Nepregledna livada puna voćaka i što je najvažnije raznih rupa punih primamljivog plijena.

Ne smijete zaboraviti, ja sam lovački pas!

Moj genijalni njuh mi je proradio i ništa na svijetu mi više nije bilo važnije od hvatanja plijena.Upotrijebila sam sav svoj dar i krenula u napad. Prvo sam omirisala sve rupe ubadajući njuškicu duboko u njih i kad sam locirala plijen počela sam mahnito kopati i proširivati rupu da mogu do njega. Osim silnog korijenja i grančica koje su me ometale u tomu radu i gazde su mi odvlačile pažnju neprestalnim svojim prisustvom i razgovorom, koji nisam htjela ni mogla razumijeti jer mi je bilo važnije domoći se plijena.

Bila sam već jako umorna a i vrućina me savladala pa sam gotovo odustala dok nisam primjetila da je iz jedne od proširenih rupa izašao moj plijen.

Bila sam iznenađena jer nije bježao već gotovo šetajući prošao uz nas. Nije mi bilo interesantno loviti ga kad ne bježi, a gazde mi nisu ni dale.

Kažu da je to bila mala krtica koja ne vidi na suncu pa zato nije bježala. Šta bilo da bilo lovina je bila. A ima tu pod zemljom još nekog plijena, osjetim to po mirisu. Bit će tu još puno posla za mene!

Tako je prošlo moje prvo duže putovanje autom u to divno mjesto.

Tokom ljeta često smo svraćali tamo i uvijek me ponovo veselio lov.

Putovanje sam i dalje loše podnosila ali često zaustavljanje auta i čarobna trava pomoglo je da bude podnošljivije.

Zime su mi malo dosadnija godišnja doba ali i to nekako brzo prođe u toploj i mekoj postelji uz stalno prisustvo mojih dragih gazda. I ponekog gosta, naravno.

Najviše me smetaju te dosadne kiše i silna voda po livadama i ulicama. Moje šape se svaki put kad izađem jako uprljaju i navlaže. Sjećate se, voda je nešto što najviše mrzim.

Ali ima i zimi nekih stvari koje mi se posebno sviđaju. To je SNIJEG! Obožavam kad me nakon lijepo prospavane noći moji gazde izvedu van a ono vani  predivna bjelina od netom napadala snijega. Tada mojoj sreći nema kraja.

Da znate koje je blažensvo protrčati po tom, još nedirnutom, bijelom pokrivaču!!

Prekrasno! Sve je tako meko i čisto da je milina. A i poruke mojih srodnika su jasno vidljive i mirisnije. Zato je posebni gušt ostavitu istu na svakom uglu i pod svakim drvetom.

U takvim jutrina moje veselje mogu prekinuti samo gazde koje me otjeraju nazad u kuću. Istina, već mi šape malo promrznu ali to je mala cijena za takvu radost koju pritom osjećam. Užitak je još veči kad istovremeno ta milina od bijelog snijega pada i iz neba. Tada mi pahuljice škakljicaju njuškicu i prekrivaju krzno i ujedno ga čiste da izgledam još ljepše i urednije. Nije da se sama hvalim, tako mi kažu gazde i drugi ljudi, a nije da ne vidim i koji zavidni pogled mojih tamnodlakih pasjih susjeda.

U tim zimskim danima osim prljave vodurine još mrzim i bljuzgu (tako to vi ljudi zovete). Voda ko voda, rekli bi neki ali nije tako.

Ovo je nešto puno gore. Peče za šape i ne mogu hodati ni par koračića po njoj.

Čujem da to vi ljudi posipate sol, iz meni nepoznatog razloga, po pločnicima koje onda moram izbjegavati da mi šape skroz ne stradaju.

Eto, sad sam vam opisala svoje zimske radosti i žalosti.

Sve u svemu kad nisi sam i kad imaš dom, kao ja, ni zima nije najgore doba, dapače i u njoj se može JAKO uživati.

Uživala sam i te kako u danima kad su moji gazde donjeli u naš dom, u sobu u kojoj je moj krevetić, prekrasno zeleno drvo. Odmah sam ga omirisala i zaključila da je došlo iz neke šume i da još miriše po onim životinjama čiji sam miris njušila u onim divnim šumama gdje su me vodili gazde. Bilo je to veliko iznenađenje za mene. Neko veselje i radost uvukla se u dom zajedno s tim drvetom. Svi su se okupljali oko njega i veselo nešto spremali. Bilo je tu raznog blještavog i šarenog materijala, kojeg su razvlačili okolo i na kraju sve to stavljali na drvo. Bila je puna kuća. Moji gazda i gazdarica, mladi gazde i njihove djevojke. Svi su veselo skakutali a i ja zajedno s njima.

Malo mi je drvo zaklanjalo put do mog krevetića pa sam se najprije malo uplašila, ali osjetila sam da nema mjesta strahu, kad je sve tako veselo.

