Ljeto - nekada i danas, razlika je velika, valjda je u pitanju odmak vremena¸ što da vam kažem¸ jednostavno prošle su godine, perspektive su drugačije, ali sam sigurna u jedno, sunce i dalje ima isti sjaj kao i prije, u to nema sumnje, krenite sa mnom u malu avanturu.......
Kada ste dijete, ljeto je ono čarobno godišnje doba, kada po cijele dane jurcate ulicom s prijateljima, kada vas mama mora tjerati da nešto pojedete, a vi jednostavno "nemate vremena". Ona to ne može razumijeti, jer odrasli su takvi brzo zaborave da su i oni nekada bili djeca - tu se sjetim priče o Petru Panu i vječnom djetinjstvu. Kape, šalove i rukavice su zamijenile bose noge i lepršave haljinice i kratke hlačice¸ mogućnosti su brojne za razne zgode i nezgode.
Ako ništa drugo¸ bilo je dovoljno otići do bašće, ubrati nekoliko velikih krastavaca, koju tikvicu i igra može započeti. Bilo je potrebno još nekoliko drvenih štapića i pogodno mjesto s travom¸od krastavaca i štapića začas bi nastali krave i konji, ali i tor gdje bi ih smjestili¸od cvijeća, malo pijeska i zemlje začas bi nastala razna maštovita jela, kojih se ne bi zastidjeli ni najbolji chefovi, ha,ha...
Preko puta moje bašće nalazio se višnjik ( voćnjak višanja ), čarobno mjesto za igru i uživanciju. Dolje meka zelena trava posuta tratinčicama i maslačcima, tek višnje, prvo prepune bijelih cvijetova koje oblijeću pčelice, a zatim fine crvene i rumene višnje koje u parovima vise između zelenih listova. Znate li za naušnice od višanja, malo su ki...kisele, ali ne smeta, od tratinčica se mogu napraviti divni vijenčići za kosu, narukvice i ogrlice, a maslačci kada "procvatu", čini se kao da je snijeg pao u voćnjaku, otkineš i puhneš u njega i tisuće malih padobrana leti zrakom.
Kada te umori trčkaranje po višnjiku, baciš se jednostavno u zelenu travu, a zrake sunca koje proviruju između gustih krošnji ,miluju ti rumeno lice¸ ležiš i maštaš o dalekim krajevima, prostranstvima preko 1o gora i mora i natrag, potrebno je samo malo mašte i nevina dječja duša kako bi rekao pjesnik. Ali i najljepšem snu dođe kraj, čuješ glas starog susjeda vlasnika višnjika¸ mali jarčići opet skakuću gaze travu i lome grane, mi brže bolje bježi preko plota od pruća u moju bašću. Natrag u dvorište koje je bilo puno cvijeća, gdje je cvijeće tu su i leptiri, junaci slijedeće ljetne sličice. Oni bijeli s crnim točkama, tzv.kupusari¸ lastin rep , te onaj smeđi s šarama koje podsjećaju na oči, žuti, narančasti. Gdje je leptir tu je i lovac s staklenom bocom u ruci uvijek spreman hop,hop i uhvaćen je... da ne bi bio gladan dobio bi malo cvijeća u bocu, na kraju bi ga i pustili naravno da slobodno leti, jer leptiri su kao i djeca nesputani i razigrani...
Godine su prolazile... došla i škola, a s njom i oni tzv.herbariji s biljakama¸ uberi, osuši i isprešaj,te složi u herbarij. Trebalo je otići i do livade, bara po pojedine primjerke, ali to nije bio nikakav problem, osim ako niste imali čizme, tu je već bilo problema. Mokre noge¸ bilo je tu pčela, leptira i bumbara, postupak je bio slijedeći, uzeli bi komad stiropora i ubadali ulovljene kukce gumbačicama na podlogu¸čudno zar ne, ali tako je to bilo.
Uz ljeto vezujem još nešto, meni veoma drago, a to je odlazak u obližnje polje s seljačkim kolima koje vuče prekrasna lipicanka Ema. Sve to bilo je u vlasništvu moga uje, koji bi ljeti išao po travu u polje, a morao je proći pokraj naše kuće, gdje sam ja dežurala puno prije iza ograde i nestrpljivo iščekivala njegov dolazak. Nije me trebalo posebno nagovarati, kao šilo bi uskočila u drvena kola, između uje i njegovog sina koji je bio tek malo stariji od mene, te bi krenuli. Dok bi ujo kosio travu, mi smo trčkarali uokolo bosim nogama po strnjaku ,osušenoj travi koja bi nam bockala bose noge... joj,joj ... ha.ha... bilo je tu i divlje kupine i ostruge,koja bi nas šibala po bosim nogama, ali djeci ništa ne smeta, ma koga briga. Kola bi bila napunjena mirisnom zelenom travom, te bi krenuli nazad, ujo je sjedio naprijed, mi naravno odozada na travi, koja je to vožnja bila.
Danas se ponekad pitam, gdje je nestalo ono razigrano dijete¸ali ako me pitate nije ipak nestalo u potpunosti, ja mu ne dam, ne želim to, danas kada samo na trenutak sklopim oči, slike se vraćaju i dobro je da je tako, jer što bi bio čovjek bez sjećanja.
Savjet na kraju - kada čitate ovakve priče, molim čitatelja da probudi u sebi ponovno ono uspavano dijete, dobro otvori oči, načuli uši, po potrebi i nos da može pomirisati cvijeće i travu...
Ove slike su crtala moja djeca na satu likovnog odgoja u prvom razredu osnovne, učinilo mi se prikladnim postaviti ih ovdje, jer nemam originalnih slika iz vremena kada su se događale ove zgode i nezgode¸ rekli bismo nema slika zbog nemogućnosti nošenja foto aparata u sve te zgode i nezgode malog nestaška...
:(Još nema komentara