Poklonstvo Suncu

Trljam oči snena i dezorijentirana, a prva misao je, kava. Bez kofeina ne funkcioniram i sigurna sam da bez njega ne mogu niti krenuti u dan što me čeka. Prtljam oko aparata koji je, iako mi dobro znan, drugačiji od umaškog pa stavljam posudu s krive stvari. Kavu sam pri tom prosipala, zaboravila gdje sam sinoć u žurbi, spremila šećer. Za sve je kriv nedostatak kofeina, još malo pa sam na terasi, još malo, pa prvi gutljaj….

Nosim šalicu opasno prepunjenu u jednoj ruci, drugom otključavam vrata, zubima pridržavam jastučić za stolicu. Vani stol pun otpalog lišća divlje loze („Zar u kolovozu ima uopće otpalog lišća??“, projuri mi misao krajičkom mozga) čije su jake vitice pružile ruke prema kući, zahvativši joj već fasadu. Moram to sve maknuti, podrezati, odbaciti uvelo, pomesti tonu lišća sa terase, okopati oko stabljike… posao mi se baš ne mili, no kofein će sve srediti, mislim optimistično. Ustajem po drugu šalicu kad primijetim da mi se jastučić zalijepio za … znamo za što. Koga vraga, zar je kiša opet padala? Cesta ispred kuće suha, nikakve kapi ne kaplju sa loze, no vidim da je i stol vlažan. Sad, početkom 8. mjeseca, ovdje na otoku!? Vlaga? Klimam značajno glavom prisjećajući se ne tako davnih riječi klimatologa, prognostičara i inih poznavatelja sve čudnijih klimatskih pojava. Klima se doista promijenila i sve se nekako obrnulo. Tapkajući bosa kućom, sjećam se nekadašnjih ljeta prije više od 40 godina, toliko vrućih da se odlazak na spavanje odgađao koliko god smo mogli držati oči otvorenima. Jer nas je unutra čekala jara. I jata. Komaraca. Sjećam se tate koji bi ustajao noću i polijevao se vodom iz cisterne. Jutrom bismo mu se smijali, pripisujući hlađenje popijenom crnjaku večer prije ali on je tvrdio da se gotovo ugušio od vrućine. I bilo je nesnosno. Pokrivena tankom plahtom mahala bih njome da stvorim kakvu takvu ventilaciju, a vrata bismo držali otvorenima čak i pod cijenu zvukova hrkanja muških članova. Prozori okovani mrežama protiv komaraca, propuštali su minimum zraka. Vrućeg. Jedino što me moglo uspavati bila je drogiranost od svih mogućih sprejeva protiv spomenutih beštija, krvopija. Ujutro bi prije 5 sati prodrlo sunce i zijevalo do noći. Bilo je to vrijeme suhih i vrućih ljeta s pokojim ljetnim pljuskom koji nije uspio propisno ni prašinu uskovitlati. No, unatrag nekih 4 - 5 godina jutrom primjećujem vlagu na ručnicima prebačenim preko ograde pa iako te pojave pokušavam pripisati rosi, nešto se s otočkom klimom dešava. Ove me godine prvi puta kuća dočekala mirisom plijesni, piknjicama vlage na složenim plahtama u ormaru, plijesnivim stvarima u ladicama pod krevetima..... Iako se noću spava odlično i čak navlače dekice, nije isto. Klima se mijenja.

Zora na otoku

Spremam se otići do obližnje trgovine i hodajući prema prilaznim vratima primijetim kako stari i već ispucali beton terase sav blješti. Pogledam bolje i vidim desetke staza i stazica koje su blješteći ispresijecale terasu poput neba blizu aerodroma. Staze puževa, a onda vidim i puževe ispod smokve, ispod ograde, na ogradi, na fasadi… Krasni, pogolemi, svježi i živi primjerci. Dolje blješti kao da sam u kakvom disko klubu. Vidim čak i Michael Jacksona u onoj njegovoj jakni, na podu. Puževi a la Jackson, svašta….. Ne, definitivno nije isto.

Kako je vrijeme tih prvih kolovoških dana bilo varljivo, vrijeme sam iskoristila za šetnje po dijelovima mjesta kojima godinama nisam prošla, uglavnom radi trke do plaže. Vraćam se tako jednog dopodneva iz marketa donjom stranom naše ulice, zbrajajući novogradnje i izdvajajući poznate stare kuće, podignute u vrijeme kad su moji gradili ili još ranije. Zastanem na uzbrdici i pogledom tražim gusti borik kojega je zasadio otac našeg prijatelja. Kad ono, na tom mjestu tek nekoliko borova i kuća, kojoj nedostaju stakla na prozorima ali ima novu vrstu, od pribijenih dasaka. Vjerojatno je prodana nekome koji će je preurediti i kome je smetala tama borova. Sjetih se kada su borovi bili borići, stabalca visoka 20-tak cm, a gosp. ih je G. svakoga jutra i večeri zalijevao kako bi porasli usprkos ljetnoj žezi. Sjetim se i toga kako je govorio da je na njih potrošio cijelu cisternu vode, pa sad oni rastu, a on je ostao žedan, ha, ha… Trebalo je naime vodu za kućnu cisternu naručiti i čekati barem tjedan dana dok ne dođe brod. I to dobro platiti. Bila su takva vremena, nije bilo vodovoda kao sada, a ljeta su bila sušna. Godinama su ti borovi rasli, zatvarajući kuću svojim granama, kuću u koju je kasnije dolazila još samo gđa G. Gledajući je onako visoku i tanahnu činilo se da i njena put svakoga ljeta poprima jaču nijansu zelene boje i da polako počinje nalikovati na svoje borove. Suprug je umro, kćer odselila u SAD, sin također otišao za poslom i slabo su marili za Murter. Eto, sada su je očito prodali ili netko mlađi u obitelji ne voli miris borova. A koliko je samo vode trebalo za njihov rast?

