ISTINITA PRIČA JEDNOG PSA (šesti nastavak)

Moje porađanje se nastavlja...

Nisam dovoljno dobro ni očistila to malo stvorenje, ni pravo ga pogledala, kad ponovo ona ista bol i napetost i evo mi i drugog štenca. Ponovo briga oko njega, lizanje i dotjerivanje i jednog i drugog i opet zaboravim na bol. Preplavili su me divni majčinski osjećaji i ponos koji sam cijelo vrijeme dijelila sa svojom divnom gazdaricom. Njeni su mi pogled i nježna ruka bili najbolja podrška u tim najtežim i ujedno najljepšim trenucima u mom životu.

Dakle, pod budnim okom moje „babice“,tako bi ju vi ljudi nazvali, moje koćenje se nastavilo dalje.

Nakon nekog vremena i treći je štenac došao na svijet. Opet isti postupak, lizanja, čišćenja od sluzi i milovanje malenoga i onih dvoje prvih. Sati su prolazili i maleni su počeli puzati prema mojim cikama, a ja sam im pomagala koliko sam mogla od silnih bolova koji su nadolazili.

U želji da se nahrane, gurali su se, mokri i slijepi ( i naši mladunci, baš kao i vaši, čim se rode ne vide i imaju zatvorene oči prvih nekoliko dana) i prevrtali se, dok nisu, opet uz pomoć moje drage gazdarice, uspjeli uhvatiti ciku i pokušali posisati nešto mlijeka.

Bilo je divno vidjeti ih onako malene kao loptice kako se guraju i sitno glasaju. Jedan smeđi dečko, nešto nestrpljiviji od one dvojice, cvilio je puno glasnije i već prvih sati svog života pokazao kako se postaje glavni.

Ponovo bolovi, napetost i dolazi na svijet četvrto štene. Za razliku od onih prvih troje smeđih, ovo je bilo šareno, crno-bijelo. Ponovo sreća, ponos i još veća briga jer sad ih je četvero. Bez gazdaričine pomoći bilo bi teško nastaviti dalje s okotom jer sam morala paziti i na njih i na sljedeće koji dolaze.

Peti je stigao nakon kratkog vremena. Opet smeđi.

Petero malih loptica tiskalo se oko mene, tražilo ciku, tražilo zaštitu i ljubav. Od silne sreće nisam bila ni umorna ni pospana, iako je već bilo jako kasno.

Moja najmilija gazdarica i nadalje je bila uz mene. Zajedno sa mnom brinula se o tim malim preslatkim bićima koji su slijepo bauljali oko mene.

Vjerovala sam da je koćenje gotovo i da sam upravo danas postala petererostruka mama. Ponosna mama.

Kad se sve malo umirilo, stigli su mladi gazde sa svog prvog većeg koncerta u Kulušiću (znam, jer se danima o tome pričalo) koji su se također veselili mojem potomstvu.

Ali, tek što su vidjeli moje petorke, ponovo napetost, bol i još jedno štene.

Malo crno-bijelo klupko, šesto po redu.

E sad sam već bila jako izmučena, umorna i bez snage za daljnje tiskanje i koćenje. Ono petero prvih već se toliko oporavilo od napora pri izlasku na ovaj svijet, da su već snažno hvatali moje cike i vukli ih nebi li se napili mlijeka, kojeg još nije bilo dovoljno.

I ovaj put, da nije bilo moje gazdarice ne bih mogla izdržati kad se ponovo pojavila strašna bol i poznati osjećaj napetosti. Nisam mogla a ni željela vjerovati da dolazi još jedan potomak. A došlo je i sedmo štene.

Veseliti se više nisam mogla, jer me je bol i iznemoglost toliko obuzela, da sam samo željela odmoriti se i zaspati.

No, to nije bilo moguće.

