Street food u jugoistočnoj Aziji nije nešto što se jede ponekad u nedostatku vremena ili iz znatiželje, već svakodnevni način prehrane.
Food filozofiju jugoistočne Azije može se vidjeti, omirisati i čuti već nakon nekoliko koraka po ulicama Phnom Penha, Bangkoka ili Vientianea. Štandovi na kojima se priprema hrana nalaze se doslovce svagdje. Street food nije nešto što se jede ponekad u nedostatku vremena ili iz znatiželje, već svakodnevni način prehrane.
Ljepljiva riža kuha se rano ujutro i jede u svim obrocima, čak i za doručak.
Ne samo da ulične štandove ne treba zamišljati poput tradicionalnih restorana, već ni kao naše kioske s hranom.
U prostoru nešto većem od 5 do 6 m2 nerijetko bračni par, a ponekad i cijela obitelj priprema hranu od svježih namirnica. U poprečnim ulicama uglavnom je smješteno nekoliko plastičnih stolova i stolaca gdje se hrana odmah konzumira, iako većina to čini stojećki ili čučeći na petama.
U nevjerojatno skučenom prostoru osnovni se sastojci čiste i režu, nakon toga kuhaju ili prže, pere se posuđe i naplaćuje. Osim što ne smijemo zaboraviti da u isti prostor treba »ugurati« kanistar s vodom, plinsku bocu ili vreću s ugljenom, radni stol, sastojke i alat za pripremu. Uigranost ekipe i logistika u radu nesumnjivo premašuju one u zvjezdanim restoranima ili onima s dvadeset ili više stolova.
Temelj laoske kuhinje, kao i kuhinje sjevernog Vijetnama i dijela Tajlanda je sticky rice ili ljepljiva riža. Mi na Zapadu volimo je nazivati i glutaminoznom rižom, iako, poput svih ostalih vrsta riže, ne sadrži gluten. Ljepljiva riža najprije se mora dobro oprati, nakon čega se kuha na pari u košarama od bambusa.
U Laosu je jedu tako da od nje rukama prave kuglice, veličine oraha, koje umaču u umake. Ljepljiva riža kuha se rano ujutro i jede u svim obrocima, čak i za doručak. Nije rijetkost vidjeti školarce ili radnike koji sa sobom nose neku vrstu valjkastih torbica od bambusa u kojima se nalazi riža za ručak ili putovanje.
Mango sticky rice jedno je od najpopularnijih jela u tom dijelu Azije. Radi se o ljepljivoj riži koja se nakon kuhanja na pari još nakratko prokuha u kokosovu mlijeku. Nakon toga se pospe prženim sjemenkama sezama te posluži uz mango narezan na kriške.
Sticky rice jugoistočne Azije treba razlikovati od japanske slatke ljepljive riže od koje se priprema desert mochi, tako da se riža prekuha sve do stanja guste ljepljive kaše ili se sirova samelje u brašno.
Ako se namjeravate upustiti u otkrivanje kuhinje tog dijela Azije, nikako ne smijete zaboraviti na fish souce (riblji umak) koji se dobiva fermentacijom ribe sa solju u drvenim bačvama ili staklenkama. Bezbroj je različitih vrsta ribljeg umaka, ovisno o vrsti ribe i vremenu fermentacije. U Laosu se riblji umak pod imenom padaek priprema od glava i repova koji ostanu nakon pripreme riječne ribe. Padaek je nešto rustikalnijeg okusa od rafiniranog tajlandskog ribljeg umaka, također je mutniji jer prolazi manji broj filtriranja. Riblji umak je, uz onaj od soje, neizbježan umami sastojak svih kuhinja jugoistočne Azije. Doslovce se nalazi u svakom jelu, bez obzira na to govorimo li o povrću, tjestenini, mesu ili ribi.
Salata od zelene papaje pomiješana s orašastim voćem također je jedno od kultnih jela jugoistočne Azije i iako bi se moglo zaključiti da se radi o slatkom jelu, to nije tako. Zelena papaja nije slatka, a začinjena salata zapravo je slana, ljuta i kisela (velikim dijelom zahvaljujući ribljem umaku i soku od limete).
Osim velikih wokova namijenjenih prženju i zemljanih kotlića u kojima se kuha voda koja služi za kuhanje na pari, laoska kuhinja ne predviđa korištenje modernih lonaca i uopće posuđa od metala. Riba i meso, koji se prethodno mariniraju u limunovu soku, ribljem ili sojinu umaku, često se »pakiraju« u bambusove listove, vezuju poput paketića i kuhaju na pari. U paketićima osim mesa i ribe uglavnom ima začinskog bilja i povrća.
:(Još nema komentara