U kuhinju je ušao Davor i zatekao nas na suprotnim stranama bojnog polja, na sredini je ležalo čokoladno srce, spremno da bude ispečeno, a mi smo se gledale kao ratnice koje se oko njega bore. To srce je bilo moje srce, mislila sam. Moja ga kćer sad hoće dati toj groznoj ženi, koju niti ne poznajemo.
Nora je željela napraviti čokoladno srce. Da sam mogla, izbjegla bih taj poduhvat, jer prezirem Valentinovo i propagandne poruke za taj dan koje moram pisati svake godine. Htjela je vidjeti može li pomoću limenog kalupa u obliku srca stvarno napraviti čokoladno, koje nema kome dati, pa ćemo ga vjerojatno pojesti nas dvije. I tata može dobiti komad, samo Igoru ne da, prije neki dan ukrao joj je gel za kosu, imali su neku proslavu u školi i vratio ga potpuno istrošenog. Tvrdi da je čak i cipele mazao s njim, u želji da joj napakosti. Ovo nisam bila spremna povjerovati, ali kad sam vidjela kakav se vratio iz škole, želio je izgledati malo viši, a sve što je postigao je bio izgled mokrog ježa, jednostavno mi je pobjegao osmijeh. Uvrijeđen je otišao u svoju sobu, pa sam se ispričavala do kraja dana, kuneći se kako je bio sladak. Toliko da sam se, od dragosti kako imam lijepog i velikog sina, počela smijati. Konačno se malo odobrovoljio. Noru ne zanimaju njegove patnje, ali je zato pokazala začudan interes za Susjedu.
"Ja mislim da ona uopće nije tako loša."-rekla je dok smo otapale čokoladu na pari.
Miješala sam maslac električnom miješalicom, najvećom brzinom i postepeno dodavala šećer i vanilin šećer, pa sam mislila da nisam dobro čula. Nagnula se prema meni i ponovila glasnije.
"Susjeda, nije tako loša. Ja to mislim."-rekla je značajno, kao netko tko na temelju bogatog životnog iskustva istančano čita ljudske naravi.
Miješala sam i dalje, iznenađena činjenicom da moja Nora progovara o toj ženi, koja me uplašila prošlog tjedna svojom pojavom na našim vratima. Bila sam uvjerena da klinci o njenoj kratkoj posjeti pojma nemaju, jer kad ih dozivam, imaju slušalice na ušima. Kad im se obraćam, ne čuju, baš kao ni kad zvoni poštar. A kada se trudim nešto sakriti, šapućem sa Davorom ili u telefonsku slušalicu, onda se ispostavi da sve znaju. Odakle Nori ova priča? Lagano sam se stresla i isključila miješalicu. Brzo sam u glatku, kremastu smjesu dodala čokoladu koju je otopila.
"Odakle ti to? I što ti uopće o njoj znaš?"
Srce za zaljubljene
"Pa ispričala se, i donijela ti je kutiju praška za rublje da to nekako popravi. Sigurno nije tako loša. Mene uvijek lijepo pozdravi."-rekla je Nora, a ja sam dodala žumanjak u smjesu i uključila brzo mikser, dok ovo probavim.
Susjeda Peterlić, koju mrze svi u zgradi jer im zagorčava život, koja mi je uništila dan prosipanjem smeća po rublju koje se dotad nevino sušilo na konopu, pozdravlja Noru. A mene nikad nije pogledala, a kamoli mi uzvratila pozdrav. I onda se pojavila na našim vratima, nakon što sam joj u napadu bijesa odnijela malo kolača i rekla da sam zahvalna Bogu što nisam kao ona. Mislila je da se sve može riješiti jednom kutijom praška za rublje, bijelog, sa plavim zrncima, koja naročito izbjeljuju. Procijedila sam hvala i zalupila joj vratima pred nosom, uspjela mi je uvaliti tu kutiju dok je izgovarala "Dobar dan", prvi put u deset godina. I sada moja kćer kaže da nju uvijek lijepo pozdravi. Ugasila sam mikser jer sam dodala novo jaje, pa opet miješala i tako ponovila nekoliko puta, sve dok Nora nije gurnula kiselo vrhnje i rum pokraj zdjele, a ja pomislila da sam možda od te žene dobivala kiselo vrhnje, vrag zna zašto, a Nora je, eto, dobivala rum. Svaka ima svoju sliku, jednako točnu i ispravnu. Dok sam dalje miješala da bih dobila finu smjesu, smanjila sam mikser na srednju brzinu. Nora je to shvatila kao dozvolu za pričanje. Ubacila sam Gusnell, kakao, prašak za pecivo i sol, a ona je dodala malo soli na ranu.
"Znaš što mama? Ja bi ovo srce odnijela njoj."
Tada sam uključila na najjaču brzinu, da od bjelanjaka napravim čvrsti snijeg. Kako sam ih samo stukla i dodala u smjesu. Nora ju je tada pažljivo ulila u kalup, a ja sam rekla da to ne dolazi u obzir.
Smjesa je ležala u srcolikom kalupu na sredini stola, a u kuhinji se poput zida podigla tišina. Nora me gledala velikim očima, u kojima sam razabrala prkos.
"Rekla si da te ne zanima čokoladno srce, ni Valentinovo. E pa ja ću ga odnijeti njoj, živi stara i sama, nema nikoga i uvijek me lijepo pozdravi, a jednom mi je dala vrećicu bombona, samo ti to nikad nisam rekla."
Preneraženo sam je gledala, razmišljajući je li to pubertet učini od djece, da imaju potrebu ljubiti tvoje neprijatelje.
U kuhinju je ušao Davor i zatekao nas na suprotnim stranama bojnog polja, na sredini je ležalo čokoladno srce, spremno da bude ispečeno, a mi smo se gledale kao ratnice koje se oko njega bore. To srce je bilo moje srce, mislila sam. Moja ga kćer sad hoće dati toj groznoj ženi, koju niti ne poznajemo. Nisam bila svjesna da sam zadnju misao izgovorila.
"Kako je onda grozna?"-upitala je Nora.
"Pa, ako smijem primijetiti"-rekao je Davor, "djeluje kao da nema srca. Možda joj stvarno treba jedno, makar i čokoladno. Što se mene tiče možeš joj ga odnijeti."
Nije stigao vidjeti njenu reakciju jer se okrenuo poput teniskog suca prema meni.
"Nisi li joj ti odnijela kolač od grejpa, zadnje dvije kriške, koje sam htio pojesti?"-upitao me i podigao jednu obrvu, čime me definitivno razoružao.
Nora se slavodobitno nasmijala i stavila čokoladno srce u pećnicu. Dobila je gem, set i meč, za manje od deset minuta. Kuhinjski stol je opet postao običan.
:(Još nema komentara