Dok sam ja koristila svoje zadnje snage da pomognem sedmom štenetu pri izlasku na ovaj svijet, moja draga gazdarica se brinula za šestoricu prvorođenih. Molila sam ju svojim pogledom, koji je ona tako dobro razumjela, da ih skloni od mene, da mogu bar malo odahnuti i pobrinuti se za ovo gotovo beživotno stvorenje što je ležalo do mene.

Zadnje štene, ta mala crna loptica izgledala je izmučeno i umorno kao ja. Ostao je bezvoljno ležati bez imalo želje za istraživanjem ovog svijeta, a što su ostali već uveliko činilii. Ali, nakon mog poticaja, dugog lizanja i maženja, na sreću i on je oživio kao i ostali.

Konačno je sve bilo gotovo!

Noć se već približavala svom kraju i moja je gazdarica, kad se uvjerila da se sve smirilo, otišla na svoj odmor. Meni još dugo san nije dolazio na oči. Bila sam strašno umorna i izmučena ,ali nekako posebno sretna i ponosna. Bolio me je svaki komadić ovog mog malog tijela (da, ponovo je bilo malo, osim trbuha koji je još malo visio, kao izbušena lopta) ali nisam na to mislila, nego na one male kuglice koje su se sklupčale oko mene i mirno spavale. Vjerojatno su i oni bili shrvani, jer nije lako doći u sasvim novi svijet od onog kojeg su imali u mom trbuhu, bazenu maminom .

Uživajući tako i ne vjerujući šta se to meni dogodilo, ipak sam zaspala.

Dolazak gazdarice ujutro i njen poziv na šetnju probudili su me i vratili u stvarnost.

Prvi pogled na moje potomstvo, koje se također polako budilo i počelo tražiti svoj doručak, podsjetilo me na proteklu noć i najbolniji i najljepši događaj u mom životu.

Nisam mogla razumjeti gazdaricu na kakvoj šetnji inzistira, kad sad moram paziti i hraniti svoje štence. Nisam je poslušala, a ona je odmah odustala.

Maleni su bili već prilično odmorni, oporavljeni i spremni za borbu, za moju ciku. To je bila takva cika i vika koja me je i radovala i plašila. Posebno se isticao jedan jaki, smeđi štenac kojeg sam već primjetila po agresivnosti i glasnoći čim se okotio. Toliko je gurao ostale, a budući da je bio jači od svih, gazio je preko njih i domogao se uvijek cike u kojoj je bilo najviše mlijeka.

Ostali su strpljivo tražili svoje mjesto i kapljicu mlijeka bez vike i nervoze. Posebno onaj sedmi, najmanji, najnježniji i najljepši crni štenac. Isto tako jedan, mislim da je peti, šarena crno-bijela loptica, strpljivo je čekao svoj red, koji nikad ne bi dočekao da nije došla gazdarica i napravila reda. To meni nije nimalo smetalo, nego naprotiv, godilo. Jednog po jednog je stavljala na moje cike, a onog proždrljivca držala po strani. Nekako sam uvijek najviše se brinula za najmanje i nemoćnije, mislim da je tako i kod vas ljudi, valjda je to onda i u redu.

Tako nahranjeni i umorni od borbe za hranu maleni su zaspali. Moje potrebe za izlaskom van su jako porasle. Nisam mogla više trpjeti i sljedeći poziv za šetnju dočekala sam sa zadovoljstvom.

Nakon protekle noći ovaj izlazak, iako prilično bolan, jako mi je prijao.

Osim toga, željela sam što prije razaslati poruku svima, da sam postala mama. Možda i očevi mojih štenaca to pročitaju. Mada je to manje vjerojatno, jer oni sada razasipaju svoje sjeme na nekom drugom mjestu.

Šetnju sam brzo završila, iako mi je jako prijala, ali je briga za potomke bila jača. Kao da sam nešto predosjećala. Trkom sam išla natrag prema domu i u kupaonicu.

NASTAVLJA SE ...

P:S: oprostite dragi čitatelji zbog gramatičkih, tiskarskih i inih pogrešaka u tekstu, jer nije lektoriran.