Ako za svoj dječiji rođendan odustaneš od torte koju želiš, kasnije u životu nećeš znati prepoznati što zapravo želiš i trebaš. Tu se prazninu ne može popuniti ni na jedan način.
Za svoje se želje ponekad moramo izboriti.
Protekli sam tjedan jedva preživjela, dobili smo novu šeficu, za koju još uvijek ne mogu reći koliko je simpatična. Bivša je šefica otišla raditi za konkurenciju, a na njeno je mjesto pretendirala i Mirela, koja mi je to povjerila na jednoj kavi. Otkako je doznala za imenovanje, Mirela ne izlazi iz kancelarije, a od petka je na bolovanju. Toliko ju je zaboljelo iznevjereno očekivanje.
Jedva sam dočekala petak, napeta i umorna vozila sam doma i pomislila kako bih se za vikend htjela razveseliti. Imam li kakvu želju? Izostavimo li putovanja, gdje bi lista doista bila duga, zapravo nemam. Pitala sam se, vozeći svoj deset godina star automobil, jesam li normalna ja ili je to Mirela, koja želi napredovati na poslu, imati službeni auto i veća primanja. Naravno da bih htjela veću plaću, no kada razmislim o svemu što dolazi s tim, ne bih se mijenjala. Jesam li potisnula svoje želje i snove, samo da ne bih morala preuzeti odgovornost? Možda je Mirela hrabra, a ja zapravo kukavica. Ili ona zna što želi, a ja to ne znam. Nisam imala odgovor na ova pitanja, pa sam se zadovoljila time da sam kući stigla brže nego inače, a kad sam otvorila vrata i ušla, Igorov osmijeh i povik: "mama je stiglaaaaa!" istog je trena prekinuo moja razmišljanja.
U subotu ujutro probudila sam se ukočena, vrat i ramena su me boljeli toliko da sam jedva ustala iz kreveta. Mislim da sam loše spavala, a sjećam se da sam nešto sanjala. Kroz maglu se sjećam Helenina lica, Mirele koja je tužna, na kraju je moja mama nešto glasno objašnjavala i ja sam tada prestala sanjati.
U stanju sam zaboraviti neugodne događaje, ponekad kad sam vrlo zabrinuta odem spavati i tako riješim svoj problem, ali bol u vratu i ramenima nisam mogla ignorirati. Mrzovoljno sam doručkovala s Davorom, koji me upitao što mi je, rekla sam da me boli vrat. I dodala da sam razmišljala jučer čime bih se željela nagraditi, ali se nisam mogla sjetiti ničega i da me to frustrira.
"Zar nemaš nekih želja, pa taman bile i neostvarive?"-upitao me začuđeno.
Čokoladna parfe šarlota s kestenom
Čokoladna parfe šarlota s kestenom
"Naravno da imam, znaš da, kad mi je svega preko glave, otvorim sliku Maldiva na internetu i samo se teleportiram."-rekla sam zlovoljno.
"Muči me da nemam neku želju koja bi bila ostvariva i dohvatna, nešto što bi me razveselilo, a nije tako veliko."
U tom trenu me probolo u leđima, valjda od spoznaje da točno znam ostvarive želje članova svoje obitelji, jer radim na tome da ih ostvarim. Tog trena sam zašutjela, a Davor je nastavio čitati novine. Poslije ručka smo prilegli, obećala sam Igoru da ću ići s njim u park, ali nisam mogla. Kad sam ustala, bol u vratu i leđima bila je još veća, pa sam zamolila Davora da ode s njim sakupiti lišće i kestenje za domaći rad iz prirode. Sjedila sam zlovoljno pred upaljenim televizorom, vrtjela kanale, Nora je bila u svojoj sobi, razgovarala je s Ninom na mobitel. Zamolila sam je da zatvori vrata, kad je netko pozvonio. Trebalo mi je da se dovučem i otvorim, na pragu je stajala žena kosih očiju i najtanjeg struka, ako se pomakne mogla bi se polomiti. Širokim osmijehom, pokazujući kutnjake, me upitala: "Dobar dan, vi Zrinka?"
"Da, ja sam Zrinka."-zbunjeno sam odgovorila.
"Mene poslala Davor. Masaža za tebe."-rekla je i ušla u moj hodnik s torbom u rukama.
Htjela sam ga nazvati i priupitati je li normalan. Zbunjena dragošću u srcu shvatila sam da to neću učiniti. I dalje me gledala puna profesionalno dobre volje. Prepustim li se njenim rukama, nešto će od tog raspoloženja prijeći valjda i na mene. Legla sam na prostirku, čvrstim me dodirima prstiju ispitivala, da opipa gdje su bolne točke. Pritiskala je onda centre boli, skakala po mojim leđima, mijesila mi vrat laktovima i šakama. Vrištala sam i znojila se, smijala se od olakšanja i klonulo je pozdravila na vratima.
Zahvalnost ju je ispratila pogledom do ceste. Masaža je bila to što mi je trebalo, sama se toga ne bih sjetila. Svoje želje i potrebe često ne znam prepoznati. Negdje sam usput naučila da ih potisnem i zaboravim. Način kroz koji skupljam samopouzdanje sastoji se u tome da ugađam drugima. Shvatila sam da sam danas prvi put Davoru povjerila da nešto želim, neodređeno i maglovito, ali on me čuo. Ne bi mi poslao ovo čudo da nisam ništa rekla.
Za svoje se želje ponekad moramo izboriti.
Kad su Davor i Igor ušli s vrećicom kestenja i lišća, znala sam što ću raditi u nedjelju. Čokoladnu parfe šarlotu s kestenom, onu istu koju je Nora žarko željela za svoj rođendan, pa onda odustala, samo da ugodi prijateljici. Mislim da je to početak sindroma zvanog "kako izgubiti sebe u nastojanju da se svidiš drugima". Ako za svoj dječiji rođendan odustaneš od torte koju želiš, kasnije u životu nećeš znati prepoznati što zapravo želiš i trebaš. Tu se prazninu ne može popuniti ni na jedan način. Sakrila sam tortu kod susjede Dragice u frižider i otišla po nju nakon ručka. Radost u Norinim očima bila je iznad svih riječi koje poznajem.
"Drugi put se ne boj ustrajati."-rekla sam joj.
"I zahvali tati. Da nije bilo njega, ne bi danas bilo torte."
Cmoknula sam ga u obraz.
"Ja sam samo u parku skupljao lišće i kestenje." –punih je usta promrmljao. Bilo mu je drago, tada se uvijek malo zacrveni.
:(Još nema komentara