Otok od pjene i koralja

O Zlarinu

Dugo, predugo nisam plovila brodom, a ukoliko me sjećanje ne vara, zadnje je putovanje bilo Jadrolinijinim trajektom Marco Polo, iz Rijeke prema Dubrovniku.

Sada je ljetni mjesec kolovoz 2017. godine, a  Z. i ja vrijeme provodimo na Murteru. Iako su nam otočki dani prelijepi odlučili smo i ovoga ljeta prekinuti njihov niz i posjetiti neka od obližnjih mjesta. Uskoro je odlučeno da krenemo na izlet prema otocima šibenskog arhipelaga koji su nam desetljećima blizu, a opet, gledajući s plaže, iza rta su pa ih ne vidimo.

Dan za putovanje smo odredili i krenuli na izlet poput pravih turista. Autobusom do Šibenika, potom brodom do otoka, a od Vodica do Murtera u povratku, jasno, opet autobusom. Zaboravili smo na živciranje, na potragu za slobodnim parkirnim mjestom, pričekali lokalni bus Murter-Šibenik i krenuli. Jest da je autobus ležerno kasnio 25 minuta ali izlet nije smio pokvariti nikakav propust.

Dok hodamo prema brodu, podne je toliko vruće da se asfalt na šibenskom pristaništu hvata za obuću, a luka miriše. Na katran i još, na morske trave i more. Od sunčevog se sjaja okolina čini bijelom, a red putnika sporo se pomiče. Konačno smo na brodu. Ubrzo pod nogama osjetim drhtaj motora, potom lagano ljuljanje koje odmah tjera čovjeka da noge postavi stabilnije u odnosu na pod, zatim intenzivan miris mora u nosnicama i pokoja vodena kapljica na licu. Plovidba me oduvijek veseli, potjera mi brže krv u žilama, srce od uzbuđenja počinje ubrzanije tuči i da me nije stid najradije bih uskliknula (baš kao dijete): Idemo, idemo…….

I idemo. Isplovljavamo manjim brodom „Lara“ iz šibenske luke ka otocima, Zlarinu i Prviću.

Iako je broj putnika puno veći od pretpostavljenog jer svakodnevna ruta obuhvaća šest plovidbi, svatko se može udobno smjestiti na klupe, na vanjskim palubama ili u salonu. A čim smo sjeli počinje međusobno dovikivanje putnika koji se znaju po imenima. Otočani! Bili u nabavci u Šibeniku te se vraćaju punih ruku „špeže“; velika pakiranja toaletnog papira, kutije i vreće praška za pranje rublja i ostale potrepštine zauzele su pola vanjskog brodskog prostora. Nitko i ne pazi na svoje stvari, ta tko će ukrast' na brodu? U jednom kutu ogroman pocrnjeli roštilj, ljulja se sam ako se ne računaju zvečeće prazne pivske boce i limenke na njemu. Zaostao s neke kolovoške fešte, valjda….. Ostavljam klupu i hvatam mjesto uz brodsku ogradu jer volim trenutak isplovljavanja iz luke. To ono iskonsko vrije u meni; odlazim, putujem prema neznanim krajevima i prema slobodi, oslobađajući se kopna koje oduvijek ograničava. Brod ide unatrag, lagano okreće i pramcem se usmjerava prema kanalu sv. Ante u kojem je takva gužva da čovjek načas pomisli kako je usred zagrebačke Ilice u 3 popodne.

Jedrilice, gliseri, barke, brodice…. sve se to uskomešalo, plovi gore-dolje, gotovo pa bi trebao doći brod prometnik i propuštati plovila. Plovimo brzinom puža i tek negdje od sredine kanala brod stavlja u pogon cijelu ergelu iz strojarnice, a vjetar počinje lamatati mojom kosom.

Šibenik se udaljava od očiju lijep kao i uvijek

a onda se s lijeve strane ukazuje prvo neki mrki obris, a potom izranja iz vode monumentalna utvrda sv. Nikole.

Djeluje doista impozantno s ove, morske strane, a i uloga joj je bila takva jer je poput ostalih mletačkih utvrda kontrolirala plovni put kanalom.

Ubrzo suru boju utvrde smjenjuje zelenilo borova, onih koji rastu na dijelu oko Šibenika i onih koji su se razmnožili na manjim otočićima. Brod lagano zaokrene ulijevo i prije namirišem nego li zamijetim otok. Ono što me podsjeća i ukazuje na blizinu tla jest miris. Nevjerojatno sladak miris smokava prvi je znak da smo blizu Zlarina. Ulazimo dublje u otočki kanal na čijem se kraju naziru obrisi crkvenog zvonika. Spasonosni tornjevi, oduvijek su služili i služe kao orijentiri i nada putnicima.

