U jednom od mojih skitnji našim krajem,nabasah na čudesno mjesto-ne znam smijem li ga nazvati buvljak,staretinarnica ili skupljalište uspomena.
Miha i Ingrid su neobičan par.Oboje zanesenjaci,zaljubljenici u starine.Okružili su se starim predmetima iz vlastitih obitelji,kao i onima skupljenim sa raznih strana.
Ako vas ikada put nanese u Gariće,okolica Rijeke,navratite do njih.
Prepoznaju li u vama zaljubljenika u stare predmete,provesti ćete kod njih nekoliko sati,katapultirani u vlastite uspomene.
U dvorištu je parkiran džip američke vojske.
Oko njega izložene vangle i posude za mlijeko.
Na ulazu vas dočekuje košara sa starim fotografijama i razglednicama.
Možete pregledati zbirku gramofonskih ploča i prisjetiti se kako ste štedjeli džeparac da bi si kupili najnoviju ploču svog pjevača.
Tu su i cipele nekog lokalnog Elvisa,koji je žario i palio na plesnjacima.
A možda je i nespretno gazio damine nove cipelice,tko će to više znati.
Volite retro odjeću?
Nema problema,možete birati od uniformi do bunde i haljina.
Ne nedostaju ni kicoški šeširi.
Hrpa ručnih radova,svjedoči o satima koje su naše bake pa i mame provodile izrađujući "tabletiće".
Krhke šalice za kavu,bićerini i kredenca-već ste u noninoj kuhinji.Vidim poštirkane merliće i bijeli stalak s asparagusom pored neizbježne kredence.
Zidovi su bili obojani valjkom koji je štampao ukrase.Dvadesetak cm od stropa ocrtavala se crta u boji ukrasa.A u spavaćoj sobi svilena koltra na krevetu,i beba iz Trsta na sredini ...ah ti dani daleki,da je još samo jednom doživjeti njihovu ljepotu.
Pokušavam se otrgnuti od svojih sjećanja.i podižem pogled-sa stropa vise kolica u kakvima su i mene vozili,pedeset i neke prošlog stoljeća.Procjenjujem da su moja ipak bila ljepša,otmjenija.
Razgledavam igračke.Žao mi je da nema više lutaka,i danas ih volim.
Police su pune limenki u kojima smo davno ,davno kupovali marmeladu i konzervu rinfuzo.
Polizati papir nakon što se marmelada preselila u zdjelicu,to je zadovoljstvo koje ne poznaju danasšnja djeca.
Velike limenke laštila za parkete,pitam se,lašti li tko još parkete?
Sjećam se da je to bio jedan od najtežih poslova u kućanstvu.Poslije smo hodali,ćak i klizali po parketima u onim hodalicama sašivenim od puno slojeva krpa-singerice su uredno prošivale kolikogod je slojeva trebalo.
Zabranjujem sebi da prekopavam po knjigama,jer,znam se-neću se moći odlijepiti od njih.
Ipak,jedna mi posebno privlači pažnju-historički školski atlas izdan 1904.godine u Beču.
Teška srca odvojila sam se od uščuvane stolice.Već sam je vidjela u jednom kutku,uz pisaći stol iz istog vremena,Sve sam zamislila do zadnjeg detalja,i lampu koja bi savršeno pristajala sam tamo pronašla.
No,nažalost,nemam tog slobodnog kutka,pa sve mora do daljnjeg ostati samo na zamišljanju.No,dovraga,vratiti ću se makar po lampu,toliko mjesta imam.
Volim stare predmete,mene mašta odmah ponese.Tko zna gdje su sve putovali kovčezi zauvijek umireni na policama?
Tko zna tko je koristio putni neseser kakav bi i danas dobrodošao?
Čije su ruke laštile srebrne žličice,čiji su salom krasile?
Nas troje se već sprijateljujemo sa Ingrid i Mihom,
Ingrid nam kuha kavu.
Iz auta vadim plastičnu posudu sa kolačićem,mislila sam ga podijeliti sa mojim prijateljima-sad ga dijelimo i sa novim prijateljima,svima se dopada.
Miha mi pokazuje vatrogasni aparat iz tridesetih godina prošlog stoljeća.
Znam koga tu trebam dovesti,mog malog vatrogasca.
Poviše aparata složeni su drveni sanduci u kojima je dolazila iz USA pomoć u hrani.Tu su vjerojatno bila i ona čuvena Trumanova jaja,jaja u prahu.
Moj Toni ima običaj kad u nekoj trgovini spazi igračku koja mu se dopada,a nitko nije trenutno raspoložen da mu je kupi, zagurati tu igračku duboko straga na policu,nadajući se da je neće pronaći neko drugo dijete.Do nove posjete trgovini,i raspoloženije sponzorice,čitaj bake.
Došla je i meni želja da par prekrasnih predmeta posakrivam duboko,nadajući se da ih nitko neće zamijetiti dok se ja ne vratim .Bacila sam oko na staru peglu.
Kad sam pomislila da sam sve vidjela ugledam nju.Malu,slatku figuricu zabačenu u jedan kutak,prekrivenu prašinom.
Toliko me podsjetila na moju Dijanu kad je bila djevojčurak,da sam je morala kupiti.
Miha se smješka mome oduševljenju,vadi figuricu i odstranjuje sa nje prašinu.
Sretna sam i uopće ne marim koliko će koštati,moram je imati.
-Poklanjam ti je!
-Jel zbog kolača? smijem se.
-Zbog oduševeljenja starim stvarima,zbog ugodnog vremena provedenog sa vama,i da,naravno,i zbog kolača,odgovara.
Slijedeći put nosih pleh pun kolača.
:(Još nema komentara