Jako volim kada se nešto događa, a naročito kad je nešto novo za mene, pa sam jako znatiželjna i moram sve vidjeti i omirisati. Ponekad, primjećujem da smetam mojim dragim gazdama, ali kako odoljeti novostima. A novostima nikad kraja.

Kad su, kako oni kažu, okitili bor, to lijepo zeleno, mirisno drvce, slijedilo je novo iznenađenje. Pod njega su počeli nositi razne šarene, bijele, velike i male kutije i paketiće.

Veselo su se smijali, dok je neka dobra glazba punila ovaj topli dom prekrasnim ugođajem.

Opet sam bila radoznala i htjela prva vidjeti šta je u tim paketićema, jer sam već izdaleka osjetila neko blaženstvo mirisa od kojih mi nadolazi slina u ustima.  

Ali morala sam pričekati red. Tako mi je naređeno.

Najprije su birali kutije i paketiće gazda i gazdarica, pa su htjeli mladi ali više nisam mogla čekati i ja sam krenula njuškati od paketića do paketića. I ne bi vjerovali, u drugom kog sam ponjušila osjetila sam onaj divan miris koji se širi iz onih šuškavih papirića koji moji gazde donesu kad idu van a mene ostave da čekam. Sreća me je cijelu obuzela, uzela sam iz hrpe taj paketić, uz veliko odobravanje svih prisutnih i otišla u svoj krevetić da u miru otvorim tu slasticu i sa užitkom je smažem. Morala sam se požuriti jer je tih paketića bilo još puno i trebalo ih je sve pregledati, neke su već pregledavali moji ukućani i veselili se kao i ja. I stvarno, još sam našla prekrasnih delicija, samo su bile povezane nekim papirima i čvrstim trakicama, pa mi je trebalo puno vremena da ih odmotam. Ali, isplatilo se.

Nisam mogla ni sanjati da ću doživjeti tako nešto. Bilo je prekrasno. Toliko šarenog papira po kući, toliko veselja i cike, a ja u centru pažnje.

Za nas kućne ljubimce, kako nas zovete, što mi se jako sviđa, važno je da smo primjećeni i da nam vi ljudi iskazujete pažnju. Tada smo mi sretni i jako se pravimo važni i sve bi učinili da što duže privučemo vašu pažnju. Tada smo spremni izvoditi razne trikove, maziti se i ponavljati one radnje koje se vama najviše sviđaju. Ako se vi bavite nečim drugim i ne primjećujete nas, mi smo u stanju loviti svoj vlastiti rep ili muhu u letu, samo da vas odvučemo od objekta važe pažnje i usmjerimo na nas. To su male tajne, koje gotovo uvijek upale. Svi ih primjenjujemo, a posebno mi mali, kako vi kažete, umilni psi.

Ali, kao i uvijek kad je nešto jako lijepo mora s tim zajedno se pojaviti i ono ružno (sjećate se putovanje i ona gorka stvar i sl.). I tako su mladi gazde i gazdarice otišli a mi ostali sami i kad sam već mislila da ćemo fino spavati vani su počeli strašni pucnjevi parati ovu divnu tišinu i sreću koja je do sada vladala ovim domom.

Mi vam psi puno, puno bolje čujemo od vas i ti pucnjevi su za nas zagušljujuća buka koja nam para uši do boli. Večina nas to jedva može izdržati i svakako reagiramo na to. Ja sam najprije počela lajati, mislila sam da ću te ljude koji to rade potjerati. Ali su me gazde umirivali i nisam smjela, a moram priznati i jako sam se bojala. Dok mi se tijelo nekontrolirano treslo moja me gazdarica bodrila i smirivala onim svojim divnim umirujućim glasom i stalno me mazila. Osjećala sam se sigurnijom ali ipak ne toliko da bi se potpuno umirila.

Nažalost, to je trajalo dosta dugo, dok se ti loši ljudi nisu umorili i otišli spavati, pa smo onda ja i moji gazde mogli isto na počinak. Drugi dan je bilo puno bolje, još koji pucanj, koji sam lavežom otjerala i bio je dalje mir.

Još se jednom, za nekoliko dana, ponovila ista situacija, malo sam ju lakše podnjela, jer sam već imala iskustva.

Tih je dana, dok je to drvce bilo u sobi, kod nas bilo jako burno. Dolazili su razni ljudi  i djeca, koja baš uvijek nisu dobro došla, po meni, ali sam ih otrpila uz pomoć svoje drage gazdarice. Tu je bilo i raznih jela koje sam uspjela izmoliti sa njihova stola, što mi inače nije baš uspijevalo. Sve je nekako bilo drugačije, veselije i svećanije. I ja sam imala neku mašnu oko ogrlice i takva sam išla u šetnju.

Onda su gazde iznjele drvce iz sobe i sveje  nekako opet bilo mirno i sretno kao i prije.

Zima je pomalo odlazila i veselila sam se toplijim danima.

NASTAVLJA SE ....

P.S. Molimo drage čitatelje da oproste na gramatičkim i inim pogreškama jer tekst nije lektoriran.