Renesansa čudesnog stvorenja zvanog boškarin

Jednu me kasnozimsku, bezsnježnu predvečer, kad se činilo da je i samo vrijeme stalo, razveselio slučajan susret s davnom poznanicom. U toplini prostora jedne od umaških kavanica, obasjanoj tek prigušenim svjetlom zidne svjetiljke, učinila mi se nekako ljepšom nego što mi je ostala u sjećanju. Oduvijek ju je naime krasila skromnost te je tu vrlinu (ili manu?!) prenijela i na svoje držanje. Većinom pognute glave, stisnuta u hodu, nije privlačila poglede. Ali te večeri, nešto je baš isijavalo iz njene pojave. Tko zna...?
Priča mi o nekim sitnicama iz svoga života i tek usput spominje, kao nevažnost, da je spremajući nonin šufit pronašla prekrasan koštani češljić, valjda iz bakinih mladenačkih dana. Priča da ga je dala očistiti, ispolirati, uljepšati, a on joj uzvratio pažnju, zasjavši na njenoj kosi. Pritom je zabacila kosu, lijepu i tamnu kao i nekad i najednom mi se učinilo kao da su se svi pogledi prisutnih usmjerili k njoj. Gledaj ti nje, moje drage M., tá kako je samo lijepa! Prije no što smo se rastale, pridodala je, da joj je majstor koji je uredio češalj rekao kako je to pravi koštani češalj i da su takve nekada radili od kostiju istarskih goveda, boškarina.
Tada je ustala i doista, nije da mi se učinilo, izlazeći, plijenila je poglede. Možda je češalj bio u pitanju, možda... tko zna?

Ostala sam sama još nekoliko trenutaka, usput razmišljajući o vezi čovjeka i životinje, posebno o tom našem boškarinu. Boškarin - Istra, jedno drugome sinonimi. Neka mi se bubica uvukla u glavu (kako se to kaže) i pomislila sam da bi bilo baš dobro iskoristiti jednu od subota i zaći za bujske brežuljke, posjetiti nekog od starosjedilaca, zaviriti u staju, možda ga pronađem, možda ćemo malo i "popričati", boškarin i ja.

A tko želi, taj i ostvari. Osvanuo je jedan od sunčanih, iako prohladnih dana te sam se u muškom društvu (priča se da su boškarini ogromni, pa zlu ne trebalo, ako će mi baš zatrebati zaštita, dobro će doći muški zaštitnik) otputila prema Š.
Zemlja, ta istinska zemaljska vrijednost, sva muka i sva radost ljudi koji su živjeli i žive od nje, isparava pod prvim sunčanim zrakama odajući nestvarnu ljepotu krajolika. Voćke uz cestu procvjetale nježno ružičastim, spremno očekuju rađanje topline kako bi još jednom, u nizu svojih životnih ciklusa, podarile ljepotu cvijeta i finoću ploda. Zakašnjelo proljeće zablistalo svim nijansama pastelno ružičastog i plavog te mi se čini da sam zastala očarana pred kakvim djelom (meni najdražih) impresionista. Cesta nas vodi k zaleđu Umaga, gdje su se u nepreglednom smeđem - zemlje, drveća i prošlogodišnje trave, ugnijezdile istarske kamene kuće.

U mjestu Šverki skrećemo prema jednoj od kuća, gdje imamo dogovoren susret s vlasnikom, gosp. G. I dok čekamo da nam netko od ukućana otvori vrata, kroz nježno zelenilo lišća nad vratima susjedne prostorije zamjećujem poseban detalj, izmodeliranu glavu nepoznate osobe. Iako teško zamjetljiva, čini prekrasan sklad prirode i djela ljudske ruke. Kasnije ćemo doznati da se ne zna podrijetlo rada; kako autora tako niti modela, već se jedino zna da je ovdje - oduvijek. Pred kućnim vratima mačka ili mačak, crne dlake i impozantnog repa počinje jutarnji ritual sunčanja. U tom nam trenutku sin vlasnika priopćuje da nas tata čeka na polju, iza staja. I za malo, eto nas na livadi i dok nam se stopala lako utiskuju u meku zemlju, pogled se stapa s nepreglednim zelenilom maslinika i još dalje, s bijelim pahuljama cvijeta divlje šljive. Upoznajemo se i krećemo dalje. A potom, nekih stotinjak metara dalje, impozantnost dvaju, gotovo snježnobijelih grdosija ostavila me bez daha. Najednom sam se našla pred nečim tako velikim i snažnim da me prožeo ushit; doviđenja svim elementima današnjice: automobilima, motorima, prometnicama, semaforima, rotorima... Ovo je povratak prirodi i njenom iskonu.
Podigla sam glavu, a pogled mi se utopio u tamnim zjenicama jednog od njih. Gle, pa oči su mu boje kupina! Rogovi ogromni i da!, vrisnula sam u sebi, imaju kuglice na vrhovima. Zakrilivši horizont svojom moćnom pojavom, doima me se poput kakvog poganskog Apisa, iako njegova bjelina govori suprotno. Oba su pravi, pravi... ljepotani.
Od vlasnika doznajemo da su obojica njegovih miljenika, "Istro" i "Berlino", osvajači jedne od medalja za ljepotu, "Berlino" prve, a "Istro" treće nagrade. Svaki od njih težine preko tone. Priča nam i to, da je upravo za danas dogovoreno snimanje ovih ljepotana od strane slovenske TV Koper - Capodistria. I dok mu obojica prilaze i prislanjanju moćnu glavu uz vrat, on ih miluje pun ljubavi i ponosa. Slika za pamćenje. Poznato je da čovjek i životinja žive skladno, od kad je postanka svijeta, družeći se i služeći jedno drugome, no kad je taj sklad vidljiv između čovjeka i ovakve impozantne sile, preostaje nam da zastanemo, u potpunosti impresionirani.

