Već neko vrijeme pogače su izgubile svoj praznični karakter, kako bi postale sastavnim dijelom naših obiteljskih kuhinja, pa su time i tradicionalni recepti doživjeli brojna nova izdanja. Ukratko, počeli smo ih puniti i nadjevati stvarno raznoraznim dodacima.
Pogača i kruh su nerazdvojni poput sijamskih blizanaca. Jedna je žensko, sa svojim pravilnim slogovima, mnogostrukom i promjenjivom prirodom, drugi je muška energija, nedjeljiv na slogove, kako bi se reklo 'ko od stijene odvaljen'. A, zapravo, čini se da postoje tek jedan zbog drugoga. Pogača postoji kako bi naučili cijeniti kruh, simbol malih i jednostavnih stvari u životu. Kruh je svakidašnji, a pogača je praznična. Kruh je radni tjedan, a pogača je nedjelja. Barem je nekad bilo tako.
Pogaču možemo objasniti kao bogatiju i ukusniju verziju kruha. Radi se o dizanom tijestu u kojem se najčešće koristi svježi ili suhi kvasac, ponekad prašak za pecivo. Često spljoštenog izgleda, okus pogače se može obogatiti raznim vrstama sireva, začinskim travama, povrćem, ribom. Brojne kulture su još od davnih dana (prisjetimo se rimske žrtvene pogače ili libuma) naučile peći plosnate kruščiće s nečim finim odozgo. Naročito su dobro uspjele, nama i najbliskije, mirisne i ukusne, one nastale u mediteranskom podneblju, u kojima dominira maslinovo ulje, ružmarin, bosiljak, rajčice.
Pogača postoji kako bi naučili cijeniti kruh, simbol malih i jednostavnih stvari u životu. Kruh je radni tjedan, a pogača je nedjelja.
Puno sam čula (nažalost, još uvijek ne i probala) o viškoj pogači, dizanom tijestu koje su u sredini puni slanim srdelama i rajčicama ili makedonskoj pogači s ovčjim sirom. Slične sastojke u svojim focacciama koriste i naši susjedi Talijani, poput focaccie 'genovese' (iz Genove) s maslinovim uljem i krupnom solju i 'barese' (iz Barija) napravljene od krumpirovog tijesta i začinjene rajčicom, maslinama i origanom, koji se posipaju po vrhu. A, ako se sa Sredozemlja malo povučemo na kontinent, naići ćemo na maslenu pogaču. U njoj je maslinovo ulje zamjenjeno mašću i maslacem, a tijesto se ne razvlači jednostavno, već najprije maže mašću, pa preklapa i razvlači.
Već neko vrijeme pogače su izgubile svoj praznični karakter, kako bi postale sastavnim dijelom naših obiteljskih kuhinja, pa su time i tradicionalni recepti doživjeli brojna nova izdanja. Ukratko, počeli smo ih puniti i nadjevati stvarno raznoraznim dodacima. Švrljajući po jelovnicima nekih od najpoznatijih newyorških restorana pronašla sam pogače s račićima u umaku od češnjaka, s ricottom i kobasicom, pečenim paprikama i lukom, pestom od kapara i popečenim tikvicama. Također, pogače mogu biti nadjevene na hladno, dakle, nakon pečenja, prerezane napola poput sendviča. Tako su u Italiji poznate focaccie (uglavnom 'genovese') napunjene mortadelom ili mozzarellom. Pogače se, osim bezbrojnih mogućnosti u nadjevanju, mogu služiti tople ili hladne, kao predjelo, lagani ručak, užina ili, narezane na manje komade, u mjerama 'finger fooda', kao odličan dodatak aperitivima.
I na kraju, ne smijemo zaboraviti da postoje i one slatke, s dodatkom meda, voća, čokolade ili, wow, prerezane napola i premazane debelim slojem čokoladnog namaza?!
Puno je toga već rečeno o omiljenoj pogači. U narodnim poslovicama ona je zaslužila počasno mjesto uz druga inspirativna jela i namirnice poput kruha, vina i mlijeka. Plosnato dizano tijesto koje poznajemo pod tim imenom već stoljećima svjedoči o čovjekovoj mudrosti i inspirira kroničare, pisce i vračare, isto koliko pekare i kuhare.
"Zrno do zrna, pogača!"
"Ne traži kruh nad pogačom!"
"Sanjati pogaču znači mala zadovoljstva u obitelji, a sanjati da gledamo ili pečemo kruh znači sreću i napredak."
:(Još nema komentara