Evo nas opet s vama, u nesretnom trinaestom nastavku. Ne, nije to nama nesretni broj. To je broj naše kuće, a u njoj su se događale uglavnom lijepe stvari. Zanemarit ćemo mačke, o kojima baš puno pišemo u prošlom i sadašnjom nastavku naše priče. Dobro, ne moramo zanemariti samo priču o Žući. A možda ću na kraju ove priče reči, ni priču o Miki.
Kad sam već krenula pričati o mačkama, našim zakletim neprijateljima, a opet na neku ruku, i ponekim dragim prijateljima, morat ću vam ispričam priču i o našoj Miki, a usput i o susjedovom Mikiju.
Mislila sam da ću to ispričati na kraju moje priče, ali kad već govorim o mačkama, neka sve bude na jednom mjestu, makar ne išla kronološkim redom, kao što sam to radila do sada.
Naime, ta priča s Mikom još traje i ne nazire joj se kraj.
Eto ovako je to bilo. Kod naših svakodnevnih šetnji s gazdaricom ili gazdam, ili oboma (što mi je najdraže) uvijek doživljavam neke lijepe ili manje lijepe stvari. Zato se, zbog onih fizioloških potreba ( tako se to kod vas kaže) veselim i drugim stvarima na tim našim šetnjama i radosno ih isčekujem svaki dan.
Kako sam vam već objašnjavala, najprije pronjušim i pročitam sve poruke koje su ostavili moji pasji srodnici, a zavirim i u koju mačju, odgovorim na onu provokativnu ili moram reagirati na neku pridošlicu, na način da tu poruku izbrišem, svojom svježom porukom.
Sve to radim, naravno, sa svojom mokraćom, o čemu sam vam već pisala. Sigurno se čudite kako se možemo tako sporazumijevati, pa i ja se čudim kako se vi ljudi sporazumijevate!! I čiji je način prirodniji i sigurniji? Razmislite!
I tako jednog dana idem ja na šetnju sa svojom gazdaricom, kad tek što smo izašle iz dvortišta ugledam neko skvrčeno stvorenje uz naš plot. Hoću provjeriti šta je to i tko je to, a gazdarica mi nije dozvolila, već me samo povela dalje. Obavila sam svoje potrebe što sam prije mogla i vratile smo se kući. Radoznala, kakva sam, htjela sam sad vidjeti šta je to kod plota, kad sam bila brzinski ugurana u kuću i zatvorena.
Ubijala me je znatiželja., pogotovo kad sam osjetila, po gazdaričinom ponašanju, da se događa nešto nesvakidašnje.
Prolazili su sati a ja još neznam šta se dešava. Svi su se uskomešali, izlazili, ulazili, žustro razgovarali. Mladi gazda i gazdarica su mi bili posebno tajnoviti. Molila sam ih svojim najljepšim pogledom, koji uvijek uspijeva, da me puste van, da i ja vidim, ali ovaj put nije uspjelo.
Tek kod druge šetnje, uspjela sam pobjeći gazdarici i prateći miris, ne bi vjerovali, MAČKE, došla sam do iza garaže. Naravno, tu sam bila zaustavljena i opet nisam ništa vidjela. Ali sve znam.
Ponekad je nama psima dovoljno da samo pomirišimo i da znamo tko je to, i bez gledanja.
Miris je bio toliko intenzivan da sam bez imalo dvojbe odmah znala da se radi o mački i malim mačićima.
Zagonetka je rješena.
Tamo pod plotom skvrčeno beživotno klupko bila je neka odbačena mačka u trenutku koćenja, ili kako vi kažete za mačke, mačenja. Tada su to bili tako izmješani mirisi mačke, mačića, straha, smrti i svega još ostalog, da u ono malo vremena što mi je gazdarica dozvolila da ponjušim nisam mogla odgonetnuti.
Sada, tu iza garaže, u nekoj kutiji, na trenirki mladog gazde, svi su se mirisi posložili i dobro sam mogla razaznati mačku i njenu mladunčad.
I što sad? Kako da reagiram?