I kuća iza te s borikom, sad već doduše bivšim, potječe iz vremena moga kasnog djetinjstva. Preko ograde prebačeni ručnici pastelnih boja s crtežima, u vrtu dječje igračke mirno snivaju bez svojih malih gospodara. Kuća kao kuća, ništa posebno osim što je nadziranje njene gradnje bilo par excellence. U to doba, vlasnici nisu ugovarali gradnju i okončanje sistemom „ključ u ruke“. Da bi se sagradilo vikendicu na moru, svi članovi su morali uprijeti, što odricanjem, što kreditima i posudbama, a bome i vlastitim zidarenjem. Kakav ključ u ruke, u ruke su već i djeca dobivala sito i –'ajmo sijat' pržinu. Žene su kuhale graditeljima i dodavale kvadre, a muški miješali beton, ručno. Stariji bi bili zaduženi za dopremu vode iz cisterna, svojih ili susjedovih, malo po malo jer se s vodom oprezno postupalo, škrtarilo… baš škrtarilo. A jednog dana, pamtit ću ga, oko 12³⁰ , u vrijeme najžešćeg sunca, kad je sav „normalan“ svijet išao na ručak, znojan, teturav i oslijepljen od sunčevog bljeska, uobičajeni žagor i zrikavce presjekao je užasan parajući zvuk aviona. Oni stariji koji su još uvijek pamtili 2. svjetski rad, popadali su po tlu štiteći glave dlanovima, mi mlađi ostali smo paralizirani. Š… ššto je ovo? Kasnije se doznalo da je pilot bio sin vlasnika spomenute novogradnje, mladac u vojnoj avijaciji, koji je doletio valjda iz Zemunika kako bi vidio napreduje li išta ta gradnja. Što je mogao uopće vidjeti u tu sekundu osim što je vesele turiste doveo do prepasti i je li nekome odgovarao za privatne bravure e, to nismo saznali.

Do naše sam kuće hodala polako, nogom pred nogu, zagledavajući u čudu vrtove ispred kuća. Svi u bujnoj vegetaciji: kadifice, vodenike, zijevalice, dragoljubi … cvatu kao da smo na Lošinju, a ne usred Dalmacije. Kod nas u vrtu manje-više pustoš, onih 10-15 dana koliko sam tamo nije dovoljno da bi se posadilo i zakorijenilo cvijeće, te je preostao sljez kojem ne smeta ni vlaga ni kiša, maslina i smokva. Eh, ta smokva, prava dalmatinska, niska, s granama do poda uvijek je bila prepuna plodova. I sad je, no tužno gledam kako su plodovi prekrupni, raspucali se i padaju prepuni vode na tlo. Ništa od sušenja ove godine….

Kišama kupane .... otočke smokve

Sutradan ujutro shvatim, budem li zbog oblačnog vremena ostala kod kuće i toga dana, neću vidjeti ni plažu ni kupanje. Uprtim naprtnjaču u kojoj je za svaki slučaj kabanica, poslušam prognozu za Dalmaciju koja je i opet nedorečena („… promjenljivo oblačno sa sunčanim razdobljima, a ponegdje postoji i mogućnost slabe kiše ..“) i otputim se prema Čigrađi. Uz prečicu koja vodi kroz maslinike trava visoka do pojasa i gle čuda, zelena?!

Trava do pojasa, trava preko glave

S obje strane barice ustajale i blatne vode, koje se ne stižu posušiti. Jedva da sam stigla do rta, a iznad Kornata se već stvorio gusti red oblaka uz bljeskove munja. Naprijed ili natrag? Tvrdoglavo magare u meni odluči naprijed i do plaže me već sustigla kiša. Procijenim da neće dugo, sklonim se pod bor i stvarno, nedugo iza toga pojavilo se sunce. Prvo stidljivo, a onda konačno zasjalo. Što reći osim da me toga dana kiša prala nekoliko puta, a bome i ostalih. Kad bi zasjalo sunce i zavrućilo, pod borovima se moglo biti samo dobro umotano u osunčane i tople ručnike, a kabanica je dobro služila ovoga ljeta.

Suton na otoku

I dok se nadam kako se radi o tek jednom ćudljivom ljetu, u kafiću narednog jutra čujem domaće kako pričaju da u dijelovima kornatskog arhipelaga ima područja pod morem na kojima više nema ni flore ni faune. Ne plaši me jedno kišno ljeto ali ovakve situacije, da. Bojim se da se nešto ozbiljno remeti, bojim se da će nam od silnih kiša i vode, na rukama i nogama izrasti plivaće kožice, a kuće prekriti mahovina. Unutra će carevati škorpioni i daždevnjaci koje sam već ovog ljeta pronašla u sobama. Počinjem sve više cijeniti svaku sunčevu zraku i ako pomogne, od sada se počinjem svakog jutra klanjati Suncu.

Trenutak, ukraden vječnosti

U četvrtak sam se vraćala kući, cijelim putem praćena pljuskovima koji su zalijevali auto poput vatrogasnih šmrkova, a u petak čula da se tu istu večer pijavica obrušila na Murter. Zovem susjeda kako bih provjerila je li zahvatila naš predio, odahnula jer nije, a onda me ispratiše njegove riječi: Eeee, đavla i takvo lito…..

Murter, kolovoz 2014.