Iako osjećajući iskonski strah pred snagom životinje, prišla sam bliže, pa još bliže, sve dok mi neka unutarnja sila nije prišapnula da je razdaljina dostatna. A onda, u zjenici bližeg (i meni baš ljepšeg!) "Istra" kao da zamijetih iskru, koja mi stvarna ili zamišljena omogući na trenutak poći tragom njegove prošlosti.

Kao i ovdje, i ondje mi pogled obuhvati udaljene visove oko sela i bjelinu ceste koja vodi prema moru, a s druge strane prema Sloveniji i Italiji. I kao da čujem teški bat volovskih nogu i vidim tri para upregnutih snježnobijelih grdosija koje jedva upinju, svom snagom svojih moćnih mišića, u strahu da ne bi posrnuli te kako bi doteglili teški teret do luke. Na kolima blokovi teškoga kamenja iskapanog u njedrima istarske ljepotice, onog istog kamenja od kojeg su klesane najljepše građevine Venecije. Na kolima vlasnik dremucka, pućka lulu i pogledom miluje leđa svojih boškarina, uživajući u njihovoj snazi. Oni su mu sva radost i sva ljepota, njegovo blago. Slijep na ljepotu krajolika, gledajući ih, šapće im, onako pod bradu:

"Si pravi,
si lipi,
ja se pominjem s tobun
lipo koko z dicami.
Si lačan,
ću ti dati isti,
ćeš isti mali
ćeš isti, ala šu.
Si pravi,
si lipi....."

I dok im tako tepa, pritom budno pazeći da u zavojima ceste, pod teškim teretom kola ne bi jurnula u stranu i teret se prevrnuo, razmišlja i o godinama koje su ga stigle, o bolovima koji mu more leđa i ramena, o tome kako će idući put povesti i svog sina, jedrog i bistrog mladića, kako bi ga počeo podučavati vozarenju, sretan da ima kome ostaviti posao. Ma, ima kome, da, ali nekako mu se još ne pušta posao, još malo, još samo nekoliko godina upijanja mirisa zemlje poslije kiše, oštrog mirisa trave i volujskog znoja, mirisa mora i ribe kad dođu do luke, još malo....

 Iza leđa mi nešto zaštropoće, okrenem se s nelagodom i vidim dvije ženke, a kako nam je vlasnik rekao da u staji ima i teladi, nisam baš sigurna u njihovu miroljubivost. Žustrijim korakom i pomalo drhtavih koljena pođem za volovima koji su me u mojem snatrenju napustili baš kao i njihov vlasnik i moj pratitelj te se dalje na livadi igrajući gurkaju rogovima. Dobro je da su im kuglice na vrhovima rogova, što za zaštitu, a što ljepote radi.
Usput razmišljam o vizionarskom potezu saborskog zastupnika, gosp. D.D. koji je potencirao donošenje zakona o zaštiti boškarina kao i o inicijativi gospode A. i M. Štifanića iz Višnjana koji su osnivanjem Saveza uzgajivača istarskih goveda 1989. godine, pokrenuli smotre istarskih volova, sve u svrhu da se ovaj fenomen ne zatre. Danas se srećom uvriježila tradicija smotri koje se održavaju u vrijeme fešte Jakovlja u Kanfanaru, na kojima su i ovi "moji" odnijeli medalje.
No, nije bilo oduvijek tako.

