Kad je ono što voliš rijetko dostupno, uvijek je u isto vrijeme, dragocjeno je i ne smije se propustiti, baš kao misa u crkvi. Ista je stvar i sa poklonima. Igračke si dobivala kad smo se vraćali s puta, tebi se čini da je to bilo često, ali nije, zato si ih jako čuvala. Tako se razvijaju odgovornost i zahvalnost. Neodgovorni ljudi ne znaju biti zahvalni.
Nekoliko dana prije Božića odem s majkom popiti kavu i onda napravimo kolač, jedan te isti, već četrnaest godina, koliko sam u braku. Zadivljuje me njena odanost tom kolaču, koji se zove Kuglof od dizanog tijesta, a oblikom me podsjeća na njenu frizuru, postojanu i pažljivo natapiranu, tako da se ne vidi šupljina na sredini glave. Kuglof je kolač s rupom na sredini, nekima su rupe na glavi, a neki ih nose u srcima. Osim tog nedostatka, na mojoj majci koja ima 64 godine, nikakav se drugi manjak ne primjećuje.
Gledam njenu kuhinju, starinsku i masivnu, koju je uspjela pomno sačuvati, baš kao zube i savršeni ten, na kojem joj ponekad zavidim.
Njen recept za kožu se zove ulje od argana. Jedne je godine otišla u Maroko i vratila se s tim, a potom je bila u Dalmaciji, gdje su neke žene brale smilje podno brda. Kupila je od njih bočicu ulja od smilja, pa pomiješala nekoliko kapi s uljem od argana. Svake večeri namaže lice tom smjesom, bore su joj manje vidljive od mojih. Kad ja to učinim, probudim se ujutro s masnim korijenom kose i nemam vremena prije odlaska na posao svaki je put oprati. Ona kosu pere svaki dan, možda joj se zbog toga prorijedila, ali lice joj je bezvremensko, poput Tutankamonove maske. Gledajući je dok mijesi tijesto za kuglof, palo mi je na pamet da su najveće vrline moje majke upornost i odgovornost, ono čega danas najmanje ima. U današnjem vremenu vapimo za slobodom, o odgovornosti nitko ne priča. Viktor Frankl je rekao da je na zapadnoj obali, nasuprot kipu Slobode, trebalo podignuti Kip odgovornosti.
Kuglof od dizanog tijesta
"Odakle ti tolika upornost i odgovornost u karakteru? Je li se čovjek s tim rađa ili su te tako odgojili?"-upitala sam je iznenada i onda postala svjesna da tek posljednjih godina tu njenu stranu doživljavam pozitivnom.
Do prije nekoliko godina žudjela sam za tim da napravimo bilo koji kolač, osim tog kuglofa, sad sam se uhvatila u razmišljanju da bi me sve osim njega razočaralo. Znači li ovo da sam počela starjeti, pomislila sam zabrinuto.
"Mislim da sam s nekim kapacitetom rođena."-rekla je.
"No, te vrline usađene su odgojem i duhom svijeta u kojem sam odrastala."-dovršila je onda.
"Misliš da mi danas ne inzistiramo na tim vrijednostima?"-upitala sam zabrinuto, razmišljajući o kapacitetu Nore i Igora da budu uporni i odgovorni. Zasad su upornost jedino pokazali u međusobnom svađanju.
"Mislim da to nije tako jednostavno kao što je nekada bilo. Ti si, na primjer, još uvijek dijete tog duha i vremena, koliko god ti se čini da si bitno drugačija. Vidjet ćeš kada Nora dođe u tvoje godine, a mene više ne bude."- nasmiješila se, a mene je štrecnulo oko srca.
Baš me zaboljelo to što je rekla, bilo mi je teško pratiti njene riječi koje su nastavile odzvanjati kuhinjom u kojoj sam svaku zdjelicu i vazu, ukras na zidu držala dijelovima vlastitog sebstva i biografije koja nikada neće biti napisana.
"Sjeti se kako si svaki dan sjedala ispred televizora gledati crtić u 7.15".-rekla je, u namjeri da mi pojasni.
Klimnula sam potvrdno glavom, još uvijek zatečena onom boli, koja me paralizirala od vrata na dolje. Glavom sam mogla micati, pa sam to radila, gore-dolje, ne bi li bol prestala.
"Vidiš, da bi pogledala taj crtić, kojem si se cijelog dana radovala, znala si da moraš biti pred televizorom točno u to vrijeme. Ako smo bili kod nekog u gostima, vukla si tatu i mene doma, da stignemo kući do 7.15, jer ako ga preskočiš, drugog neće biti. Nedjeljom si ujutro navijala sat, sjećaš se?"-upitala je.
"Da bi gledala Muzički tobogan i Nedjeljni zabavnik."-rekla sam i nasmijala se kad sam se sjetila frizure i naočala Minje Subote.
"Kao što sam ja znala da ako mi promaknu Oliver Mlakar i Stevo Karapandža, ništa od novog recepta za nedjeljni ručak. Tako ti se stvara upornost i odgaja ljude, kad je ono što vole rijetko dostupno, uvijek je u isto vrijeme, dragocjeno je i ne smije se propustiti, baš kao misa u crkvi. Ista je stvar i sa poklonima. Igračke si dobivala kad smo se vraćali s puta, tebi se čini da je to bilo često, ali nije, zato si ih jako čuvala. Tako se razvijaju odgovornost i zahvalnost. Neodgovorni ljudi ne znaju biti zahvalni."-završila je moja mati i u kalup za kuglof, koji je prethodno namazala maslacem i posula brašnom, izlila smjesu.
Tada je pristavila na štednjak vodu za kavu, a ja sam uzela šalice i tanjuriće, i prešla u dnevni boravak, u kojem je sve isto kao nekad, dok je tata bio živ. Na stoliću je milje, a na njemu porculanska zdjela kupljena kod staretinara, jednog nedjeljnog jutra kojeg se i danas živo sjećam, bilo mi je možda devet godina. Mama je rekla da je ta zdjelica u izlogu prekrasna, tata je ušao unutra i kupio joj je, a onda je meni kupio šećernu vunu, koju i danas pamtim, jer mi je bila prva u životu. Pomislila sam tada na svoju djecu koja imaju na raspolaganju televizijske kanale s crtićima i filmovima za djecu, internet i dvd, kina i mogućnost kupnje svega što tek izađe. Jesu li išta morali čekati, znaju li se nečemu istinski radovati, čega će se sjećati kao dragocjenosti? Mislim da se prošlogodišnjih poklona za Božić više ne sjećaju.
Možda će se sjetiti ovog kuglofa, pomislila sam tada, kojeg im svake godine donesem od bake, a oni ga pojedu ujutro za doručak, samo da im ne prigovaram.
:(Još nema komentara