O povijesti sušenog voća

U okusima aromatičnog i zdravog sušenog voća uživamo već tisućljećima. Sušenje voća, ali i ostalih namirnica na suncu sa svrhom eliminiranja vode i sprečavanja kvarenja pradavna je metoda čuvanja hrane. Nastala je vjekovima prije zamrzavanja i konzerviranja namirnica te se štoviše otada i nije mnogo promijenila. Kako se voće i danas suši na prirodan način, na suncu, naši bi se daleki preci iako bi bili zapanjeni današnjim izgledom i okusom njima poznatih voćnih vrsta, sasvim dobro snašli u njegovu sušenju. Metoda sušenja voća na suncu zasigurno je jedna od najstarijih metoda čuvanja hrane za buduću upotrebu, koja je nastala čak i prije također vrlo, vrlo starog usoljavanja i dimljenja namirnica. Nastala je nakon što su ljudi sakupljači plodova primijetili da je voće koje je palo na tlo na sunčanoj strani manje sočno, ali mnogo slađe i trajnije od svježeg. Rodila se najvjerojatnije u kameno doba, u trenutku kada je netko, imitirajući prirodni proces, svježe ubrano voće stavio na kamen i namjerno ga izložio djelovanju sunca.

S faraonima na drugi svijet

Zanimljivo je da su prve uzgojene sorte voća bile upravo one koje su bile i najpogodnije za sušenje, ali i transport, (trešnje su kultivirane otprilike 10.000 g.pr.Kr., jabuke 8.000 g.pr.Kr., a grožđe i datulje 6.000 g.pr.Kr.) pa su primjerice u Mezopotamiji sušene datulje bile ne samo prehrambeni nego i izvozni artikl. Arapski nomadski narodi koji su oduvijek svoju prehranu temeljili i na sušenom voću, među prvima su otkrili da se prirodni proces sušenja na suncu može ubrzati i poboljšati te su primjerice marelice prethodno namakali i kuhali u vodi. U antičkoj Kini sušeno voće je uz posuđe i svilu bilo skupocjeni vjenčani poklon, pa su primjerice sušene kruške simbolizirale želju da mladenci zauvijek ostanu zajedno, a sušene marelice uspjeh i bogatstvo bračne zajednice. Iz istog razloga žuto narančasta odjeća bila je najprije rezervirana samo za povlaštenu klasu, a kasnije samo za cara. Sušeno voće bilo je važno i u životu Egipćana koji su ga zajedno s Feničanima proširili Mediteranom. Faraoni su ga nosili na drugi svijet o čemu svjedoče ostaci i slikarije u njihovim grobnicama, a kako je zmija otrovnica namijenjena Kleopatri bila sakrivena u košari sa suhim smokvama, ono je "krivo" i za njenu smrt. U antičkom Rimu je sušeno grožđe bilo sredstvo plaćanja (za dva ćupa grožđica mogao se dobiti dječak rob), stavljalo se na oltare i bilo je dar za pobjedu na sportskim natjecanjima. Sušeno voće naveliko se koristilo i u kulinarstvu, ali i za liječenje i oporavak nakon bolesti. Poseban specijalitet bio je kozji sir sa sušenim grožđicama i smokvama, a sušenog voća nije nedostajalo ni u receptima u najstarijoj kuharici na svijetu.

S moreplovcima u Ameriku

Sušeno voće bilo je omiljeno i u srednjem vijeku te je na stolovima bogatih, koji su si uz domaće jabuke i kruške, mogli priuštiti i uvozne vrlo skupe grožđice, datulje i smokve, a kasnije i limune i naranče, imalo veoma važnu ulogu. Ono se naveliko kuhalo (kruške i jabuke) i peklo (jabuke) te koristilo za pripremu različitih mesnih, ribljih i slatkih jela, pa je primjerice nezaobilazni svečani desert bila krema od jaja i mlijeka sa sušenim voćem. Zanimljivo je da se u europskim samostanima sve do kasnog srednjeg vijeka domaće sušeno voće serviralo za večeru i kao desert. Općenito, domaće sušeno voće jabuke, šljive, dunje, kruške i višnje bilo je zastupljeno u svakodnevnoj prehrani, dok se uvozno, sušeni limuni, naranče, smokve, datulje i grožđice koristilo za blagdane. U srednjem je vijeku na tlu današnje Njemačke nastao i legendarni božićni kolač sa sušenim voćem stola ispečen u čast rođenja malog Isusa koji se kasnije počeo spremati i povodom dječjih rođendana pa se smatra i pretečom rođendanskih torti. Sušeno voće je imalo značajnu ulogu i u razdoblju velikih geografskih otkrića, pa su prvi moreplovci, među kojima i Columbo preživjeli na svojim putovanjima zahvaljujući sušenom voću, ali i žitaricama grahoricama i mesu. I prehrana prvih Europljana kolonizatora Amerike temeljila se na sušenim namirnicama, mesu, ribi, grahoricama ali i voću, posebno jabukama, grožđicama, kruškama, breskvama i marelicama.

S astronautima u svemir

Kada je 1797. godine u Švicarskoj otkriven prvi dehidrator na bazi cirkulacije vrućeg zraka nastupila je nova era u povijesti sušenja voća, povrća i ostalih namirnica. U suvremeno doba sušeno voće je zbog svoje hranjivosti i energetskog potencijala postalo hrana putnika, vojnika, istraživača i avanturista, pa je ono bilo i u naprtnjači Roberta E. Pearyja prilikom osvajanja Sjevernog pola, od 1908. do 1909. godine. Sušeno voće je bilo zastupljeno i u prehrani savezničkih vojnika za vrijeme I. svjetskog rata od 1914. do 1918. godine koji su se u stankama između bitaka osvježavali grožđicama. Veliki potrošači sušenog voća Amerikanci su '30-ih godina prošlog stoljeća u razdoblju velike krize, depresije i neimaštine kada im je kupovna sušena i konzervirana hrana postala nedostupna vratili pionirskoj metodi sušenja voća i ostalih namirnica kod kuće na suncu, zraku ili u pećnicama. Sušeno voće imalo je važnu ulogu i u razdoblju II. svjetskog rata, pa je tako zbog velike potražnje za energetskim namirnicama 1942. godine cjelokupni urod grožđa u Kaliforniji morao biti prerađen u grožđice. Nakon rata, grožđicama su se posebno radovala djeca u razrušenom i izoliranom Berlinu kojima su saveznici 1949. godine iz bombardera bacali voćne paketiće. Osim u bombarderima, grožđice su letjele i u svemirskom brodu. Tijekom leta 1962. godine američki astronaut Scott Carpenter bio je prvi čovjek koji je energetsku pločicu sa sušenim voćem zagrizao u svemiru. Kako je doista jako hranjivo i zdravo, danas je pobornicima zdrave prehrane dan nezamisliv bez sušenog voća, posebno onog koje se baš kao i nekad suši na prirodan način. Danas stoga posebno uživamo u smokvama osušenim na žarkom suncu negdje na našoj obali i otocima ili u tankim ploškama jabuka, dunja ili krušaka osušenih na način naših baka na kontinentu, u toplim pećnicama.