Ljudi koji žive pored mora, sirotinja mediteranskih zemalja stoljećima je odgajana na srdeli, inćunima, molima i oslićima. I danas je kilogram ove ribe od 10 do 40 kuna, zavisno od dana i ulova.
Hrvati još uvijek ne jedu dovoljno ribe, dapače, podaci o kilogramima ribe po glavi stanovnika, za jednu primorsku zemlju vrlo su problematični. Još gora bi bila analiza tih podataka jer bi se pokazalo da te kilograme konzumira uglavnom stanovništvo u gradovima priobalja i Zagreba.
Na otocima većinom morate sami loviti ribu ako je želite jesti ili otputovati u obližnji grad na ribarnicu. Ako ljeti, kada dođete na otok, sačekate ribare na rivi i upitate - ima li šta, odgovor je uvijek isti - aaa, nema ništa! I kada ima i kada nema.Tako je oduvijek izgledao razgovor sa ribarima- sve je nekako neobjašnjivo kodirano, tajnovito i nerijetko se osjećate kao uljezi kojo oskvrnjuju nečiju dragu intimu. U stvarnosti, ako je i bilo "nešto sitno "(takav je opet žargon), to ostave sebi, a ako je bilo nešto veće ili malo veće, to odlazi u obližnji restoran. Računi, fakture ionako ne postoje - ni nama individualcima ni restoranima, kao pravnim subjektima, tako da ta činjenica još više potencira našu ljutnju zbog ribarske bezobzirnosti.
Gradovi u unutrašnjosti slabo su ili nikako opskrbljeni ribom, jer prijevoz, distribucija i prodaja svježe ribe spadaju očito u nezamisljivo tešku organizaciju. Za predpostaviti je da ti ljudi rijetko pojedu morsku ribu i to iz jednog bitnog razloga - prvenstveno jer je nema, jer je nikada i nije bilo u ponudi, zbog čega i ne postoji navika konzumiranje ribe. Usuđujem se zaključiti da i onda kada dođu do neke ribe ili je naruče u nekom od malih restorana iz unutrašnjosti, koji u zadnje vrijeme rade vrlo pomodne menije tipa - lignje na žaru, špageti sa plodovima mora i iznad svega - škampi na žaru, ostaju nezadovoljni ukusima (a vjerovatno i cijenom). Ako im je išta lakše, isto ili slično dešava se i na moru, u manjim ili većim turističkim središtima. Lignje su iz dalekih sjevernih mora, pečene na ploči namazanoj "običnim" uljem, lagano do jako zagorene, špageti su u nekon strašnom umaku od pasate i školjaka iz kutijica, a škampi, (koji ako nisu svježi, bolje ih je ne jesti), odišu na amonijak i imaju repove kojima se meso mrvi. Zaključak je stoga, našeg zemljaka iz unutrašnjosti, koji je na ljetovanju na našem lijepom priobalju osjetio riblje delicije, da nema "tice do prasice" i da mu je par puta godišnje konzumacija ribe više nego dovoljna. "Možda male srdelice tu i tamo, fino pržene", to još i priznaju. Naravno, da kada se male, pa još kupljene već očišćene, srdelice isprže, postaju jestive kao i svaka pržena stvar. Ne vidi se naime, da su ih očistili zato što ih više i ne bi smjeli prodavati i što je poštenje prodavača ribe inače jedna jako upitna stvar.
Ljudi koji žive pored mora, sirotinja mediteranskih zemalja stoljećima je odgajana na srdeli, inćunima, molima i oslićima. I danas je kilogram ove ribe od 10 do 40 kuna, zavisno od dana i ulova. Srdela, hraniteljica, dostigne čak vrtoglavih 20 kuna. Uz salatu od krumpira, ili "malo zelja", pečena na žaru predstavlja bogovsko jelo. Naravno, samo ako je svježa, od noći, što za manje upućene znači da ima ljuske, da je čvrsta, "neozljeđena", dok je znak apsolutne svježine - rep, koji stoji prema gore. Isto vrijedi za svu ribu, bez obzira na njihovu veličinu.
Velika, oborita riba sretne se na ribarnicama, kilogram je od 200 do 300 kuna, što je za naše prilike veoma skupo. U Italiji, Španiji ili Grčkoj popet će se i do 60 do 70 eura po kilogramu. I za njihove prilike je to veoma skupo, ali općenito, kažu, velike ribe je sve manje. Ostaje mnoštvo malih i manjih riba, te čuvenih plodova mora koje se mogu pripemiti i predstavljaju veliku gozbu. Nisu ni pretjerano zahtjevna jela i vrijedi ih naučiti.
Dakle, jeftini i prihvatljivi recepti mogu osigurati više ribe i mora na hrvatskim stolovima, a treba ih naučiti kupovati i spremati. Plava riba mora biti svježa, ostala propisno zamrznuta.
:(Još nema komentara