Kuhano vino – zagrebačka priča

Zahladilo je. Miris snijega je u zraku. Miris koji zove na sanjkanje, skijanje, klizanje. Možda zvuči pretjerano, ali sve su te zimske radosti nekako blisko vezane s mirisom kuhanog vina. Ah, divnog li osjećaja kad se promrzli nos i ruke spoje s toplinom parâ iz šalice! Tek kad vas osvoji zavodljivi miris cimeta i klinčića možete s olakšanjem uzdahnuti: "Aaaa, baš volim zimu!".

Ali kad ste u gradu, zarobljeni u žurbi, bljuzgi, nervozi i odgodi plaćanja, treba zastati i razmisliti. Gdje bi se mogla popiti šalica finog, mirisnog, vrućeg kuhanog vina? Teško je reći.

Ako se negdje pije kuhano vino, onda je to na Sljemenu - Medvednici.

Nekad, prije dvadesetak godina, svaka je kvartovska gostionica imala mali rešo za  kuhanje vina. Iz velikog  se trajnokuhajućeg lonca "šefljom" vadila ta plemenita topla tekućina.

A danas je kuhano vino postalo - čaj, brzinski čaj. U šalicu se natoči vino i voda, doda se malo klinčića i cimeta i pusti para. I kuhano je vino gotovo. Postoje i mješavine začina koje se urone u šalicu i "Izvolite vino!". Daleko je to od onog nekadašnjeg nakuhavanja i dodavanja, daleko od konobara koji je čak usred Zvonimirove bio odjeven u plavu kutu, a kolegica u nenadmašnim borosanama.

Postoji mjesto koje je mnogima još iz djetinjstva sinonim za kuhano vino i perece, a u srcu je grada. Klizalište na Šalati. Kafić pokraj leda. Potpuno je svejedno jeste li zime proveli kao dijete koje nakon klizanja dolazi promrzlo na čaj i perec ili ste možda bili veseli nedjeljni roditelj sa šalicom vina u ruci.

Danas nema mirisa kuhanog vina, nema pereca. U razgovoru s konobarima saznajem da se kuhano vino malo pije.

Kuhano vino nije omiljeno piće ni na Dolcu. Uz lijevu stranu Dolca nalazi se nekoliko malih zadimljenih kafića koji posjeduju sve one poznate mirise tržnice. Od ribe do znoja, od zemlje do lož ulja. To su pravi i važni kafići koje ima svaka tržnica koja drži do sebe. Nisu to bitno različite krčme od onih u Veneciji, Barceloni ili Šibeniku.

Nema tu mirisa vina. Bar ne kuhanog. Izgleda da mali konjak i mala travarica bolje griju.

Ako se negdje pije kuhano vino, onda je to na Sljemenu tj.  Medvednici. Tamo je vikend bez kuhanog vina nezamisliv. Ako zima miriši po kuhanom vinu, onda kuhano vino miriši po Sljemenu.

U planinarskim je domovima Zagreb - Zagreb, više nego u gradu. Zapuhani planinari, crvenih obraza odmah zauzimaju mjesta i dok su nekog poslali po grah s kobasicama, već se "preko veze" stvorila litra kuhanog. Kako se pušiti u planinarskom domu ne smije, i puno prije ovih pomodnih zakona, tu je miris dobre kuhinje, slasnih domaćih kolača i kuhanog vina glavni i jedni miris. U veseloj atmosferi već se pjesmom proputovalo od Međimurja, Zagorja pa sve do "Ivana klakara" i "dva Bracanina". A vino je uvijek dobro, bez obzira na dobavljača, jer gazda pazi na zdravlje gostiju jednako kao i na svoje. S dragim se gostima uvijek mora popiti koja kupica.

P.S.
Sjetio sam se priče kako je nastalo još jedno ugrijano popularno zimsko piće - grog. Admiral Sir Edward Varnon, zvani "Old Grog", zbog svog ogrtača napravljenog od grubog, prostog materijala, vraćao se sa Kariba 1740. g. Odlučio je svojoj žednoj posadi razvodniti dnevno sljedovanje ruma. Jadan je mislio da će tako postići veću učinkovitost svojih vjernih mornara. Rezultat su njemu u čast (i sramotu) nazvali "Grog". A recept se proširio flotom. 1795. u grog su počeli stavljati i limunov sok kao prevenciju od skorbuta. Od 1850. sve se više koristila limeta, a originalni je recept za grog uvijek ostao 1/4 ruma i 3/4 vode. Pa sad se zagrijte i sanjajte o toplom karipskom raju!