Uvriježeno je mišljenje da je ova pasmina goveda potekla iz nizinskih dijelova srednje Azije pa sve tamo do Basarabije i Podolije. Na ove su prostore dovedeni kao vučna snaga naročito u 5. st. s Atilinim postrojbama i s urođenim karakteristikama opstaju stoljećima. Njihovi pripadnici, za koje se rabi više naziva: istarsko kraško govedo, bujsko govedo ili podolac, predstavljaju skupinu kasnozrelih i izrazito radnih životinja. Opisuju ih kao životinje snažnog vrata, širokog trupa, duge i spuštene zdjelice, jakih prednjih nogu dok su stražnje često podvučene. Rep je nisko nasađen, oči crne, živahne i blagog izraza. Kravama je vime slabo razvijeno, a sve mlijeko posiše tele, koje se dugo vremena drži na sisi. Slične se pasmine nalaze i na apeninskom poluotoku, u nizinskim dijelovima Romagne, Puglie, Polesine i Forli s kojima su ove istarske često križane. Na području Bujštine, prvi romanjolski primjerci vežu uz stado novigradskog grofa Riga, markiza Fabrisa i obitelj Gabrieli iz Savudrije. U stvaranju pak osebujnog tipa bujskog goveda, posebno se ističe posjednik De Franceschi iz Segeta (Umag). Po osnivanju provincijskog Poljoprivrednog savjeta za Istru 1886. godine i osnivanjem pripusnih stanica na Bujštini (otud i naziv: bujsko govedo) nažalost, taj sporiji put prema poboljšanju ovog tipa goveda, napušten je, a sve zbog nestrpljive želje da se cijeli postupak ubrza. Križanjem bujskog goveda sa spomenutim primjercima romanjolske pasmine dobilo se na ranijem sazrijevanju goveda kao i mliječnim karakteristikama krava, ali se izgubilo na osebujnosti našega tipa: izuzetnoj otpornosti, marljivosti, pitomosti. Sve do kraja 2. svjetskog rata pasmina se održavala, organizirane su bile smotre (Vodnjan, Buje, Pazin, Motovun, Livade, Nedešćina..), a onda briga pomalo jenjava da bi negdje od polovine prošloga stoljeća gotovo nestali, gotovo posve izumrli. Ostalo ih je tek tridesetak. Svakako da za nastalo stanje dio krivnje snosi uvođenje mehanizacije za obradu zemlje, iseljavanje pučanstva iz političkih i socijalnih razloga, razvoj turizma i sl. Selo je pomalo odumiralo, imperativom prirodnih zakona odlazili su njegovi stanovnici, a s njima nažalost i njihovi marljivi, poslušni i vjerni prijatelji - podolci ili boškarini. I kad smo već kod naziva "boškarin", slobodno se može reći da mu to ime daje potrebnu autohtonost, iako ne označava ime pasmine, već osobno ime koje mu je nadijevao vlasnik, baš kao i "Bakin", "Bak", "Istro", "Sivo", "Berlino"... no slučaj ili namjera pisca, slikara ili glazbenika koji su ovjekovječili ovo blago kroz pisanu riječ, sliku ili pjesmu, baš je boškarin postao sinonimom istarskog ili bujskog goveda, odnosno podolca.

Čini mi se, da se danas krenulo u pravom smjeru, učinivši sve potrebno da se pasmina ne zatre te se naprotiv, ide u smjeru povećavanja stada, a pomalo će, kvalitetom izuzetno, podolčevo meso postati dijelom ugostiteljske ponude, dok će poneki od ljepotana urešenih cvjetnim vijencem i ogromnih rogova na čijim su vrhovima mjedene kuglice što siju toplim sjajem, opet postati slikarskim modelom, glavnim junakom kakve priče ili tek turističkom atrakcijom. Bilo kako bilo, još je tu, još uvijek plijeni svom svojom snagom i ljepotom. I sve dok se u stajama naguravaju telići drhtavih nogu i markiranih ušiju, ima nade.

Dok napuštamo boškarine i malo selo Šverke koje se još jedva nazire kroz ružičaste zastore latica bresaka, pomislim i na moju poznanicu s početka priče. Nešto me naime u vezi te priče stalno kopkalo i tek se sada, uz smijeh prisjetim, da zapravo te večeri nije ni imala češljić u kosi. Je li joj ispao ili ga je zaboravila staviti, tek... vrijedio je njene probuđene samosvijesti i ljepote. Baš kao i ove priče o boškarinu.