Moj prvi utisak o Zlarinu su prisjećanja na sva nedjeljna jutra dok je svijet još nevino čist, a zvona crkve navješćuju blagdansko ozračje. Drugi je utisak bezvremenost i osjećaj da sam istodobno u svim otočkim lukama, Rabu, Nerezinama, Novalji, Vrgadi … ista bjelina kamena, isti zvonici, tip kuća, miris mora, borova, smokava, pjesma zrikavaca. I ljudi na pristaništu, na kojem se oduvijek čekalo brod koji ima stići još od trenutka kad bi ga se ugledalo daleko na obzorju. I uvijek ista sumnja, je li to brod ili ptica? Istina ili varka? Brod se naime odvajkada čekalo s čežnjom jer su brodom stizale vijesti s kopna i njime je mogao doći na otok netko nepoznat, netko posve nov. Netko u čijim su se očima ogledala tuđa mora i gradovi.  Ali i stoga što je brod nudio mogućnost napuštanja otoka. Jer s otoka se uvijek želi otići, stresti sa sebe lance kojima je čovjek vezan uz ovaj komad kopna koji plovi. Možda je život i teži i mučniji tamo iza obzora, ali treba ga pokusati, treba u njega zagristi, osjetiti mu sokove. Možda se potom vratiti i ploviti dalje kao da ničega nije bilo.

Polako pristajemo, motori još dršću no, s duljim pauzama, uže se baca na obalu i veže o stup. I dok se brod sidri, uzimamo svoje stvari i priključujemo se gužvi pred brodskim ljestvama kao da ćemo onih nekoliko metara do obale preplivati. Na pristaništu, iza redova onih koji dočekuju, čudna neka vozila kao da je ovdje na samom pristaništu uređeno golf igralište.

Pogledam Z. koji mi kimne da zna o čemu je riječ, a onda se prisjetim reportaže o jednom našem glumcu, Zlarinjaninu koji je opisivao svoju otočku sreću jer je otok kao jedna kuća. Bez automobila, bez isparavanja benzinskih para, bez zvučnih signala, bez straha. Ova vozila koja dolje vidim su na električni pogon, a vidim i  to da njihovi vozači preuzimaju šibensku špežu i ukrcavaju njezine vlasnike. Ono što me ganulo je otočka solidarnost. Možda postoje neki aranžmani, neka plaćanja usluga prijevoza ali se to sada ne vidi. Ovdje svatko zna svakoga, tko je tko i tko su mu ćaća i mater, u kojem kantunu otoka živi i u kojem ga smjeru treba voziti. U gradovima smo to izgubili, odmetnuli se jedni od drugih, za nikoga ne hajemo i sami sebi postajemo važni.

Na malom smo pristaništu ostali sami dok se „Lara“ udaljava prema sljedećem otoku.

U daljini „preko mora“ vidim kuće kako se zrcale u moru i ne vjerujem kad čujem da se to Vodice vide. Pa iako se nismo bog zna koliko maknuli od kopna ovaj otok trenutno nudi malo izolacije, malo ushita putovanja i malo drugačije ljepote. More je čisto i prozirno gotovo do dna dok  gledamo kako se u njega baca neki dečko koji nas je upravo pozdravio. Nas, neznane mu… Malo otpliva, potom se uspne na mol, opet zalet i opet skok u plavetnilo i tako nekoliko puta. Možda vježba nešto, možda mu je  lijepo, a  možda mu je samo dosadno.

Krećemo i mi lagano za onim električnim vozilima put srca mjesta Zlarina.

iz zlarinskog voznoga parka

U sredini panorame je crkva, lijevo nekoliko impozantnih vila iz prošlih stoljeća, a desno obrisi instant apartmana kakvi se viđaju od Umaga do Cavtata. Mjesto je maleno pa iako nam se apartmani ne gledaju krećemo upravo desno. Uz obalu na uređenoj šetnici Zlarinjani i njihovi gosti izležavaju se gotovo šetačima pod nogama, malo ih je i nitko nikome ne smeta. Putem me zainteresirao stil gradnje gotovo svih starijih kuća na otoku koje imaju zanimljivo uređena potkrovlja s odvojenim prozorima, poput tornjića.

zlarinski razigrani tornjići

Interesantno, za Zlarin odnosno za etimološko značenje imena Zlarin vezana je predaja po kojoj je to ime, mjesto i cijeli otok dobilo u znak sjećanja na istoimeno brdo blizu Čapljine u Hercegovini. Naime upravo su iz tih krajeva bježali Hercegovci pred Turcima u 16. i 17. st. Došavši nekako do otoka, zbog sigurnosti utočišta i njegove pitome ljepote ovdje su i ostali. A kako ne bi nikad zaboravili kraj iz kojeg su protjerani, novome su domu nadjenuli ime brda iz svojeg napuštenog doma. Neki pak drugi govore da je otok dobio ime po plemenitoj kovini, zlatu, jer upravo takvu boju mora vide otočani kad sunce zalazi. Iako se istina ne zna, zna se da je ime puno ljupkosti i da se izgovarajući, meko kotrlja usnama. Zlarin s kraja ovog djela šetnice djeluje nekako prozračno i apartno, razlivenih boja kao s kakvog akvarela. U središtu mjesta u koje se vraćamo nalazi se zanimljiva građevina svijetle oker boje s tornjem i satom. Leroj!

