Moram li ići na tu zabavu? Naravno da ne moram. Zašto sam se mjesecima radovala susretu s generacijom, a kako se subota bliži, hvata me neka neobjašnjiva nelagoda. Danima smišljam razloge odustanka koji bi trebali zvučati dovoljno uvjerljivo.
Moram li ići na tu zabavu? Naravno da ne moram. Zašto sam se mjesecima radovala susretu s generacijom, a kako se subota bliži, hvata me neka neobjašnjiva nelagoda. Danima smišljam razloge odustanka koji bi trebali zvučati dovoljno uvjerljivo. Reći ću ih samo Heleni koja sigurno ide, ona će ih prenijeti ostalima. Helena se zabavi raduje, možda se neki od naših školskih kolega nedavno razveo ili se ispostavi da je tihi obožavatelj iz posljednje klupe u međuvremenu postao dobar frajer i još uvijek gaji određene simpatije.
Danas sam nakon tuširanja zastala pred velikim ogledalom u spavaćoj sobi. Koža mi je poprimila boju svijetle čokolade, mazala sam je bademovim mlijekom, pod prstima je postajala glatka i sjajna. Uklizila sam u laganu bijelu haljinu do koljena koju mislim odjenuti. Moja koljena još uvijek jesu za pokazivanje, makar bi mi sve iznad njih izgledalo kao da želim dokazati da sam još mlada. Ponekad me u trgovinama ili taksiju oslove s "gospodična", a ja ih pustim, smatram to ljubaznošću prema klijentu, koja izvuče lagani osmijeh. Kako se dogodi da se čovjek osjeća mlađi nego ikad, a ide slaviti 20 godina od dana svoje mature? Treba li takvo nešto slaviti, je li to neko postignuće? U srednjoj školi se nisam osjećala slobodna, niti mlada. Na fotografijama iz tog razdoblja sam smrknuta tinejdžerica, s debelom šminkom na licu i obrvama koje pripadaju nekom drugom. To nikako nisu moje današnje obrve. Vidim ih svaki dan na Nori, pa znam da nisu lažne.
Nora me nagovara da idem, a ona me može nagovoriti na sve, pa i na to da nedjeljom pravimo muffin tortu, kakvu je probala na rođendanu svoje prijateljice Iskre.
"Zašto želiš da idem na zabavu?"-upitala sam je dok smo posipale po smjesi borovnice i čokoladne zvjezdice.
"Zato što tata i ti ne idete nikad van."-rekla mi je.
"Odakle ti to?"-upitala sam, odjednom svjesna da je u pravu.
Idemo na vjenčanja, krstitke i rođendane, na godišnjem odmoru smo šetali svake večeri. Idemo ponekad u kino. Nismo bili dvije godine, sad sam i to izračunala. Helena me stalno zvala van kad se razvela, a onda je našla novo društvo žena koje su slobodne, rastavljene ili udovice, pa mi se čini da tom društvu ne pripadam.
Jesam li danas slobodnija nego što sam bila u srednjoj školi, razmišljala sam dok smo Nora i ja stavljale smjesu u pećnicu.
"Karlo me pozvao u kino."-ispalila je tada, a meni je mikser ispao iz ruku, srećom nije pao na pod.
"Nora, ti imaš 12 i pol godina."-rekla sam joj strogo.
Podigla je te obrve koje sam i ja tako često podizala pred svojom majkom.
"Pa što? Iskra ima dečka. Zajedno su već dva mjeseca. I ljubili su se."-rekla je prkosno.
"Pa bi se ti ljubila s Karlom?"-pitala sam, jedva susprežući smijeh.
Na radiju je pjevala Marianne Faithfool, o nekoj ženi koja se zove Lucy Jordan.
"Ne, ja bi s njim išla u kino. Tako da Iskra vidi da i ja mogu imati dečka."-rekla je i namignula mi.
"Ja ću uvijek htjeti vidjeti svoje prijateljice i prijatelje iz škole i nikad ih neću zaboraviti."-dometnula je onda, čisto da potvrdi svoje godine.
Na vrhu nosu joj je bilo brdašce šlaga. Pokupila sam ga prstom i polizala. Ona ga je htjela praviti s vodom, ali ja sam se ipak odlučila za mlijeko.
"I ja ih želim vidjeti, nego znaš, prošlo je puno vremena i ljudi se promijene, nisu više oni isti koje si poznavao..."
"Promijenila si se i ti. Oni će to najbolje znati."-rekla je moja kćer, a ja sam je pogledala s divljenjem.
"Stalno govoriš da voliš plesati, a kad imaš priliku, onda ne bi išla. Sigurno si i ti imala nekog Karla s kojim si htjela u kino."-rekla je i provjeravala koliko vremena torta još treba boraviti u pećnici. Točno deset minuta.
Odmah sam ga se sjetila. U posljednje vrijeme sjetim ga se sve češće. Marka iz mog razreda, koji se oženio i živi u Italiji, pa sigurno neće doći. Njega bih baš voljela vidjeti. Dođem li u "Antunović", pa se ispostavi da nije tamo, smatrat ću da je večer propala, kao i moj osamnaesti rođendan na koji nije došao jer smo se dan prije posvađali. Kako sad izgleda ne mogu niti zamisliti, Helena ga je jednom srela na Cvjetnom trgu i klela se da je zgodniji nego onda. Nepravdu da ga sretne ona, a ne ja, nisam htjela ni komentirati.
"Jesi, priznaj da jesi. Je li tata bio tvoj prvi dečko?"-njeno me pitanje natjeralo u smijeh.
"Znala sam. A ja ću se udati za svog prvog dečka."-rekla je Nora i tada sam se sjetila da sam istu rečenicu rekla svojoj majci jedne nedjelje slične ovoj, dok je ona opčinjeno gledala u Sašu Zalepugina. Okrenula se i s podsmijehom mi rekla da odem tu tvrdnju napisati velikim slovima na zid svoje spavaće sobe.
"Zašto?"-upitala sam je u nevjerici.
"Zato da te jednog dana mogu dovesti pred te riječi, da ih pročitaš i malo se zacrveniš."-odgovorila mi je.
Zazvonilo je zvonce, torta je bila gotova. Nora je prišla pećnici da je izvadi.
"Pusti, ja ću."-rekla sam i dohvatila rukavice.
Idem na godišnjicu, odlučila sam u trenu kad je muffin torta svojim mirisom ispunila kuhinju.
Knjiga Priče o nedjeljnom kolaču
:(Još nema komentara