Ove sam nedjelje, pod dojmom Mireline priče, odlučila biti kreativnija no ikad. Šetala sam tržnicom na Dolcu s Norom koja me nagovorila da kupim kruške i grožđe. Igor voli kruške, a ona grožđe i to samo bijelo. Danas sam se igrala, po prvi put bez recepta pravila nešto što bi se moglo nazvati nabujak sa kruškama i grožđem.
Jutro je bilo maglovito i hladno, po prvi put sam izvadila debele čarape i stavila šal oko vrata. Do podne će biti vruće, znojit ću se u uredu u svilenoj bluzi i nadati se da je roll on deodorant dovoljno dobar da neće na njoj ostaviti tragove. Mirelu sam srela u hodniku, srdačno me pozdravila pa sam je upitala hoće li u pauzi sa mnom popiti kavu. Bila je iznenađena, lice joj je izgubilo savršenu glazuru, pa sam shvatila da je to iznenađenje jedina autentična emocija koju sam dosad kod nje proizvela. Brzo se sabrala i rekla da će joj biti drago, a ja sam onda otišla do svog stola provjeriti u kakvom je stanju aromatični muffin koji sam joj donijela. Kraj stola je stajao moj kolega Danko koji se motao oko vrećice i pitao što to unutra miriše, a ja sam mu rekla da što god jest, nije za njega. Namjestio je tužni izraz i maknuo se do svog stola. Čeznutljivo je gledao u mom pravcu i govorio da sam okrutna, pa sam po prvi put pomislila da se to što govori ne odnosi samo na muffin.
Kad sam ušla u Mirelin ured, sjedila je unutra sama. Upravo sam to priželjkivala. Sjela sam preko puta nje i na stol stavila kutiju s muffinom, na kojoj je bila ružičasta svilena vrpca. "Ovo sam pravila jučer. Nikad ti nisam rekla hvala za sve one knjige koje si mi davala tijekom našeg školovanja." - rekla sam i onda pogledala u začuđene smeđe oči, koje su nekako bile vlažnije nego inače.
"Miriši još otkako si otvorila vrata." - promrmljala je i smeteno uzela žlicu iz salvete koju sam držala u ruci. Onda je uzela jedan zalogaj i rekla: "Mmmm, jako je fini. Morat ćeš mi dati ovaj recept."
Nisam mogla vjerovati da Mirela Svemoguća nema recept za kolač koji sam baš za nju napravila. Počela sam se glasno smijati, a ona me blijedo pogledala. "Oprosti."-rekla sam u trenutku kad sam shvatila da se malo preglasno smijem na njeno pitanje.
"Bila sam uvjerena da ti praviš aromatične muffine. Vjerojatno bolje od mojih. Zato sam se nasmijala." - rekla sam posljednju rečenicu prilično tiho. Mirela me gledala u oči. Bila je ozbiljna i vidjela sam da razmišlja o nečem. Onda je uzela još jedan zalogaj i nastavila gledati kroz prozor. Trajalo je to samo par trenutaka, a kad je pogledala u mene posve neočekivano je rekla.
"Nadam se da nikad nisi primijetila koliko si mi išla na živce dok smo bile djeca." –izgovorila je to polako i prkosno, kao da joj žlica koju čvrsto steže u ruci daje pravo na trenutak istine. "Ja tebi?" - upitala sam, a oči su mi bile razgoračene, vjerojatno sam tako zadnji put izgledala u osnovnoj školi kad mi je nastavnica iz hrvatskog iz jedne zadaćnice dala četvorku. "Da." - rekla je Mirela i onda se nasmijala. "Donijet ću nam kavu." - rekla je i otišla do aparata. "Ja pijem s mlijekom." - viknula sam za njom.
Vratila se nakon nekoliko sekundi, minuta, zapravo ne znam, sjedila sam i razmišljala o onome što mi je rekla, pa je vrijeme postalo relativna kategorija. Spustila je plastičnu kavu ispred mene, a ja sam je onako vrelu odmah srknula, od čega su mi suze tako prikladno udarile u oči. Pojela je još jedan zalogaj, mrmljajući od zadovoljstva, pa onda izgovorila:
" Išla si mi na živce sa svojim sastavima iz hrvatskog koje je tvoja mama čitala kod nas, sjećam se onog jednog koji je dobio nagradu, pa su njih dvije cendrale nad tim kako ćeš možda postati književnica. I uvijek si bila bolje odjevena od mene. Sjećaš li se kad smo se jednom srele na faksu, taman si upisala, a ja sam bila na drugoj godini? " "Da."-rekla sam.
"Tada si imala zelenu haljinu, koju nikad neću zaboraviti. Točno sam takvu željela i onda je vidim na tebi, pa sam te htjela pitati gdje si je pronašla, ali nisam, nego sam počela nešto pričati o rokovima i ispitima i svo vrijeme sam gledala tu haljinu." - dovršila je Mirela, a ja sam je tada zagrlila. To uopće nije nalik meni, ali imala sam potrebu.
"Ti si nekako uvijek bila kreativna, imala sam dojam da sve moje petice ne mogu to nadoknaditi."-rekla je i pojela zadnji komad muffina, koji je puno učinio za nas dvije.
Zapečena slastica s kruškama i grožđem
Ove sam nedjelje, pod dojmom Mireline priče, odlučila biti kreativnija no ikad. Šetala sam tržnicom na Dolcu s Norom koja me nagovorila da kupim kruške i grožđe. Igor voli kruške, a ona grožđe i to samo bijelo. Danas sam se igrala, po prvi put bez recepta pravila nešto što bi se moglo nazvati nabujak sa kruškama i grožđem. Na nabujak sam poslagala kruške, koje sam prije toga narezala na ploške. U kuhinju je ušla Nora i rekla da neće jesti kolač s Igorovim omiljenim voćem, ako nema i njenoga, pa sam ga izvadila iz pećnice i poslagala grožđe po njemu. Na sve to dodala sam šlag, koji voli Davor.
Ne samo da je bilo jestivo, nego im se svidjelo, a voće bi ionako samo stajalo u zdjeli. Kad je kolač bio gotov, sjetila sam se te zelene haljine. Nacrtala sam je teti Boženi i kupila materijal, od kojeg mi je ona sašila. Mirela možda ima pravo, kreativnost vrijedi više od petica.
:(Još nema komentara