Svojim smještajem i izgledom podsjeća me na osmatračnicu s kakve su nekad otočanke s brigom u srcima očekivale i dočekivale povratak s mora svojih očeva, braće, muževa i sinova. S ribarenja. Ili lova na koralje. I to je baš ono što Zlarin i njegove stanovnike izdvaja od ostalih. Morske dubine oko ovoga otoka nekada su podsjećale na proljetni voćnjak u cvatu čije su nježne latice bile zamijenjene punom crvenom bojom koralja.

More oko otoka i otoci oko mora

Lovili su ih, zbog njih se utapali za oluja, a potom ih prodavali znatno ispod njihove vrijednosti jer je cijena uvijek bila viša. Cijena su bile žuljevite i raspucale ruke, mučaljivost stečena samoćom u čamcu, teško disanje oslabjelih pluća, oči morskom solju izgrižene, mladost koja je prerano ostarjela.  I gotovo nikad nisu resili vratove, ušne resice ili prste otočanki. Od njih se živjelo pa im se nije smjelo diviti. Kasnije su se kolonije koralja prorijedile, potom gotovo nestale da bi danas ove životinjske kolonije bile zaštićene, a samo se malobrojnim lovcima izdaju koncesije za izlov. Naime i danas, u 21. stoljeću ima onih koji žele darivati koralje i ima onih koji žele njima istaknuti svoju ljepotu. Cijena jedne koraljne ogrlice težine cca 30 dag je preko 5000 kn. A radi se tek o osušenim ljušturama žarnjaka. Njihove pak kineske imitacije su znatno ispod ovih cijena, no to su i nadalje samo imitacije. Putem smo u jednoj uličici naišli na logotip jedne od radionica u kojoj se obrađuju i prodaju koralji.

Navodno ima još samo jedna no ta nam se nije našla na putu.

Otočke vizure

Hodamo paralelno s rivom i ubrzo dolazimo do župne crkve (Uznesenja Marijina) građene u baroknom stilu poput mnoštva sakralnih objekata sagrađenih na otocima i kontinentu šibenske županije. Dakako da i Zlarin voli svetoga Roka i u čast ovog pučkog zaštitnika od kuge podignuta mu je zavjetna crkvica na rubu mjesta. Do najstarije crkve Gospe od Rašelja smještene izvan mjesta u polju nismo stigli jer nas je već koža pekla od vrućine.

S druge, lijeve strane mjesta, nalaze se ljetnikovci, impozantnih veličina smješteni usred uređenih perivoja.

 otočke vile

Iako se na nekima primjećuje oronulost i dalje izazivaju respekt. U većini su sagrađeni za ladanje šibenskih bogataša, kapetane i gospodu. Na svojim pročeljima te ladanjske vile nemaju ispisana imena ali ih imaju među otočkim stanovništvom pa i gostima koji opetovano dolaze: kuća kapetana Lascaria, kuća Zulliani, kuća Makale…. Ispred njih je samo more, prvo umiljate tirkizne boje, potom dublje plave, a u daljini pogled se prostire do okolnih otoka i još dalje do kanala sv. Ante, Srime, Vodica… kopna.

Sve je ovdje opušteno, mirno, plavo i bijelo i zlatno i zeleno.

U očekivanju broda za nastavak putovanja prema otoku Prviću podsjetim samu sebe da mi je ovaj otok poseban zbog jednog svojeg stanovnika. Je li zbog šjor Ante Maglice, izumitelja one crne baterijske lampe, maglite,  koju viđamo u američkim filmovima ili možda Jurja Šižgorića, šibenskog humanista i pjesnika koji je provodeći ljeta na Zlarinu opisao to svoje utočište u pjesmama? Ne, nije… ima još jedan stanovnik, zapravo stanovnica, jedna koja je drugačije doživljavala svoje zlarinske zore i otočku vezanost, jedna koja je imala ruke nevinije od ostalih, jedna kojoj je ime bilo Vesna. I prezime Parun. Pjesnikinja koja je cijelo vrijeme života na otoku željela s njega otići, a kad je otišla ostao je u njoj cijeli život.

Na pristaništu dočekujemo „Tijat“, još jedan brod iz šibenske otočke flote i zamalo plovimo put otoka Prvića. Prvić Luke pa Prvić Šepurine.

susjedni biseri: Prvić Luka i Prvić Šepurine

Malih pitoresknih otočkih bisera s minijaturnim plažama na kojima se zasigurno svi poznaju. Rajska mjesta za bijeg i planiranje povratka.

Kuda, na kopno ili otok?

Umag, prosinac 2017.

Ljubaznošću naše drage vesneri, riječke Zlarinjanke, koja mi je za ovaj članak posudila tj. ustupila na korištenje svoje privatne fotografije, koristim priliku da priču o Zlarinu zaokružim fotografijama osoba: djevojke u nošnji Zlarina i bake i unuke u svakodnevnoj odjeći i u svakodnevnoj prilici. Pravo blago!

Vesna Š. u doba djevojaštva u nošnji otoka Zlarina

 Baka i unuka Vesna na Zlarinu, druga polovica 20. st.