Mačka i još s mačićima, a onda su one duplo opasnije i nepredvidive, u mom dvorištu, tu odmah iza moje garaže!!! Tu gdje sam ja do sada bila neprikosnovena gazdarica.
No, moram još nešto priznati.
Nije da sam baš jedina gazdarica ovog teritorija.
Ma, bila sam puno godina, dok se jedne zime nije pojavio jedan mali, totalno bezopasni mačić, tu kod susjeda, odnosno, tu blizu naših vratiju.
Nisam se sasvim slagala s tim da ga moji gazde puštaju u kuću i hrane, a još sam se manje mirila s tim kad je on sjeo u moj krevetić i još me zadirkivao svojim pandžicama. E, to više nisam mogla podnositi, pa sam im pokazala da tako više ne ide.
Da, čudite se, misleći da sam zaboravila na svoju zakletvu, koju sam si dala onog trena kad sam primljena u njihov dom, ne nisam zaboravila, ali ovo je nešto drugo.
To je srozavanje mog pasjeg dostojanstva! Da jedna mačka, ili još gore, samo jedan mali mačić, istjera mene iz mog krevetića, da on plijeni pažnju mojih gazda, da on bude zvijezda a ne JA!!!!
To si stvarno nisam mogla dozvoliti.
I sve mi se čini da su moje gazde samo testirale moj pseći karakter i željele upravo to, što se i dogodilo.
Mačić je bio izbačen iz kuće, naše kuće, moje kuće.
Da nebi bilo zabune, on je imao svoj dom i svog gazdu, koji mu se vjerojatno nije sviđao kao moji, pa je imao gdje biti.
Ali nije on odustajao tako lako. Svakodnevno je dolazio pred naša vrata i na glavni ulaz i na onaj stražnji. Umilno se motao oko nogu gazdarice ili gazde i tražio da uđe, tako dugo dok se nisam ja pokazala.
Bilo je tu puno stresnih situacija i za mene i za njega, ogrebane njuške, ali nisam odustajala. Gazdarica ga je krišom hranila, ali kad bi to primjetila nije mi bilo drago i svakako sam morala pojesti tu hranu, samo da njemu ne ostane, iako je bila fuj.
Te promjene u mom životu odrazile su se i na moje zdravlje. Bila sam nekako „u depri“ kako bi vi ljudi rekli, nije mi se šetalo (morala sam kontrolirati situaciju kod kuće) i nisam baš imala apetita za jelo, ne računam ono što sam njemu morala smazati, a i dlaka mi je nenormalno počela odpadati.
Sljedila je posjeta onom čovjeku u bijeloj kuti i njegovo pipkanje i pikanje. No i to sam pretrpjela, pa one tablete svaki dan gutati, ali vrijedilo je.
Za čas se stanje popravilo, dlaka počela ponovo rasti, a mačić porastao u pravog mačka Mikija. Tako su ga zvali. I na moju veliku radost i on je shvatio da nije baš dobrodošao, lijepo smo se izbjegavali i mimoilazili.Gazdarica ga je i dalje hranila, ali na dvorištu i to sam podnosila. Što dalje od moje kuće.
Kako je rastao suživot je postajao podnošljiviv. Nismo se voljeli ali smo se tolerirali. Niti je on mene napadao, niti sam ja njega tjerala. Mogla bi se reči da smo se podnosili kao vi i vaši susjedi, kad se slučajno sretnete u liftu.
I taman kad sam opet počela normalno živjeti, uživati u životu i biti glavna zvijezda kod mojih gazda i svih njihovih posjetitelja, jer su me sad već svi dobro poznavali, a i ja njih, desilo se ovo s mačkom i mačićima.
NASTAVLJA SE …..
U sljedećim nastavcima nastavit ću vam opisivanje događaja s mačkom i mačićima, tamo gdje sam stala, da bi vam ispričala priču o Mikiju.
PS. Molimo drage čitatelje da oproste na gramatičkom i inim pogreškama, jer tekst još nije lektoriran. Hvala.
:(Još nema komentara