Kiša.....

Koračam vlažnom šumom sama, sama u očima rijetkih šetača. Moje je društvo oku nevidljivo, no ono me prati i ja ga osjećam. Šuma je moj hram u koji ulazim sretna, a izlazim presretna. Grad se izgubio negdje u izmaglici, počinje padati kiša, tiho, jedva čujno....Pozdravljam neke plavušne ptičice ...igraju se samnom; čekaju da im se približim, a onda nestašno odlepršaju. Opet me sačekuju, igra se ponavlja i traje....Uz rub staze cvate cvijeće, kiša ih miluje poput majke, skrivaju svoja lica srameći se mog zadivljenog pogleda. Savršeni su u svojoj raznolikosti. Hodam polako, usklađeno s kapima kiše koje u susretu s lišćem čine predivnu glazbu. Misli su moje poput vode što prolazi u sporom ritmu malim potočićem. Medvedgrad, mistično mjesto iz davnih legendi ostaje iza mene, samo mi na tren odvraća misli. Idem dalje......Samnom putuje jedno drago biće, snažno osjećam njeno prisustvo...trčkara oko mene poput djevojčice, oslobođena boli, ne smeta joj ni vlažna šuma, ni kiša...Sretna je tu, u mojim mislima i dobro je...

Pijuckam kavu ispod strehe pl.doma, kiša rominja sve glasnije u predivnom ritmu i nitko ne remeti mir. Prilazi mi zelenooka maca i zajedno slušamo šumski koncert. Kiša je oprala moje misli do savršenstva. Mokre klupe i stolovi čekaju neke nove kišne sanjare, ja odlazim.......predivno je....kišo......tako te volim!