IZA KULISA

Mogla bih vam pisati o utiscima s međunarodnog simpozija o oplemenjivanju bilja i sjemenarstva s kojeg sam se upravo vratila, ali neću. Mogla bih vam pisati o regulativama EU koje moram provesti u svom poslu, ali neću. Mogla bih vam pisati o ekološkoj proizvodnji, koja i nije baš… Ali neću ovaj put. Mogla bih vam pisati i o tome kako sam obrala bundeve… Hoću, ali ne ovaj put  ;) 

Ja sam vam jedna od onih članica koja ovdje ne može biti često ni dugo, koja još nije coolericu ni taknula, koja pojma nema u kakvim su joj statusima recepti ( osim bundevastih naravno ), ali sam i jedna od onih koja na Coolku dolazi i odlazi sretna, ona koja rado pročavrlja s cool prijama i u takvim okolnostima poziv za snimanje Coolerice i sve što se tamo događalo baš mi je donijelo veselje koje se pamti. 

Samo da vam kažem nije to bilo lako ni psihički ni fizički 😉 . Fizički stoga što sam iz PŽ nosila torbu punih bundeva, a psihički jer ja i aparati, kamere 😉 … Na prvu sam odmah rekla ma nooou, ali na drugu i treću sam vikala yeeeees i sve obaveze prilagodila tome iako nisam baš znala ni kuda idem, ni zašto, nisam znala koga ću vidjeti, što ćemo raditi, ali s ovoliko godina i ja mogu imati poneku avanturu.

Ipak sam nešto znala. Znala sam da cure iz Uredništva znaju svoj posao i da im se mogu prepustiti 😀🤗. Greška broj jedan bila je u sadržaju mog kofera. Budući je bilo dosta vruće ponijela sam sve nešto tanko i bijelo i naravno nije bio problem u tankom, ali je u bijelom, kao da sam ja razmišljala o tome što kamere ljube, a što ne… Tako da su moje košuljice ostale složene u koferu, a ja sam tri dana nosila istu plavu košulju, koja se našla među bijelima ne znam ni sama kako, ali dobro da je 😵. Tako da ja sada često zapjevam…košulja plava, nek' me sjeća, nek' miriše 😀.

Susret s ostatkom ekipe garantirao je dobar provod i uspješno izvršenje zadatka. Sve se događalo brzo i profesionalno, a mi smo bili poslušni i bez puno pitanja, samo ni to ponekad nije dovoljno da ostanete uvijek svoj i bez nekih neprilika. Jeste li znali da i ulazak u hotelsku sobu i jedno bezazleno paljenje TV-a može vam donijeti neočekivanu paniku, naročito ako supruga imate na mob-liniji 😀   i nakon toga važete što je pametnije, ispričati slučaj ekipi ili ne, ali kad vam netko sa svojom pričom otvori put sve je jednostavnije, zar ne Sandrine, ti koja o jednom skakavcu možeš pričati satima 😉 i biti interesantna, isto kao i Medo22 o D. u 10-om ponavljanju istog kadra i istog teksta, a da se mi valjamo od smijeha i molimo za samo još jedanput 🤗.

Malo su me zbunile reakcije ZG kumica, ali ipak manje nego što smo mi njih 😉 … gužva, kamere, aparati, a one trebaju tržiti, trebaju kupce i ne žele surađivati. Meni je najbolje  bilo kad smo došli do štanda s kumicom koja je imala bundeve i zamolili je da pokraj njenih stavimo i  moje, a prije toga smo joj razmjestili kašete, preslagali bundeve i sklonili salatu hahahaha, žena se za glavu hvatala, a mi nikako da kadar snimimo, Aaaaaaaantoinete deeeeeeeseti put 😉 Što da radim kad stalno netko u kadar ulijeće, a moje okice odoše za njim. Na kraju smo ipak bili i dobri kupci, snimatelj je kupio dvije velike bundeve, a ja salate toliko da sam je tjedan dana jela.

Bilo je tu još štošta, zar ne  paparazzi naš, ali neke tajne smo duboko pohranili u kofere s kojima smo došli i s kojima smo treći dan  još bogatiji za nova prijateljstva  pošli natrag svojim kućama. Kod kuće postane još sve interesantnije kad shvatite da jednu krasnu osobu uopće nemate među cool prijateljima, a zajedno ste ovdje već 5 godina i nikada s njom niste imali onu bum-tras situaciju. Nije mi bilo jednostavno nakon povratka kući anarad zamoliti da mi bude cool prijateljica  😍.

Sve ovo pišem baš radi onog djela kad sam pošla kući i onoga što sam doživjela vozeći se u autobusu. Ispričavam se svima onima koji ovo čitaju, a ne vole kako sam negdje pročitala, srcedrapajuće članke, ali morat ću upotrijebiti opetovano epitete kako bih vam dočarala situaciju, iako akteri priče nisu moje kćeri već meni jedna potpuno nepoznata mlada djevojka-curica.

Dakle imala sam sjedalo do nje i kako inače nisam za neke razgovore u busu, a konačno sam smjela izvaditi svoj fotić, da mi ne bude neugodno od svih vas koje ste imale oko vrata takva čudesa koja do sada vidjela nisam, izvadim svoj fotić, jer sam i ja dva puta  kliknula i gledam te svoje ne baš kvalitetne pokušaje, kad curica do mene izvadi iz ručne torbe, taaaaaaaaako veeeeeeeeliki Canon da sam se ja još više uvukla u sjedalo i mislim si što sad, pa zar i ti sine Brute 😉 …

Nije ga izvadila da me posrami, već da se pohvali, pa sam krenula s konverzacijom. Putovala je iz Zadra, pa sam mislila da tamo studira, ali ne. Ona je ove godine krenula u 8. razred i zato je curica, a po svemu ostalom je odrasla osoba, koja već sada zna što želi i radi to na jedan fantastičan način. Nego, nisam napisala koja je bila moja reakcija nakon što je izvadila veeeeeeeeliki Canon i pokazala mi dio snimljenog materijala, ja sam iz svoje torbe izvadila Coolericu i sa smješkom rekla, a viiiiiiiiiidi što ja imam, ove slike sam ja slikala hahahahaha .

Curica je s takvim zanimanjem i znanjem to gledala da sam skoro posumnjala u njene godine 😉 … Zna za coolinariku, kuha, peče, bavi se dekoriranjem, a najomiljeniji predmeti za fotografiranje su joj cupcake , da ne povjeruješ 😉 Koliko je samo snimala iz busa i to ne samo onako. Ne bih se čudila da u nekim drugim uvjetima to dijete s nekim drugim likovima snimi n-ti dio Coolerice, jer potencijala ima u oboje 😍.

Ovo su samo djelići priče koja mi je taj vikend uljepšala i obogatila moj život. Znam da to zvuči patetično, ali je istinito. Možda sam preskromna, pa me male stvari vesele, možda sam prejednostavna pa me opet mogu jednostavnosti veseliti, ali što god, ja sam time sretna i tog zadovoljstva se ne želim odreći.

Autori svih korištenih slika su moji cool prijatelji s veeelikim fotićima: Lilly, Mema (Željko ),

Ivana s tri N, Medo22, Sephia koji su mi ih velikodušno ustupili, hvala im na tome, bez vas ovaj članak ne bi bio TO 😍🤗👋.