Odlučila sam sutra s Mirelom popiti kavu, donijet ću joj svoj muffin i zahvaliti na onim knjigama iz djetinjstva. Iz razmišljanja me trgnulo zvonce na pećnici, muffini su ispali točno kako treba.
Neodoljivo čokoladni lava muffins
Mirela, koja sa mnom radi, nije bilo tko. Ona je moj podsjetnik iz neposredne blizine, odakle nelagoda i opasnost uglavnom vrebaju, da uvijek može više i da može bolje. Mirela je kći profesorice Kusić, najbolje majčine prijateljice, starija od mene godinu dana.
Dobila je tu malu vremensku prednost rođenjem i uobličila je u priču mog života. Nismo išle u isti vrtić i to je vjerojatno jedino istinski opušteno razdoblje koje pamtim. Onda sam krenula u osnovnu školu u kojoj je Mirela upravo završila prvi razred. Bilo je to doba kad su đaci naslijeđivali knjige jedni od drugih, pa su naše mame dogovorile da Mireline knjige na kraju svake školske godine prijeđu kod mene. No, nisu samo knjige bile to što sam naslijeđivala, bio je to i njezin uspjeh, predstavljen kao doseg kojem treba stremiti, mjerilo moje vrijednosti za koju sam, u vremenu koje slijedi, trebala tek dokazati da postoji.
Moja je mati hvalila Mirelin rukopis i ocjene, njenu potrebu da bude najbolja u svemu, a profesorica bi Kusić došla kod nas u posjet i donijela neki crtež svoje kćeri, kojem bi se onda glasno divile. Mirela je bila jedan od đaka kojima je išlo sve od ruke. Podjednako je pisala zadaće iz hrvatskog i rješavala zadatke iz matematike. Ja nisam znala crtati, pa sam iz likovnog, a kasnije iz fizike i biologije imala četvorku, čisto da moja mati ne može uzvratiti na toj kavi kako i ja imam prosjek 5.0, koji je jedino smatran rezultatom vrijednim divljenja.
U razdoblju gimnazije sam odahnula i popustila s ocjenama. Mirele nije bilo u blizini, upisala je najtežu i najbolju gradsku gimnaziju, a ja sam išla u onu drugu.
I baš kad mi se činilo da sam pred navalom tinejdžerskih problema, zaljubljivanja i prvih izlazaka sve što je bilo ostavila u izmaglici vrijednoj zaborava, Mirela me na Ekonomskom fakultetu jednog brucoškog jutra punog nesnalaženja presrela u kantini. Bila je studentica druge godine, s najboljim prosjekom ocjena. Sjela je za stol do našeg, Helena i ja smo se posvađale pet minuta prije toga i demonstrativno odlučile šutjeti.
Mirela je, s ručkom na pladnju ispred sebe, odlučila održati predavanje na temu što bi sve brucoši na ekonomiji trebali znati, a nitko im to neće odmah reći. Njene informacije su zapravo bile korisne, samo ih Helena i ja, onako nemoćne zbog vlastite zbunjenosti, nismo tada mogle ni željele pamtiti.
I onda je Mirela završila s ručkom i otišla, a Helena se okrenula prema meni s pitanjem: "Tko ti je ovaj udav?" Smijala sam se toj anegdoti rado i često, sve do onoga dana kad sam konačno dobila posao u velikoj trgovačkoj firmi, u odjelu prodaje i marketinga i tamo zatekla Mirelu, u uredu do moga, na mjestu koje je bilo bolje plaćeno. Bio je to trenutak mog života kad sam istinski povjerovala da se netko sa mnom šali.
Nalazim se u filmu koji režira okrutan režiser, s vrlo predvidljivim scenarijem. Moja je mama rekla da je zaboravila na činjenicu da Mirela tamo radi, jednom joj je profesorica Kusić to spomenula, ali kako je moja mama odavno odustala od nakane da Mirela i ja budemo prijateljice, prešutjela je taj podatak.
Prvi poriv bio je da odem. Dok sam se s posla vozila kući shvatila sam koliko bi to bilo djetinjasto i glupo. U meni se probudila posramljena djevojčica koja ne želi nikog, mlađeg ili starijeg, da joj bude mjerilo postojanja. Počela sam se toga dana uvjeravati da sam iz nekog razloga osuđena na njenu blizinu i da iz toga treba nešto naučiti, nešto što mi je dosad vjerojatno promaklo.
Kada bih u pauzi spomenula da sam pravila kolač, ona je imala recept, ali bolji. Otkrila sam to tako što sam isprobala te recepte. Vjerojatno sam se željela uvjeriti da nisu bolji, ali bili su. Njena je Ledena fantazija bila za klasu bolja od moje. Danas sam pravila Aromatične lava muffine, nisam uopće sumnjala da li ih Mirela pravi.
Aromatični lava muffins
Ponekad sam se pitala dosadi li joj biti toliko savršena. Može li se proživjeti život odlikašice koja nikad nije posrnula i biti istinski sretna? Kalupe za suffle premazivala sam maslacem i onda mi je palo na pamet da smo nas dvije oblikovane kao i muffini, na isti kalup, samo je ona ispala malo bolje.
Mješavini za muffine dodavala sam jaja, vodu i liker i onda sam potegla iz boce voćnog likera jedan gutljaj, čisto da bih sebi dokazala kako posjedujem buntovnički kapacitet. Dok sam stavljala kalupe u zagrijanu pećnicu, vrelina me udarila kao šamar, shvatila sam da je nikad nisam stvarno upoznala.
Ne znam što se krije iza fasade. Mirela za mene nija stvarna osoba, nego simbol nečega što budi nelagodu. No, ne možeš znati kakvog je okusa kolač dok ga ne zagrizeš, niti imati mišljenje o nekome koga ne poznaješ. Čak ako se kolač zove aromatični i ako cijela kuća miriši po njemu, to je samo jedna strana njegove pojavnosti.
Odlučila sam sutra s Mirelom popiti kavu, donijet ću joj svoj muffin i zahvaliti na onim knjigama iz djetinjstva. Iz razmišljanja me trgnulo zvonce na pećnici, muffini su ispali točno kako treba.
:(Još nema komentara